Genocid i brojni zločini nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju tijekom XX stoljeća nosili su svojevrsnu tursku krivnju. Bez obzira na više znanstvenih i književnih pokušaja nisu u cjelosti rasvijetljeni. Žrtve karadačkog genocida nad Bošnjacima i Albancima, svakako da imaju pravo na svoje ime i prezime, jer do sad ti zločini nisu ni jednom tablom obilježeni, kao znak sjećanja i poštovanja žrtava.

Na samom početku želim podsjetiti na proces recenziranja knjige dr. Mustafe Memića: “Plav i Gusinje u prošlosti” 1985.g. kada su filozofi akademik dr. Muhamed Filipović i dr. Rasim Muminović insistirali da preporucim Memićevu knjigu za štampu u onom obliku kakva ona jest.

U ovoj publikaciji zapazeni prostor je posvećen genocidu nad Bosnjacima 1913.g. u Plavu. U tom vremenu dr. M. Memić imao je svoju kuću u Ulcinju. Provjerio sam kod porodice i rečeno mi je da se on nalazi u svom domu. Otputovao sam nakon održanih predavanja na Univerzitetu Crne Gore i došao kod Memića u Ulcinj sa željom da ućinim sve da knjiga bude recenzirana i da uđe u štampu. Na moje iznenađenje kod dr. Memića su bili više srpskih i crnogorskih akademika i znanstvenika, među kojima su bili profesori Pavićević, Kalezić i drugi. Pokušao sam da ih ne ometam u radu, ali i da saznam koji je njihov glavni cilj. Shvatio sam da oni vješto skraćuju poglavlja i redigiraju Memićev rukopis.

Najzad, kada se knjiga u javnosti pojavila iduće godine, dr Memić je želio da knjigu promovira u Plavu. Jedne ljetnje većeri sreo sam autora na autobuskom kolodoru u Beranama. Bio je veoma tužan. Rekao mi je da su mu borci u Plavu, čiji je on član, omogućili da promovira svoju monografiju o plavsko-gusinjskom kraju. Shvativši njegove nevolje pošao sam do hotela preko Lima i sa recepcije uspostavio vezu sa filozofima akademikom Filipovićem i profesorom Muminovićem. Ukazao sam im na problem sa kojim je suočen dr. Memić i pozvao sam ih da sutri dan doputuju u Plav kako bi promovirali Memićevu knjigu. To se i dogodilo na veličanstvenom nivou u hotelu “Plavsko jezero”, uz razumijevanje i podršku rukovodioca Braha Rugovca. Tako je Memićeva knjiga ušla u javnost i bila pionirska monografija o otvaranju pitanja genocida u ovom kraju, makar u zavijenoj formi.

Brojni su zločini genocida nad Bošnjacima u XX stoljeću počev od Kraljevine SHS, te Titove druge Jugoslavije, kada se moralo govoriti šutnjom, kako bi se izrazila poetesa V. Kreho. Proje nego što je regularna karadačka vojska okupirala Plav i Gusinje 15. oktobra, učinjeni su brojni masovni zločini i pokolji nad Bošnjacima u Gornjem Kolašinu počev od 26. jula 1858.g. kada je vojvoda Miljan Vukov predvodio karadačku vojsku, koja je ubila preko 1000 Bošnjaka, kao i prema izvjestajima brojnih historičara, a što i Z. Šćepanović u knjizi Polimlje i Potarje, u kojoj se navodi podatak da je opljačkano preko 12.000 krupne stoke, zatim opljačkane i spaljene su sve kuće Bošnjaka, kao i da je spaljen grad Gornji Kolašin. U svom poznatom djelu: “Besudna zemlja” Milovan Đilas piše: ”Skoro sve zemlje u kolašinskom kraju bile su otete od muslimana koji su – čim su ih Crnogorci prisvojili – pobijeni ili odagnati do zadnjega sa njihovih ognjišta. I groblja njihova su zatrta da se ne zna das u nekad tu bili… Prisvajanje muslimanskih zemalja shvatano je i kao nagrada… pljačke i ubistva nisu prestajali.”

Bez obzira što je ugovorom i odlukama Berlinskog kongresa 13.jul 1878.g., (član 30) garantirano pravo slobodnog ispovijedanja vjere, kao i vlasništvo nad imovinom, te da islamska vjerska zajednica ima svoju autonomiju. Ipak Crna Gora se nije držala tih propisa, već je izvršila genocide u kojem je ubijanje preko 1000 ljudi 1912. i 1913.g. kao i izvršila nasilno masovno pokrštavanje u pravoslavlje preko 12000 Bošnjaka i Albanaca. Slični događaji su se odvijali i u drugim krajevima gdje su živjeli Bošnjaci i Albanci, a posebno u Peći i u Bihoru. Primjera radi pored brojnih bošnjačkih žrtava u Šipovicama kraj Akova je likvidiran Šaban Sijarić, amidža istaknutog bošnjačkog i sandžačkog pisca i brojnih drugi poznati Bosnjaci.

Tim povodom u raznim prilikama razgovarao sam sa preživjelim svjedocima genocida, među kojima su starine, ugledni Bošnjaci u Plavu, koji su se jako dobro sjećali detalja tog vremena, a to su Rustem Gutić (1895-2010), hadži Emro Tošić (1899-2008) i Amir Kama Šaljanin (1897-1989), čije je svjedočenje bez obzira na njihovu racionalnu opreznost i višedecenijsku daljinu, od tih teških i krvavih dana su dragocjena u stvaranju istinske slike prozetilizma, o čemu se u Crnoj Gori nerado govori. Bilo je dosta vremena, a naročito za vrijeme referendumske kampanje 2006. god. da se zvanična Crna Gora pristojno izvini Bošnjacima i Albancima za izvršeni genocid u plavsko-gusinjskom kraju u period 1912. - 1919., kao što je to etično učinio njemački kancelar Willy Brandt prema Jevrejima. Nažalost, ove činjenice vješto prišutkuje i međunarodna zajednica, koja tim činom i sama podstiče nove genocide i zločine nad bošnjačkim i albanskim narodom.



Svjedočenje: Rustem Gutić, r.a. (1895-2010)
Prošlost našeg kraja, svima normalnim insanima je poznata jer je bila puna krvi i zla. O tim zlim događajima je tuzne pjesme ispjevavao moj rođak Braho Žuti iz Ljevoše, koji je uvijek govorio istinu, ništa ne bi izmislio i ni za koga nije rekao ništa loše. Tako ću vam i ja kratko pričati o ovoj bolnoj temi stradanja ni krivog ni dužnog našeg naroda.
Sjećam se 1911. ili 1912.g. prije ulaska nezvanih Karadačana u naš kraj, otišli su na zborno mjesto u Bogićevicu na Hodžin ravan i Ljukšter, gdje su se okupljali dobrovoljci, kako smo ih mi zvali Đurumlije, da idu na Čanakale, da brane Osmanlijsko carstvo. Ujedno, moj brat Bajram i Halil su nam rekli kada se krenuli da će tamo pronaći ljepši kraj da nastavimo živjeti i da odemo iz Plava, jer su znali da će doći crne godine. Da će se kraljevi zulumćari sa Cetinja svećati Plavu i Gusinju zbog Nokšićkog boja. Tada su se đurumlije okupile na Bogićevici okupile kako bi išli da se povežu sa jedinicama iz Prizrena, Peći i Skopja, pa na dalji put, gdje su išli ja stvarno ne znam. Oni koji su se postrojavali i od starješina dobijala uputstva prije nego sto su pristupili donosili su po jedan kamen i stavljali na gomilu. Rekli su tada, kada se vrate, uzeće po jedan kamen, da bi se znao njihov broj koji je otišao. Nakon svih ratova ova gomila je ostala išta jer se gotovo niko nije vratio. Moja braća mi stalno dolaze u san. Koliko trajem i životarim ovdje od Komarače do Plava, stalno mislim na njih i pitam se, gdje su završili njihovi snovi.
Konkretno, za vrijeme nasilnog kršćenja i tog zlog vremena, dogodilo se ne ponovilo se, meni i našoj porodici uputstva je dao naš vjerni imam i moj učitelj mulla Arif ef. Krcić. On nas je savjetovao da se sklonimo u Jarigradu (našem selu), koje se nalazi naspram Temnjak kasabe, gdje je bio hodža u svojoj Krcića kuli. Tako smo izbjegli kršćenje, jer se nijesmo pojavljivali u varoši, u čaršiji. A zloglasna vojska vasojevićkog harambaše Avra Cemovića, nije se usuđivala da nas napadne i opkoli, jer im je bio teren nepristupačan. Dakle nijesam bio kršćen, zahvaljujući mulla Arifu, sinu Šabana efendije. Nakon Prvog svjetskog rata pričali smo mnogo o žrtvama i o pogibiji plavskih prvaka, kao i pismenim ljudima dostavljali smo imena osoba koje su ubijene od kraljevog režima.
Dalje sam u životu zivio mirno i povuceno, gledajući uvijek da nikog ne pitam ništa nepromišljeno. Ja imam brojnu akrebu, šta sinova, kćeri, šta unučadi šta praunučadi, preko 80 članova koji žive u mnogim gradovima i zemljama, ali se godišnje vidimo svi zajedno. Ja ih često zamolim moje unuke i praunuke da mi prelistaju svoje udžbenike iz historije, da saznam šta se piše o prošlosti. Mnogo sam se začudio da mi nijedan moj potomak nije našao nijednu rečenicu o kršćenju i pokolju našeg naroda 1912., 1913. i 1919.g., u Plavu i Gusinju. Znači istina ne odgovora vlastima i školi da se zna, pa se pitam šta ta naša djeca u školi uče, i čiju oni historiju proučavaju. Zašto se krije istina? Bolje bi bilo da se istina kaže, tako će se i lahkše oprostiti, jer ovako kako se živi zlo će uvijek trajati tihim, - nečujnim glasom s bolom je zborio starina Rustem Gutić, sa sjetom u očima i uzdisanjem, kao da je nešto imao namjerno da preskoči, kao da nije imao odgovarajuću riječ i misao. Ostala je ipak neka tajna što nam nije mogao reći. Jasno, imao je ljudsku mjeru za svaku riječ – tihim i nečujnim glasom, s bolom u grudima sa uzdahom zborio je starina Rustem Gutić.

Svjedočenje: Hadži Emro Tošić r.a. (1899-2008)
Teškog perioda pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca 1913.g., kao i genocida 1919.g.
Dobro se sjećam kao da je bilo juče. Ovo vrijeme i događaji kao i ljudi nisu, koliko ja znam ozbiljno obrađeni. Mene svi ljudi u našem kraju poznaju i kada me ko-kad pita, čiji je član porodice stradao ja sam mu uvijek ispričao. Čudi me da je neko piskaralo Andrijaševića pisalo o ovim događajima, a da nikad nije prije toga boravio u Plavu. S druge strane nije mi poznato da je i sa drugima iko razgovarao. Pored mene ima i drugih ljudi koji o ovim zlim događijima znaju da svjedoče. Pitanje je da li oni smiju da pričaju, jer to je bila zabranjena tema i prije rata, za vrijeme Kraljevine, a i poslije rata, za vrijeme Titove Jugoslavije. Ja otkako sam penzioner, a penzioner sam više od 50 godina, učim ih da se sjećaju i ne zaboravi, podstičem ih na kur’anski ajet "IKRE BISMI RABBIKELLEZI HALEK. HALEKAL-INSANE MIN 'ALEK..." ("Uči u ime Gospodara tvoga koji sve stvara. Koji stvara čovjeka od kapi ...)
Prije nego sto vam budem govorio o kobnom danu zvani 5. mart 1913.g. u Plavu, mogu reći nešto šta se događalo prije tog dana. Naime, sve do sredine oktobra 1912.g. Plav i Gusinje su bili slobodne varoši. Ljudi su živjeli složno i lijepo. Naše kiradžije su išli i na Istok i na Zapad. Na Zapad su išli do Dubrovnika i dalje, a na Istok – od Peći, Skopja do Soluna, sve do Istanbula. Trgovci su donosili raznu robu i nakit. Izvozili su razne mliječne proizvode, meso i vunu. Za nas mlade, posebno djecu, nizami su stalno uoči petka pekli na Racini halvu, nedaleko od utvrđenja Grada i Ribarske mahale. Halva je pripremana za čitav grad. To je za nas bila velika poslastica. Naše majke i nane su bile u tom vremenu pošteđene tog napornog pripremanja slatkiša, a turski nizami su to lijepo radili, zato su bili omiljeni u gradu.
Međutim, dogodila se velika nesreća za naš kraj, koje se nažalost nećemo moći osloboditi za duže vrijeme. Karadačani su ušli nasilno u grad. Pala je naša odbrana na Visitoru i kod Gusinja. Čim su kraljeve jedinice crnogorske vojske opkolili zauzeli grad. Počele su sprovoditi teror i ubijanje nedužnih civila. Toga dana, 15. oktobra, neposredno pred akšam u Ribarsku mahalu je upala jedna grupa naoružanih oficira i vojnika, sa kojima je bio bošnjački prvak, vitez Osman aga Šehović. Čim su se približavali našoj kući, sam na vrhu mahale je naišao konjanik iz Kruševa Jusuf Bektešević, koji je na arapski način poigravao svog dorata u jednu i drugu stranu. Bio je obučen u prelijepo odijelo, imao je namjeru da posjeti odive u Plavu. Međutim, zločinci su ga bez ikakvog razgovora i povoda ustrijelili. On je na licu mjesta ustrijeljen. Na mjesto je pao mrtav. Konj je žalosno posmatrao svoga gazdu i nije dozvolio da ga uhvate, već ih je zadnjim nogama gađao, aoni su ga iz pušaka ranili i oneosposobili da bježi. Čitav taj prizor je posmatrao starina u čalmi Numan Đešević, koji je na sebi imao dolamu i turban. On ih je savjetovao da ne čine zulum i ne ubijaju nevine ljude, jer takav nije dogor sa vlastima kralja Nikole. Oni su mu odgovorili žestoko i prenijeli pozdrav od kralja Nikole i pucali ga pravo u čelo kao krmka. (Preko noći sam koliko sam mogao, pomogao komšijama da ukopamo Numa-nislu u ćošku njegove njive, koja se nalazi tik uz Hadžimušovića kulu, i danas se taj mezar tu negdje nalazi, nije prenijet u mezarje, a nisu uspjeli ni njegov sin Haso, niti unuci koji su naslijedili njegovo imanje.

Dalje, grupa oficira i vojnika sa Osmanagom Šehovićem su ušli u dvorište kuće porodiceAhmemulić. Tražili su po hitnom postupku vola za potrebe karadačke vojske. Starica iz ove kuće: “Pobogu, pa možemo li vam dati kravu sa junetom umjesto vola (navodno da su vola planirali za zimnicu, napomena E.T.)”.
Zatim je bošnjački prvak Osmanaga Šehović rekao: ”Zar vam je goveče vaznije od moje glave”. U tom momentu zlikovac sa Cetinja je udario kundakom puške u sred čela i razbio joj glavu i prosuo mozak. Svijet mi se okrenuo oko glave, pala mi je pomrčina na oči. Nisam znao šta se događa”.
I u drugim danima iz dana u dan, sve do kršćenja 5.03.1913.g. uopšte mi nije bilo jasno kako su Karadačani uspjeli da ovo naše lijepo mjesto pretvore u džehenem. Tokom januara i februara mjeseca bilo je intenzivno prikupljanje oružja, zatim otimanje imovine, zlata, nakita i novca. Iz Plava je odnoseno sve što je bilo vrijedno. Vojska je skidala pendžere i vrata sa kuća, odnosila sve što im je zapalo za oko. U tom vremenu bi im se i neko od domaćih Srba pridružio.
Najzad, došao je taj dan 5. mart 1913.g, najteži dan u historiji plavsko-gusinjskog kraja. Naređenje je bilo da se svi žitelji Plava i Gusinja nađu i postroje na Racini, kraj mezarja, gdje se danas nalaze Gimnazija, osnovna škola, dvije stambene zgrade i vrtić. Racina je pretvorena u bolno stratište. Okupatori Plava su pošli sa poklicom: Za krst časni, za kralja i otadžbinu:”Pravoslavlje ili smrt!” Narod je na Racini čekao redom spuštenih glava, kao ovca nož! Svi smo tog dana bili kurbani.
Prvo su izveli 12 plavskih prvaka na čelu sa Ademom Demom Markovićem, uza zid (koji se nalazio na mjesto današnjem na ulaz NK Jezero). Ostali plavski prvaci su bili: Osman aga Šehović, mula Sado ef. Musić, Junus Nurov Omeragić, Hajro Nurov Omeragić, Ago Jakupov Ferović, Emin Jakupov Ferović, Šećo Ferović, Mazo Hadžimušović, Hako Hadžimušović, Bećo Mehmedov Aljihuljić i Šećo Mehmedov Aljihuljić.
Prvo su pokazali prvacima da su donijeli 10 tovara karadačkih kapa, prvaci su održali svoje govore, koji su odlijegali u ćitavoj dolini. Demu su rekli: ”Ajde Demo, stavi kapu i reži živio kralj Nikola”, a on je odgovorio: ”Živio kralj Nikola i Crna Gora kao moj babo juče”. (Napomena: babo mu je ubijen i dan prije ukopan pod presijom jer nije dao oružje.) Jako je odbacio kapu pozadi i rekao: ”Da se u tu crno-crvenu krpu p…..m”. Kad je to izrekao začuo se samo komandni rafal i ubijeni su čuveni plavski prvaci. Jedan od prvaka u toj pucnjavi, Šećo (Mehmedov) Aljihuljić je uspio da pobjegne. Da li su ga namjerno pustili, ili je on stvarno uspio da pobjegne, još mi nije jasno. Ali je značajno što je taj prvak, vjerovatno od šireg bratstva Medunjanin pobjegao u Albaniju i tamo je S. Aljihuljić kod kralja Albanije dobio zaštitu i formirao porodicu. Znam samo da je njegov sin postao historičar, poznat pod imenom Bejto Pljava. Napisao je i objavio “Historija Plava i Gusinja”. Vjerujem kad bi se ovo djelo prevelo mi bi više znali o genocide, pokolji i pokrštavanju plavskih Bošnjaka i Albanaca. S obzirom da sam u Drugom svjetskom ratu bio u odbrani grada, imao sam jednu priliku da vidim Bejta Pljavu. Mojim starjeđinama je pokazao mapu svih naselja i kuća Plava, koju je uradio njegov otac i posjetio je po njegovoj preporuci posjetio bivše prijatelje, rođake i komšije. Čak je posjetio i neke pravoslavne porodice i donio im poklone, ukazujući im da je kralj Nikola i njegova vlada narušili harmoniju življenja ovom kraju.
Toga dana 5. marta bio sam prisutan na toj tragediji na Racini. Pokrštavanje se dogodilo nakon paljenja kuća po selima, montiranim ubistvima, silovanjima. To je sve učinio zloglasni komandant Avro Cemović sa svojim brigadama koji su ubili 11 plavskih prvaka, preko 800 Bošnjaka i Albanaca. Sve je to bilo u saglasnosti sa Kraljevinom Crne Gore, Ministarstvom unutrašnjih djela i pravoslavnom mitropolijom. To mi je lično priznao i sam major Balša Balšić (1888-1924., napomena Š.K.), koji je bio sa mojom porodicom u bliskom srodstvu i kod čije porodice sam i priji i kasnije, poslije ovih tragičnih događaja navraćao.
Ovdje ću vam navesti jedan primjer, kada je zavladalo nasilno kršćenje 1913.g. Od posljedica bola, fizičke i psihičke torture, preselio je na ahiret mulla Arifov otac, mulla Šaban ef. Krcić. Kad me već pitate, kako je bilo sa vašim precima u tim događajima, odgovriću vam. Sjećam se, nekim poslom sam došao do majorove kuće, da nešto donesem. U to doba je naišla mulla Arifova majka, Badema hanuma, supruga mulla Šabana ef. Krcića, koja se iznemoglim i tihim glasom obratila majoru Balši za pomoć (koji je bio mulla Arifov komšija i školski drug). Rekla mu je, da je mulla Šaban preselio na ahiret. On je zastao i zašutio, a zatim dodao: “Žao mi je. Bio je dobar čovjek i komšija”. Dalje, ona ga je upitala, kako da ga ukopaju?
– Ja sam sada u novoj ulozi. Nova vlast je zabranila da se umrli sahranjuju u muslimaskom groblju, ali u ovom trenutku ću napraviti izuzetak, da se mulla Saban ukopa na Šehovića mezarju poslije pola noći – odogovrio je zapovjednički major Balša Balšić.
Zatim, saznao sam, da je sa malobrojnom grupom hrabrih džematlija, ispratio svog oca Šaban ef. na taj svijet. Zbog tog slučaja, 1924.g., kada je Balša umirao, poslao je džandare da mu privedu mulla Arif ef.. koji mu je ustvari trebao da ga uz učenje Kur’ana vrati u islam. U smrtnim mukama izgovorio je šehade, ali ga je porodica ipak ukopala na pravoslavnom groblju u Plavu.
– Znam da je to mnogo mučilo vašeg oca Redžepa, ja mu nisam uspio objasniti, ili nije imao strpljenja slušati moju dugu priču, ali mu vi možete objasniti ovu istinitu priču, koja govori da su bile preživljene ljudske tragicne drame jednog vremena, kako se to kaže: Dogodilo se a neponovilo se.
S obzirom da sam sa njim (Balšom Balšićem) bio u rodu a i komšije smo bili, pa bi bilo mnogo bolje da nekog drugog za to pitate, znaju to mnogi, samo ako hoće da otvore dušu i da skinu muku sa srca. Ako kojim slučajem, oni koji to znaju ne prenesu svoje sjećanje na vas mladje, onda ispada da su na stranu dželata. To je duga priča, koja zahtijeva mnogo veće ispitivanje. Znam samo da je u pitanju osveta hodže mulla Hajra ef. Bašića prema Ferovićima. No to je teška tema koja zadire u mnoge naše porodice. Koliko bi mi to htjeli, ne možemo ispraviti krvavu dramu jednog vremena.
Imajući u vidu događaje koji su se dogodili od 1988., na ovamo podsjećaju me na mračne dane kršćenja i genocida 1912., 1913. i 1919. godine. Jer ovo što se dogodilo agresijom na BiH, gdje je nastupio najstrašniji genocid nad Bošnjacima, a nije zaobiđen ni sjeverni Sandžak, kao ni južni i Bošnjaci u Crnoj Gori, pa su Bošnjaci platili tuđu krivnju i deportovani kao muhadžiri i predati Karadžiću na klanje. To je sve uticalo da se omladina Plava i Gusinja rasturi po svijetu, tako da je ovaj Đukanovićev i Miloševićev genocid nad Bošnjacima – mnogo veći od onog što je napravila Kraljevina Crne Gore nad Bošnjacima i Albancima prve dvije dekade dvadesetog stoljeća – kazao je između ostalog hadži Emro Tošić. (ŠK)

Nastavit će se...