U povodu obilježavanja 103. godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju. tribini su prisustvovali muftija sandžački hfz. Abdurrahman ef. Kujević, Ruždija Musić, predstavnik Zavičajnog društva Plavlja i Gusinjana u BiH sa sjedištem u Sarajevu, član Odbora IZ „Plav-Gusinje“ iz New Yorka, te brojni gosti.

Genocid i brojni zločini nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju tijekom XX stoljeća nosili su svojevrsnu tursku krivnju. Bez obzira na više znanstvenih i književnih pokušaja nisu u cjelosti rasvijetljeni. Žrtve karadačkog genocida nad Bošnjacima i Albancima, svakako da imaju pravo na svoje ime i prezime, jer do sad ti zločini nisu ni jednom tablom obilježeni, kao znak sjećanja i poštovanja žrtava.

U konstruktivnom višesatnom razgovoru Huseinović je informirao članove odbora o do sada snimljenom materijalu, prikupljenim dokazima o genocidu nad Bošnjacima (i Albancima) u periodu više od tri stoljeća na području Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Srbije i Crne Gore. Huseinović je u protekle dvije godine sa svojom ekipom obišao brojna mjesta u kojima se zna da je počinjen genocid nad Bošnjacima...

Na kraju, podsjećamo Vas na amanet o Bosni koji vam je sa bolesničke postelje ostavio rahmetli Alija Izetbegović, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine. Neka vrijeme velikih govora i obećanja bude iza nas, a sada Vas molimo da iskoristite uticaj u svijetu i posebno da sa državničke pozicije konkretnim primjerima pomognete Bošnjacima, Bosni i Sandžaku da ekonomski ojačaju i na taj način da se zaustavi izumiranje našeg naroda.

Citat zapaljivog govora potvrđuju da sotona Amfilohije i crkva čiji je pastir, kao i Đukanovićeva država u kojoj službuje i stoluje, još uvijek žive u vremenu istrebljivača vladike Danila. Najzad, to su potvrdili učešćem sa Srbijom u agresiji na BiH i genocidu nad Bošnjacima, kao i drugim narodima u okruženju. Svakako da Ristove izjave ne iznenađuju one koji dobro znaju ko je u periodu od 3-4 stoljeća sprovodio „istragu poturica“, odnosno genocid u kontinuitetu nad Bošnjacima! Zato pitamo, ima li nekome da nije jasno zašto danas nema muslimana u gradovima Njegoševe i Milove „europske“ Crne Gore: ...

Opet u znaku mira, pozdravljamo čin turskog premijera Erdogana koji je uputio sućut Armencima na devet svjetskih jezika, dok istovremeno mi bošnjački i albanski potomci žrtava genocida u Plavu i Gusinju još uvijek čekamo da se u Crnoj Gori rodi srpsko-crnogorski iliti crnogorski-srpski Willy Brandt koji će kleknuti na mjestu pokolja, silovanja i nasilnog masovnog pokrštavanja, i da uputi izvinjenje makar na jednom jedinom jeziku - jeziku razuma, žaljenja i osjećanja.

Prisutnima se obratio i predsjednik Islamske zajednice hadži Ago Kolenović, koji je naglasio važnost ovakvih organiziranja i okupljanja koji će prerasti u tradiciju, radi podsjećanja na žrtve genocida koji su ubijani zbog vjerskih i nacionalnih razloga, a da država CG i zločinci nikada nisu odgovarali za počinjeni genocid.

Najpoznatiji zlikovci okupacije i do današnjih dana, ostali su u narodnom sjećanju, Avram Cemović, poznat kao Avro Cemo, Vukota Pantović, kapetan Milivoje Dragović zvani “Đuro”, Vukšan Dragović, član Prijekog vojnog suda, te mnogi koji su im se pridružili poslije okupacije.
U mojoj famili je ostalo sjećanje na kapetana “Đura”, i torturu koju je upotrijebio na mog rahmetli djeda, da bi mu predao oružje, što se nije desilo. Mučen je u hizbi jedne kuće u selu Višnjevu, ali sticajem okolnosti nailazi pravoslavac iz Vojnog Sela, Gruban Lekov Arsović, koji naređuje dželatima da ga oslobode.

Danas Njegoševo djelo pozivanja na poniženje i uništenje Bošnjaka nastavlja vječni premijer Crne Gore Milo Đukanović, koji smatra da su Lovćen i Njegoš sinonimi crnogorske slobode. Tako Đukanović pritvrđuje da je i on već treću deceniju utabao genocidni put na Njegoševom osnovnom motu da sve nesrbe i necernogorce treba protjerati, ubiti, zaklati, zapaliti, raskomadati, silovati... Đukanović sa državnog nivoa i premijerske pozicije to je vršio u periodu krvave agresije na RBiH i genocida nad Bošnjacima, ali i ratnih zločina na tlu CG za koje nije odgovarao.

U razgovoru sa mnogim mojim Plavljanima i Gusinjanima možeš čuti samo jedno te isto; ne interesuje me politika. Znači za njih je politika boriti se za svoj narod i istinu o stradanju u genocid, a herojstvo i crnogorski patriotizam im je prodati svoj glas na izborima za jednu srču zejtina. Ovakvi se uvijek žale, da je život težak, pa ih možemo preporučit sljedeći lijek: otvorite oči, okrenut se jedan prema drugom i pratite šta vam rade ta politika i političari za koje slijepo glasate. Ako se čovjek neće baviti politkom, onda mora trpjeti rezultate te politike, a sa srčom zejtina možeš samo zapržiti i to mršavih nekoliko obroka.

Tvrdimo, čestiti Bošnjaci pamte svaki trun dobra, posebno iz iz teških agresorsko-genocidnih '90-tih, koji su prema njima učinili pripadnici drugih religija i naroda, pa iako se mogu pobrojati na prste jedne ruke, među kojima se isticao Slavko Perović. Ali itekako Bošnjaci pamte svaki djelić zla, posebno genocide koji su pripremani u državnim ‘kuhinjama’ i vršeni u kontinuitetu više od tri stoljeća nad miroljubivim bošnjačkim narodom u Crnoj Gori, u raznim oblicima državnih granica, zaključno sa učešćem Crne Gore sa Srbijom u agresiji i genocidu u cijeloj BiH, Sandžaku...

Na naučnom skupu su učestvovali poznati albanski historičari, a značajna su bila izlaganja i referati Bošnjaka Sandžaka i Bosne. Muftije sandžačkog Muamera ef. Zukorlića, načelnik Općine Srebrenica Ćamila Durakovića, rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru dr. Mevluda Dudića, direktora Instituta za istraživanje zločina genocida u Novom Pazaru dr. Admira Muratovića, predsjednika Zavičajnog društva PiG u B i H Saliha Šabovića, izlaganje Dževata Musića u funkciji predsjednika Bošnjačke kulturne zajednice Plav (prvi dan).

Ista ona politka koja nas je sto zadnjih godina proganjala, koja je naopravila genocid u Prijedoru, Srebrenici, Plavu i Gusinju. Sinoć su u Plavu po prvi put nakon sto godina, Albanci i Bošnjaci, napravili simpozijum na kome je proučena fatiha žrtvama genocida. Mi smo u Plavu shvatili da ne treba nikog pitati, niti se zapitati šta oni misle. Jer ako se pita i brinemo šta oni misle, nikada ne bi se ovo održalo”, kazao je dr. Cerić.

U organizaciji albanske nevladine organizacije iz Plava “Alpet-sciptare” u Plavu je održava se međunarodni naučni skup na temu: “100 godina od genocida nad Albancima i Bošnjacima u Plavu i Gusinju”.
Skup su na zadovoljstvo domaćina svojim prisustvom počastili, predsjednik SBK akademik Mustafa Cerić, muftija sandžački Muamer-ef Zukorlić, kao i gradonačelnik Srebrenice Ćamil Duraković koji je učesnicima skupa, u ime porodica žrtava srebreničkog genocida podijelio cvjetove.

Islamska zajednica Plav-Gusinje i Odbor za obilježavanje 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju sa sjedištem u New Yorku, imajući u vidu važnost ove 17. ramazanske mubarek noći Lejletul Bedr, pozvali su članove bošnjačko-albanske zajednice u New Yorku i New Jerseyu, da ovu noć zajednički provedu u ibadetu i da se kroz planirani vjersko-afirmativni program upoznaju o stradanju Bošnjaka i Albanaca plavsko-gusinjskog kraja ali i projektima koji su pokrenuti pred duše šehida i koje treba, inša-Allah, u što kraćem vremenskom razdoblju realizirati.

Nema nikakve sumnje da su 1912. godine izvršeni strašni zločini nad bošnjačkim stanovništvom na teritoriji Južnog Sandžaka, kao što nema nikakve sumnje da je ova odluka, nakon oslobađajuće presude za deportaciju Bošnjaka 1992. godine, još jedan u nizu dokaza o karakteru odnosa vladajuće garniture u Crnoj Gori prema Bošnjacima uopšte.

Naravno da je ova glorifikacija zločina bila i očekivana, jer potomci onih koji su zvjerski ubijeni i poniženi, nisu smogli snage da zločin imenuju pravim imenom, već ga relativiziraju do mjere da se postavlja pitanje da li je to i bio zločin, i na taj način potomcima izvršilaca zločina otvore vrata za odlikovanje zločinaca najvećim državnim priznanjima.

Da bude jasnije, naglašavamo predsjedniku Republike Crne Gore: izjave o zločinima nad pripadnicima islamske vjeroispovjesti u Plavu i Gusinju nisu išle uz dodjelu nagrade udruženju u Berane koje njeguje krst, krv i kamu. Ovim neljudskim i nemoralnim činom nagrađivanja zločinačke udruge općina Berane i predsjednik Crne Gore upućuju poruku nepravoslavnom življu da ratni proces istrebljenja i genocida nije završen.

Tokom razgovora Muftija je izrazio podršku održavanju ovog naučnog skupa, kao i svim drugim aktivnostima koje će doprinijeti da se do kraja rasvijetle svi događaji, a posebno zločini počinjeni nad muslimanima ovoga kraja, što se, nažalost, od strane vladajućih struktura ili negira ili minimizira.

„Naši su preci šutjeli, evo mi smo se odlučili da nećemo da šutimo, što i jeste ključni cilj svih članova odbora koji djeluje u New Yorku, koji rade transparentno da se nakon jednog stoljeća crnogorske zabrane i bošnjačko-albanske šutnje konačno sada zna i čuje šta se događalo prije jednog stoljeća u Plavu i Gusinju i šta je ostacima žrtava genocida, te kako da u Plavu i Gusinju dobiju Memorijalni centar koji će podsjećati buduće generacije da pamte i ne zaborave“.

„Koliko god da je bolno, treba o ovom i sličnim zločinima države i državnog rukovodstva otvoreno razgovarati, reći ko je odgovoran. Radi budućih generacija osuditi zločine genocida i izgradnjom memorijalnog centra žrtvama genocida trajno obilježiti mjesto zločina, što bi bila jasna poruka da se nikad i nikome više ne dogodi genocid. Samo otvorenošću, iskrenošću i suosjećanjem sa žrtvama i potomcima žrtava je put napretka u multinacionalnoj sredini kakva je Opština Plav, ali i država Crna Gora“, piše u saopštenju Odbora.

Ipak se nadamo da ćete se složiti, da između "dobrih" i poltronskih odnosa je vrlo tanka granica. Zato trebamo uvijek imati na umu da su naši preci birali smrt kad im je nuđeno podaništvo. Isto tako smo svjesni da sadašnja generacija Plavljana i Gusinjana nije u poziciji da bira između “smrti i krsta”, i hvala Bogu što je tako, ali ima historijsku odgovornost da se časno i dostojanstveno oduži svojim hrabrim i ponositim precima, a ne da pokažemo nemoć, ili, ne daj Bože, kukavičluk.

Delegacija Zavičajnog udruženja Plava i Gusinja u BiH u kojoj su bili Suad Ibrahimagić, predsjednik Upravnog odbora, Ruždija Musić, sekretar Udruženja i Salih Šabović, član Upravnog odbora, posjetila je danas reisu-l-ulemu Huseina ef. Kavazovića.

Delegacija iz BiH je iskazala oduševljenje na svim aktivnostima koje su preduzete u okviru obilježavanja 100.godišnjice genocida u Plavu i Gusinju. Ujedno su ukazali na genocid u Srebrenici i na probleme na koje su nailazili tokom proteklih godina. Možemo samo zamisliti kroz cijelo stoljeće na kakve probleme su nailazili potomci žrtava genocida iz Plava i Guisinja, čiji preci nemaju ni mezara ni memorijalnog centra.

Pri­li­kom utvr­đi­va­nja dnev­nog re­da po­le­mi­ka se odu­ži­la u ve­zi sa za­htje­vom ne­vla­di­nih or­ga­ni­za­ci­ja iz di­ja­spo­re da se skup­šti­na iz­ja­sni o de­kla­ra­ci­ji o ge­no­ci­du nad Mu­sli­ma­ni­ma i Al­ban­ci­ma iz Pla­va i Gu­si­nja. Ve­ći­na od­bor­ni­ka je sma­tra­la da se ni­je­su ste­kli uslo­vi za ras­pra­vu o ovom pi­ta­nju, pa je ova tač­ka ski­nu­ta s dnev­nog re­da.

Hvala Uzvišenom Allahu dž.š. koji nam je omogućio da danas nakon akšama namaza u Poslanikovoj s.a.w.s. džamiji klanjamo dženazu šehidima Plava i Gusinja, koji su prije tačno sto godina ubijani na svojoj zemlji. Ubijani baš zbog toga što su uzeli Allaha dž.š. za Gospodara, a Muhammeda s.a.w.s. za svoga Poslanika, zbog toga što su bili Bošnjaci, a ne htjedoše silom tiranina da promijene vjeru i naciju.

On je upo­zo­rio da je Šah­ma­no­vić to­kom bo­ra­va­ka u Nju­jo­r­ku oba­ćao čla­no­vi­ma Od­bo­ra da će čel­ni­ku SO do­sta­vi­ti tekst de­kle­ra­ci­je, ali da to oči­to ni­je ura­dio. U de­kla­ra­ci­ji od ok­to­bra pro­šle go­di­ne na­vo­di se ka­ko je Cr­na Go­ra kroz isto­ri­ju u raz­li­či­tim vre­men­skim raz­do­blji­ma vr­ši­la zlo­čin nad Al­ban­ci­ma i Bo­šnja­ci­ma. U de­kla­ra­ci­ji se is­ti­če da po­sto­je isto­rij­ski i na­uč­no-is­tra­ži­vač­ki do­ka­zi o po­sto­ja­nju pre­po­zna­tlji­vih ele­me­na­ta zlo­či­na, de­fi­ni­sa­nih i utvr­đe­nih Kon­ven­ci­jom o spre­ča­va­nju i ka­žnja­va­nju zlo­či­na ge­no­ci­da.

Da li postoji veća nagrada za čovjeka nego da mu bude klanjana dženaza u mjestu gdje su živjeli najbolji ljudi na zemlji, kao što su Allahov poslanik Muhammed s.a.w.s., njegova časna porodica i njegovi plemeniti ashabi. O žrtvama genocida u Plavu i Gusinju se puno stoljeće šutjelo, ali od sada niko nas više neće moći zaustaviti da o tim čestitim ljudima koje je crnogorska kraljevska vojska ubijala zbog imena, govorimo počev od mjesta gdje su ubijani pa na svakom pedlju ovog dunjaluka.

Da podsjetimo, prije sto godina u vremenu Prvog balkanskog rata (okt. 1912 – 1913), crnogorska vojska kralja Nikole okupirala je Plav i Gusinje, te tom prilikom izvršila nasilno masovno pokrštavanje 12.500 muslimanima, a više od 1800 uglednih građana strijeljala. U tom pohodu, crnogorska vojska je skrnavila džamije, medrese, škole ruždijje, silovala, pljačkala i proganjala narod ovog kraja. Tako ovaj gnusni crnogorski zločin u sebi sadrži sve segmente genocida, elitocida, kulturocida i urbicida, kojeg otuda treba pomnije naučno istražiti i valorizirati zarad budućih pokoljenja.

Desi li se katarza javnost će shvatiti da je onaj drugi „konzervativni i nepopravljivi“ dio Crne Gore definitivno izgubio bitku i da "dvije vjere mogu se složiti".
Ovo još jedan pokušaj da se tragična prošlost ne zaboravi i da se to iskustvo iskoristi kako bismo svi konačno ipak nešto naučili i skupa zakoračili u novu, izvjesniju budućnost. Ako je to tako, onda bi se u predstojećim reformama školstva moralo naći snage i odvažnosti da se školski programi, u najmanju ruku ponovo i kritički sa aspekta akuelnih događanja ocijene i izmijene.

Najgori zulum je kad vlast i država proba silovati istinu, kad ta vlast namjero uništi ekonomiju tom narodu, kad svoje poslušnike i podobne postavlja ili pak agituje za predstavnike tog naroda. Kad u organima vlasti, policiji i sudstvu postavlja svoje kadrove koji nisu porijeklom iz tog kraja. Kad u državnim organima taj narod nije zastupljen po procentu svog bivstvovanja. Kad mu ta država, kao državni simboli, vrati zastavu i grb koji će ih podsjećat na vakat genocida i opominjati; da pod tom zastavom u malo bošnjačko-albanskom narodu nije došao kraj i da to započeto dovrši. Kad mu ta država od privatnih bogatih planiskih predjela koje je taj narod koristio da bi proživljavao, napravi Nacionalni park.

Ne postoji mjesto u Evropi čije je stanovništvo tako raslojavano u svijetu, kao što su Gusinje i Plav, tako da u dijaspori više ima Gusinjana i Plavljana, nego gdje su rođeni. Mnogi su sprečavali da se ne rasvijetli istina o briljantnoj historiji ljudi ovog kraja, istina boli porobljivače bez obzira kojih su bili boja.

Evo danas ćemo se prisjetiti jednog od njih, genocida nad Bošnjacima i Albancima, žrtava genocida 1912-1913. godine u Plavu i Gusinju. Tada je ubijeno 850 nedužnih ljudi (ova cifra mnogo veća), a na silu pokršteno 12 500 ljudi. Po nalogu Reisu-l-uleme, a na osnovu inicijative Udruženja "Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana u BiH" klanjat će se dženaza u odsustvu za nevino stradale Bošnjake i Albance. Dženazu ćemo klanjati odmah nakon farza džume namaza.

Koliko je priča nekog događaja tužna i tragična, najbolje bih saznao kada bih ugledao da su se očeve tamne naočare zamaglile od suza. Ponekad bi se desilo da mu ispod njih niz naborano lice otkotrlja poneka suza. Tada bi otac skinuo naočare i svojom bijelom maramicom obrisao lice i očne duplje...

Nakon obraćanja pomenutih izlagača, te predstavnika Ambasade u Briselu, predsjednik BD Fonda Enver Korać, je ukazao na činjenicu „da su temeljna prava jedna od glavnih stavki u procesu pregovora o priključivanju, a da su prava nacionalnih manjina zasigurno jedna od njih a da je očigledno da su mišljenja na tu temu sasvim oprečna, pa bilo bi poželjno da nekom drugom prilikom povedemo diskusiju na tu temu.“

Ovdje je vjekovima običaj da komšije prisustvuju jedni kod drugih na sahranama i dženazama. Nažalost, ovoga puta taj običaj nije ispoštovan. Nije bilo ni predstavnika Srpske i Crnogorske pravoslavne crkve, iako su oni svojevremeno bili među prvim hrišćanima koji su se poklonili srebreničkim žrtvama. Crna Gora sada ima i svog rabina, vrhovnog poglavara jevrejske zajednice. Oni bar imaju iskustva sa viševjekovnim progonima i pogromima kojim su bili izloženi diljem današnjih zapadnoevropskih država.

Začuđujući je odnos zvaničnika CG prema zločinu genocida nad našim narodom iz 1912-13. godine, a posebno nas ćudi ponašanje odgovornih ljudi iz života Bošnjaka u opštini Plav pa i CG, koji u ovim momentima, a sigurno inicijativom osoba koje nisu rođeni u našem kraju, bi da se udalje od pravog naziva, koji je na skupu u Sarajevu jasno definisan kao GENOCID. Nazivanje skupa “vakat zuluma”, je krajnje neodgovoran, upravo iz razloga što se dogodio genocid, pa iako svi znamo da zulum knikad nije prestao u CG. Sem vlasti sprovode ga i vjerski prestavnici, uz pomoć političkih prestavnika našeg naroda.

Dana 04.02.2013. godine održana je Konstituivna sjednica Organizacionog Odbora za obilježavanje sto godina od stradanja Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja.

Danas 03.marta 2013.god., u Sarajevu, je potpisan ugovor o izradi dugometražnog dokumentarnog filma, radnog naziva „GENOCID U KONTINUITETU“.
Naručilac filma je ODBOR ZA OBILJEŽAVANJE 100 GODIŠNJICE GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA I ALBANCIMA U PLAVSKO-GUSINJSKOM KRAJU-NEW YORK dok je izvršilac AVDO HUSEINOVIĆ,sarajevski hroničar i reditelj.

U subotu, 02.marta 2013.godine, u prepunoj sali hotela „Holivud“ na Ilidži u prisusutvu preko 600 posjetilaca, u organizaciji Udruženja „Zavičajnog društva Plavljana i Gusinjana u BiH-Sarajevo“, održana je promocija naučno-istraživačkog projekta „Zločin protiv čovječnosti i međunarodnog prava nad muslimanima (Bošnjacima i Albancima) u Plavsko-gusinjskoj oblasti 1912.-1913.“

Bošnjačka kulturna zajednica istovremeno skreće pažnju da se u kvalifikaciji tog monstruoznog zločina ubijanja oko hiljadu ljudi i nasilnog pokrštavanja oko dvanaest i po hiljada muslimana, Bošnjaka i Albanaca Plava i Gusinja, počinjenog nad nedužnim stanovništvom, ne smije koristiti neadekvatna terminologija, kakva je zastupljena u pozivu Mešihata Islamske zajednice u Crnoj Gori, jer je ispravno imenovanje ovog zločina kao genocida, prvi uslov iskazivanja odgovornog odnosa prema žrtvama, i odgovornog odnosa prema njihovim potomcima da im se takav zločin više ne ponovi.

. Ogroman osjećaj generacijske obaveze da se nešto uradi na tom polju doprinio je tome da se odlučimo da angažujemo Intitut za istraživanje zločina proziv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, što smo i uradili te sa njima potpisali sporazum o izradi naučno-istraživačkog rada. Veoma je važno i to da smo uradili totalnu polarizaciju po tom pitanju, tj. struka će da radi svoj dio posla bez našeg ili bilo čijeg uplitanja u rad

Povodom raznih informacija koje su namjerno puštene u javnost, kako bi izazvale smutnju u našim redovima, dužan sam da vas informišem o sljedećem:
- akademik prof. dr. Smail Čekić neće (niti je to bilo predviđeno), biti učesnik Okruglog stola u Plavu 9. marta 2013. godine, te je njegovo ime zloupotrijebljeno i koristi se za sasvim druge svrhe.

Naši čestiti preci su dali svoje živote za čast, vjeru i slobodu svoga naroda, a mi, njihovi potomci, smo odlučili da to naučno istražimo i objavimo, za nas, naše potomke i generacije koje dolaze, da se ne zaboravi i da se nikad nikom više ne dogodi.

Zašto historičari već 100 godina šute ili daju krivu sliku o ovome događaju? Zašto se zvanična Crna Gora nikada nije ogradila i zašto se nije izvinila za ovaj zločin genocida?! Ako se zna da se zvanična Crna Gora (za učešće sa Srbijom) izvinila Hrvatskoj za u rat u toj državi, zašto se nebi ogradila i izvinila za zločin koji se desio nad Bošnjacima i Albancima u Pavu i Gusinju, na tadašnjoj “novooslobođenoj” teritoriji od tadašnje crnogorske vojske. Po mnogim iskazima tadašnjih stanovnika plavsko-gusinjskog kraja se govorilo da je kralj Nikola s namjerom prikrivanja lične odgovornosti za zločine nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju otrovao ili naručio da bude likvidiran krvolok Avro Cemović. To je tvrdio i Avrov brat Marko čak da mu je kralj Nikola obećao ministarsku poziciju u vrhu države samo da završi posao u Plavu i Gusinju.

Diskriminiranost Bošnjaka u Crnoj Gori je vidljiva na svakom koraku. Uprkos ovoj lahko dokazivoj činjenici, vlast se pravovremeno postarala da obezbijedi dovoljan broj organizacija, institucija, političara, koji govore u ime bošnjačkog naroda i po precizno utvrđenom pravilu, svi oni nigdje ne vide diskriminaciju, ocjenjujući savremenu Crnu Goru i njenu vlast posve drugačiju od onog već viđenog u prošlosti, dajući joj visoke ocjene po svim kriterijima.

Na toj kompoziciji je šesnaest likova, preko kojih sam, po mojem mišljenju, «ugradio» sve ono što sam smatrao bitnim za konkretni događaj. To je prava ilustracija iz koje se može u potpunosti rekonstruisati i »čitati« dio naše historije, sa svim bitnim detaljima, kao i potvrda one izreke da »slika govori više od hiljadu riječi«.

Odbor za obilježavanje 100.godišnjice crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju, na sastanku koji je održan u srijedu večer, 2.januara 2013., usvojio je odluku da do kraja januara tekuće godine pronađe prostor nedaleko od Ujedinjenih nacija u kojem će biti smješten Ured odbora iz kojeg će biti lakše djelovanje ka Ujedinjenim nacijama, ali i američkim institucijama koje će biti upoznate o svim dešavanjima u CG, ali i regionu.

„Plav i Gusinje imaju specifičnu historiju na Balkanskom poluostrvu. Oni su 1878. godine Berlinskim ugovorom pripali Crnoj Gori, što oni nisu prihvatili i suprotstavili su se da uđu u sastav tadašnje Crne Gore“, pojasnio je Fejzić i podsjetio da je nakon odlaska Osmanlija sa ovih prostora i ulaska crnogorske vojske u Plav i Gusinje svo muslimansko stanovništvo pokršteno. Oni koji su odbili pokrštavanje bili su strijeljani u martu 1913. godine.

Reis Fejzić je upoznao reisu-l-ulemu Kavazovića o stanju Islamske zajednice i muslimana u Crnoj Gori, radu Medrese i Crnoj Gori i drugim institucijama i ustanovama.
Razgovarano je i o obilježavanju 100. godišnjice zločina u Plavu i Gusinju.

Odbor je također upoznao načelnika Šahmanovića sa budućim aktivnostima i planovima, posebno ističući snimanje Dokumentarnog filma o genocidu u kontinuitetu nad Bošnjacima, sa posebnim osvrtom na stradanje Bošnjaka i Albanaca u Plavu i Gusinju u periodu 1912., 1913. i 1919. godine. Film će biti snimljen na bosanskom, engleskom i albanskom jeziku.

On je, na polaganju kamena temeljca za memorijalni centar Šadrvan u Montičelu kod Njujorka, najavio da će biti spona između Vlade Crne Gore i zahtjeva dijaspore da se zločini priznaju. Kako prenosi portal bosnjaci.net, visoki funkcioner Bošnjačke stranke poručio je da dijaspora jedina glasno govori o zločinima nad Bošnjacima i Albancima u Crnoj Gori.

U povodu stoljeća od crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima Plava i Gusinja, te pred duše žrtava genocida, u subotu, 15. decembra 2012., kod Islamskog centra u Monticello-u (New York), položen je kamen temeljac za izgradnju Memorijalnog centra „Šadrvan“. Kamen temeljac su položili gradonačelnik Plava Orhan Šahmanović, gradonačelnik Monticello-a Gordon Jenkins, njujorški savezni sudija Frank LaBuda i njujorški Odbor za obilježavanja 100.godišnjice genocida...

Na inicijativu Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, a u organizaciji Rijaseta IZ-e, u Sarajevu je 8. decembra 2012.godine, u prostorijama „Gazi Husrev-beg“ medrese, prof. dr Fikret Karčić održao predavanje u vezi podsjećanja na “Balkanske ratove” i o posljedicama proisteklim iz tih ratova. U tu svrhu je, prethodno, Vjersko-prosvjetna služba Rijaseta, svojim pozivom broj 02-08-2-2680/12. od 14. muharrema 1434. (28. novembra 2012.) godine, pozvala sve profesore historije i povijesti islama, koji rade u medresama i na islamskim fakultetima na području Rijaseta, da prisustvuju predavanju.

Danas Crna Gora, koja je prije šest-sedam godina stekla svoju samostalnost i to uz pomoć ova dva naroda, ne prestaje kršiti ljudska prava, i to baš nad autohtonim stanovicima, Albancima i Bošnjacima. Vladajući režim Crnu Goru naziva građanskom državom, a otvoreno sprovode crnogorsku nacionalističku politiku, te da su im svi narodi podređeni. To najbolje potvrđuje (ne)zastupljenost Bošnjaka i Albanaca na nivou države, općina a u diplomatiji da ne govorimo. Uglavnom crnogorski diktator traži podobne iz našeg naroda, kako bi lakše vladao, Europi glumio demokratiju a u CG je na djelu jednoumlje, kao i nekada kada se je vladao ono divljački mentalitet: “Ko jači, taj tlači”.

U povodu 100.godišnjice od crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju (1912/13 i 1919.), potomci žrtava sa zvaničnicima grada i borcima za ljudska prava u SAD, u znaku sjećanja na žrtve genocida, ispred Islamskog centra Monticello – New York, položit će kamen temeljac i time ozvaničiti početak izgradnje Memorijalnog šehidskog centra “Šadrvan”!

Interesantno je da učesnici skupa nisu uopće insistirali na najdrastičnijim oblicima represije i terora, kao što su brojna nasilna ubistva civila u godinama 1912., 1913., 1918. i 1924. i kasnije (četnička istrebljivanja Bošnjaka iz doline rijeke Lima), kao ni na obimne mjere prozelitizma. Do njih je masovno dolazilo u Plavu, Gusinju i okolnim krajevima Crne Gore, kada su muslimani, pod prijetnjom smrti, prevođeni na pravoslavnu vjeru.

U tim dramatičnim trenucima tadašnji uglednici Bošnjaka i Albanca u namjeri da zaštite stanovništvo i spase njihove živote, bili su prisiljeni da po danas poznatom ‘srebreničkom principu’ predaju ionako staro oružje i potpišu dokumenta sa kojima su izrazili lojalnost crnogorskoj državi i rukovodstvu sa kraljem Nikolom na čelu. Naravno oni nisu ni slutili da sve to što su potpisali da će ostati samo mrtvo slovo na papiru, a da će se u stvarnosti situacija razvijati drugim tokom, odnosno bolje reći onako kako budu željeli tadašnji komandanti zločinačke crnogorske kraljevske vojske, koji su očito bili žedni bošnjačke i albanske krvi.

Povlačenje Turske sa Balkana, zbog poraza u ratu sa Italijom, Crna Gora koristi da zajedno sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom izvrši genocid strahobalnih razmjera nad Bošnjacima i Albancima (Plav i Gusinje), podijele Sandžak i proširi se otimanjem tuđih teritorija u tzv. Prvom Balkanskom ratu 1912/13. godine. Krajem Prvog svjetskog rata 1916. kao saveznik sila Antante pred Austrougarskim i Njemačkim snagama ona kapitulira i biva okupirana i nije više došla do slobode jer srpski vojvoda Živojin Mišić odmah po završetku rata izdao naredbu o njenoj reokupaciji, „zaboravivši“ da su im Crnogorci „hrabro“ čuvali odstupnicu za vrijeme bježanije poražene i ponižene Srbijanske vojske u Grčku. (Srbija je bila okupirana tako da nije imala slobodne teritorije ni koliko bi se jedan fijaker mogao parkirat). Sve pobune crnogorskih ustanika komita i zelenaša, rodoljuba, domaći izdajnici bjelaši, skupa sa srpskim okupatorom ugušiše u krvi.

Cilj simpozija je da doprinese suštinskim odgovorima ili bar inicira odgovore na najznačajnije aspekte sandžačkog referentnih naučnih i akademskih imena koja će kroz referate aktuelizirati sve segmente društvenog položaja Bošnjaka u Sandžaku u proteklih stotinu turbulentnih i prijelomnih godina (1912-2012) u kojima se u više navrata događaju mijene kulturno-civilizacijskih kodova življenja čija previranja presudno utječu na sve sfere razvoja i/ili degradacija sandžačkog društva i Bošnjaka u njemu.

Tako je bilo posječeno 243 glave; svega 17 od vojnika, sposobnih za pušku, a ostalo „od staraca i đece, od kojije mnogi nijesu imali kose: djetinje nijesu još počele kosmatit', a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i' je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja, i ako nikad ne bjeu mrski drugima kako Turcima.”

Svjesni smo činjenice da sadašnje vlasti Crne Gore ne mogu promijeniti historiju, ali isto tako znamo da te iste vlasti imaju dužnost poduzeti neophodne korake i donijeti prijeko potrebne odluke da se zahtjevi izrečeni u deklaraciji ispune na najbrži i najbolji mogući način. Rasvjetljavanje strašnih zločina genocida iz prošlosti nad bošnjačkim i albanskom stanovništvom u Plavu i Gusinju treba da bude u interesu svih onih koji se u bilo gdje u svijetu bore protiv genocida, time i dobronamjernih ljudi u CG.

Znate, kada neko 100 godina planira da vas što fizički, što duhovno uništi i istrijebi, a Đurić dolazi iz tog miljea, i kada se suoči sa neuspjehom tog plana, onda reaguje ovako, rekao bih rezignirano. Mi smo i nakon 100 godina, na očiglednu žalost Đurića i njemu sličnih, činjenica preko koje se ne može prelaziti. Ipak, mene raduje da se u Beogradu sve više javlja intelektualaca koji razmišljaju na drugačiji način.

Svima nam je manje ili više poznato nasilno pokrštavanje od strane Crne Gore krajem 1912. i početkom 1913. godine, koje je tadašnja Kraljevina Crna Gora htjela da opravda tako što je primoravala islamsko i katoličko stanovništvo da piše molbe za navodno doborvoljno pravoslavno pokrštavanje. Za one koji nisu hteli biti dobrovoljci, zločini su bili toliko veliki da je i Beč, ljuti neprijatelj Osmanlija, reagovao.

Ambasador Darmanović je između ostalog rekao da u drugim krajevima Crne Gore sigurno ne znaju da je u Plavu i Gusinju počinjen genocid, te izrazio sumnju zašto se taj gnusni zločin naziva genocidom. Podsjećamo, crnogorska kraljevska vojska 1912. i 1913.godine je na najzvjerski način pobila 20-tak procenata Bošnjaka i Albanaca a sveštenici pravoslavne crkve su nasilno pokrstili preko 12,500, što ukazuje na sve segmente istrebljenja, odnosno genocida.

Zašto je zvanična Crna Gora prećutala podvige brigadira Vukotića, Avra Cemovića i mnogih znanih i neznanih junaka? Da li su se „turbo-Crnogorci“ iz političke elite postidjeli podviga slavnih predaka, ili su vodili računa o izborima i zarad glasova „zaboravili“ na junačke dane u kojima je bilo i primjera nečovječstva o kojima, naravno, treba govoriti.

“Srbija i Crna Gora su 1912. ušle u Sandžak“, tako su stari Bošnjaci označavali novu situaciju koja ih je zadesila. Običan bošnjački narod nije mogao preko usta prevaliti da su Srbija i Crna Gora oslobodile Sandžak, kako su njihove komšije - Srbi nazivali taj događaj. Novonastala situacija nastupila je mimo volje sandžačkih Bošnjaka. Bošnjaci su se preko noći našli u, iz korijena, izmjenjenim uslovima života. Duhovni, ekonomski, politički položaj Bošnjaka više nikada neće biti kao do tada. Od dominantnog naroda, voljom drugih, postali su manjina u novoj državi. To je za sandžačke Bošnjake bio šok od koga se zadugo nisu oporavili i čije posljedice i dan-danas trpe.

Kraljevskim sudom je predsjedavao dotadašnji plavski mulla Hajro Bašić, pokrstio se u Balšu Balšića, nagrađen je činom majora i koji je u Prijekom vojnom sudu potpisivao većinu smrtnih presuda protov svojih sugrađana. Jedna od takvih je i presuda o strijeljanju jedanaestorice plavskih prvaka. Strijeljani su na Racini...

Ako predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović nije upoznat sa stradanjem svojih sunarodnika koje je kroz historiju počinila država Crna Gora npr. u Kolašinu, Nikšiću, Plavu i Gusinju, Šahovićima, Bihoru, Pljevljima..., zašto nije bar posjetio Herceg Novi, da pokaže makar djelić interesovanja za prognanike iz BiH koji su ratne 1992. godine pokušali naći utočište u CG, a koji su naredbom ratnog crnogorskog premijera hapšeni i deportovani zločincu Karadžiću na nož.

Naime, u ova dva živopisna mjesta ispod Prokletija, tačno prije punog stoljeća, od oktobra 1912. do kraja maja 1913., muslimani su se našli na vojnom udaru Crnogorske kraljevske vojske koja je bila pod komandnom palicom zloglasnog kralja Nikole. Od druge polovice novembra 1912. u genocidnom pohodu 'kraljevsko' zaduženje dobija i zločinačka Donjovasojevićka brigada na čijem čelu je bio zloglasni Avro Cemović.

Teško je dočarat sve nesreće koje su donijeli novi okupatori našem narodu. Ispričat ću još jedan događaj koji je ostao u sjećanju našeg narodu do današnjih dana.
Ne dugo poslije okupacije naše ljuge posjete Plav dvojica crnogorskih vojvoda, Ilija Plamenac i Janko Vukotić, koji su bili jedni od planera genocida nad našim narodom.

Duboko smo Vam zahvalni što ste proglasom koji se odnosi na zločine i genocid koji se desio u našem zavičaju 1912-1913.godine, a koji je pročitan na hutbama širom BiH i dijaspore, dali jedno posebno svijetlo, i mnogima, možda po prvi put, plasirali informaciju o tome. Istina je istina, te kao takva nema alternative, pa makar se do nje čekalo i punih stotinu godina, kao što je to ovdje slučaj.... Mi, potomci tih slavnih predaka, pokušavamo da živeći časno, radeći i stvarajući na pošten i dostojanstven način, širom svijeta...

Da su Bošnjaci širom Jugoslavije znali za ova zlodjela "drugu glavu" bi imali. Drugačije bi mislili 90-tih godina. Srebrenica nebi bila poznata po pokolju Bošnjaka. Ali međutim, došlo je vrijeme kad se može slobodno reći, kad se može zatražiti od države Crne Gore da prizna počinjeni genocid. Kada duše žrtava genocida konačno treba da nađu svoj smiraj. Kad nije grijeh proučiti fatihu pred duše stradalih. Kada potomcima žrtava više nije potrebna istina, jer je s koljena na koljeno nose već 100 godina.

Puno je stoljeće od genocida, isto toliko šutnje i izrugivanja žrtvama i od strane crnogorskih vlasti od onda pa do sada. Najbolji primjer tome je da žrtve genocida nikada nisu dobile svoj mezar i ime, ili memorijal u Plavu i Gusinju, kao ni u školskim udženicima u CG, što je ključni cilj prikrivanje zločina genocida. Također crnogorska zastava pod kojom su ubijali i krstili narod ovog kraja danas je zvanična zastava Republike Crne Gore, što govori da su žrtve genocida i njihovi potomci izložene javnom izrugivanju

Šehidi Plava i Gusinja su 1913. godine ubijeni samo zato što su bili muslimani, što su ostali dosljedni šehadetu i što emanet preuzet pred Allahom dž.š. nisu htjeli izdati ni pod koju cijenu ni prijetnju. Mula Sado Musić, prvi strijeljani, na ponudu da samo stavi crnogorsku kapu na glavu biće spašen, pljunuo je dželata digao prst i glasno proučio šehadet. Glavom je platio zajedno sa svojom braćom, natopili su zemlju šehidskom krvlju i nama ostavili emanet, da ne izdamo njihove žrtve i ne izdamo emanet vjere, Allaha dž.š. i Poslanika a.s.

Potpunog, sistematskog, planskog vjerskog obespravljivanja, nasilnog pokrštavanja i ugušivanja svih vjerskih obilježja. Prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je više od 10% ukupnog muslimanskog stanovništva.

Dana 24. 03. 1913. godine, Ministar Kraljevine Crne Gore, Plamenac, javio je iz Đakovice: “Izvješten sam da se u Plavu i Gusinju vrše velike pljačke i da je zbog toga narod prinuđen da bježi. Potrebno je i neophodno da odmah komisija za uviđaj zloupotreba dođe i ovome zlu stane na put. Svakoga dana bježe pokrštene familije put Valjbone”. U razgovoru sa dopisnikom “Politike” Vukom Dragovićem, proto, Đorđe Šekularac, iz Gusinja izjavio je da je pokrstio 12.500 Bošnjaka i Albanaca iz Gusinja i njegove okoline. Proces pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca je započet februara 1913. godine, a okončan je 29.04.1913 godine.

Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić povodom sto godina zločina nad muslimanima Bošnjacima i Albancima Plava i Gusinja uputio je javni proglas sljedećeg sadržaja:
- Tačno prije jednog stoljeća, za vrijeme Prvog balkanskog rata 1912. – 1913. godine, nad muslimanima plavsko-gusinjskog kraja počinjen je genocid od strane crnogorske kraljevske vojske. Prema raspoloživim podacima tada je na najbrutalniji način pobijeno preko hiljadu muslimana, Bošnjaka i Albanaca, svih starosnih dobi, a pokršteno je 12500 muslimana, te raseljeno više hiljada.

Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, prethodno su odvoðeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u sveèanim odijelima i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su veæim dijelom formirane masovne grobnice.

Na dan strijeljanja 11 Plavljana – 5. marta 1913. godine, prijavili su se za prelazak u pravoslavnu vjeru 108 osoba, od kojih 94 islamske i 14 katoličke vjere. Istog dana strijeljane su još dvije grupe od po osam građana. Za jednu se grupu ističe da su bili „zlikovci“, a za drugu „zbog prikupljanja oružja i jatakovanja sa kačacima“, uz napomenu da je strijeljanje izvršeno „na osnovu presude nadležnog vijnog suda“. Dan ranije je javljeno da je 15 osoba muslimanske vjere prešlo u pravoslavnu.

Značajno je naglasiti da je na sastanku prisustvao jedan broj bošnjačkih omladinaca, što je sve prisutne na sastanku potaklo da insistiraju osnivanje Incijativnižog odbora Omladinskog kluba Bošnjačke kulturne zajednice u New Yorku. U Inicijativnom odboru su izabrani: