Autor Ibrahim ČIKIĆ ispred spomen obilježja otetim na otetoj zemlji Doista, ne mogu se čudom načuditi kako su bajni “predstavnici” bošnjačkog naroda, posebno “hodže” i Bjelopoljci, imali obraza doći na činjenje još jednog zuluma rahmetlijama familije Emin-age Idrizovića. Nije istina da nisu znali. Ako nisu znali morali su one što znaju pitati. Ova istinita priča o Emin-agi je opštepoznata svim Bjelopoljcima. Podizati spomenik, otetim Bošnjacima iz voza "Lovćen 671" Beograd - Bar, na otetoj zemlji u slijepoj mahali daleko od očiju javnosti je produženi zločin, poniženje i ruganje žrtvama i porodicama žrtava u lice. Zato svaki Bošnjak koji zarad sitnih privilegija pristaje na ovakvo poniženje i pokušava opravdavati izdaju vitalnih nacionalnih i vjerskih interesa...

Emin-aga je bio ugledni akovski domaćin, sin jedinac čuvenog zemljoposjednika Abdulah-age Idrizovića. Žena mu je bila od Bučana, zvala se Hama. Imao je sina koji mu mlad umrije i dvije jordamli šćeri, stariju Mujesiru i Munirku. Živjeli su u kući izgrađenoj u bosanskom stilu u Idriskoj mahali.

Helem, poslije Drugog svjetskog rata agrarnom reformom, komunisti ga kao i mnoge Bošnjake proglasiše kulakom i oduzeše mu zemlju. Doživio je istu sudbinu oca Abdulah-age, kome je kralj Aleksandar na sličan način konfiskovao posjede. Tako je Emin-aga doveden u situaciju da se bavi poljoprivredom i živi od jedinog preostalog parčeta zemlje u Gornjoj Pruškoj. Stariji ljudi su imali običaj reći da jedna nesreća nikada ne ide sama. Sredinom šezdesetih godina, prošlog vijeka, komunisti odlučiše da mu uzmu i to jedino preostalo parče zemlje.

Šaputalo se da je jedan lokalni opštinski funkcioner bacio oko na njegovo imanje i tu planirao da podigne kuću. Opštinskom odlukom o konfiskaciji „prvoborac“ legalizira otimanje tuđeg posjeda. Preostalih dvadesetak milćeva, sada u vlasništvu države, bjelopoljska Opština ponudi po bagatelnim cijenama, zaslužnim članovima partije. Emin-aga i njegove šćeri odbiše da prime mizernu novčanu nadoknadu za otetu zemlju, pokušavajući fizički i pravnim putem zaustaviti izgradnju kuća.

Kao i kod rušenja dvije čaršijske džamije i nekoliko mezaristana u najužem dijelu grada, otimanju zgrade „Ruždija medrese,“ vakuvskih kuća, dućana i imanja... Bjelopoljci šutnjom aminovaše otimanje i Emin-agine imovine.

Kada je u pitanju rušenje i zatiranje tragova „pustog Turskog“ kao i u svim predhodnim slučajevima Bošnjak i ovog puta neobazirući se na protivljenje Emin-age sruši ogradu i uđe u vrtove pune različitog voća i povrća, pšenice... i prvi zakopa temelje. Tom prilikom Emin-aga i njegove šćeri doživješe najbrutalnije fizičke napade i psovke. Već sjutradan „prvoborac“ na još brutalniji način povalja pšenicu i započe kuću. Emin-aga je i ovoga puta pokušavao spriječiti ulazak u vlastiti posjed ali ga milicija silom odvede.

Bilo je i tada, kao što ima i danas čestitih ljudi. Pokojni Đukan Medojević dobi od Opštine pljac za kuću na imanju rahmetli Emin-age Idrizovića. Đukan potraži Emin-agu kako bi mu i pored onoga što je dao Opštini platio po tržišnoj cijeni zemlju. Emin-aga odbi bilo kakvu nagodbu. Đukan odustade od gradnje i kupi parcelu na drugoj lokaciji. Moguće da je bilo još ovakvih slučajeva ali ja za njih neznam.

Skrhan dodatnom pljačkom i svakodnevnim nedaćama, odnosom vlasti i sugrađana, Emin-aga poslije par godina preseli na bolji svijet. Hama umrije nedugo za njim i tako djevojke ostadoše same i bez ikakvih sredstava za život. Mujesira i Munirka su i dalje dolazile na svoje imanje i pokušavale kletvama probuditi savjest ljudi i spriječiti izgradnju novih i već započetih kuća. Nažalost, svakodnevno su iznova doživljavale brutalne fizičke napade i psovke. Pošto više nisu mogle obrađivati zemlju, sestre kupiše mašinu za štrikanje i počeše se baviti ručnom radinošću. Vrlo brzo su postale vrsne pletilje i na jugoslovenskom takmičenju „Zlatne igle“ osvojiše prvu nagradu. Novine su tada pisale o njima.

Građani Bijelog Polja dijelili odluku Vlade Crne Gore o pljački imovine Emin age Idrizvića

Opterećene nedaćama Emin-agine ponosite djevojke zanemariše udaju i svoje živote podrediše borbi za povratak zemlje predaka. Nedaćama sirotih djevojaka nikad kraja. Sedamdesetih godina prošlog vijeka, prilikom izgradnje dječijeg vrtića „Dušan Basagić,“ Opština im iza kuće oduze i dio bašče. Bila je to kap koja je prelila čašu njihovog sabura. Odlično se sjećam kako su sirotice i tada pokušavale tijelima i kletvom odbraniti bašču ali ih milicioneri nemilosrdno palicama utjeraše u kuću.

Nedaća za nedaćom i višegodišnji parnični postupci, ogromni advokatski i sudski troškovi, isprazniše djevojačke sehare. Prvi tragovi neimaštine i mentalne bolesti pokazaše se na Munirki. Poslije događaja oko dječijeg vrtića, kuća i prelijepa avlija puna cvijeća, polahko počeše propadati i zarastati u korov. Stambolke dimije i bluze od svile i kadife od svakodnevnog nošenja i pranja istanjiše i izgubiše boju.

Opljačkane i slomljene nevoljama na sramotu pravosuđa, uz mizernu socijalu mezimice Emin-age Idrizovića zapadoše u siromaštvo. Od dotjeranih i lijepih djevojaka postadoše bolesne starice. Mujesira se sa nedaćama nosila bolje od Munirke. Munirka zadnjih nekoliko godina života poče besciljno lutati Idriskom mahalom i satima stajati naslonjena na drvenoj ogradi avlije. I pored svega, nikada nisu pružile ruku niti su tražile pomoć. Naprotiv, odbijale su svaku vrstu pomoći. Samo su rijetko srećni insane, koje su one posebno voljele, imali privilegiju da im učine neko dobro. Za divno čudo, iako su i same bile potrebite dok su bile u snazi redovito su išle na čestitke ili žalosti kod komšija i rodbine. Po starinskom običaju nosile bi šećer u kocki i kahvu.

Mujesira prije desetak godina preseli na bolji svijet, Munirka preklani. Zadnjih nekoliko mjeseci bila je teško bolesna. Desetak zadnjih dana života, kada je pala snogu, „zahvaljujući“ jednom plemeniku aktivisti DPS-a, provede u staračkom domu u Bijelom Polju. Njenom smrću se zatvori Knjiga Sudbine Emin-age Idrizovića.

Spmenik na mezaristanu i haremu Čaršijske džamije u Bijelom_Polju

***

Bijelo Polje: Većina dućana je bila u vakufskom vlasništvu

Doista, ne mogu se čudom načuditi kako su bajni “predstavnici” bošnjačkog naroda, posebno “hodže” i Bjelopoljci, imali obraza doći na činjenje još jednog zuluma rahmetlijama familije Emin-age Idrizovića. Nije istina da nisu znali. Ako nisu znali morali su one što znaju pitati. Ova istinita priča o Emin-agi je opštepoznata svim Bjelopoljcima. Podizati spomenik, otetim Bošnjacima iz voza "Lovćen 671" Beograd - Bar, na otetoj zemlji u slijepoj mahali daleko od očiju javnosti je produženi zločin, poniženje i ruganje žrtvama i porodicama žrtava u lice. Zato svaki Bošnjak koji zarad sitnih privilegija pristaje na ovakvo poniženje i pokušava opravdavati izdaju vitalnih nacionalnih i vjerskih interesa riječima:

“Bolje i spomenik nego da je Opština “poklonila” zemlju Sošiću i Badžiću da prave zgradu,” ima se smatrati obmanjivačem naroda i ekskluzivnim predstavnikom moralnog ništavila. Morali ste gospodo bošnjački “predstavnici” biti svjesni činjenice da prvi put u historiji ljudske civilizacije dželati “podižu” spomenik vlastitim žrtvama i dobro voditi računa o svojim postupcima. Ovako, prisustvovali ste skupu na kojem je diktator preko inspicijenata uputio opasnu poruku Bošnjacima i svim slobodnoumnim građanima Sandžaka i Crne Gore! Nije istina da nije imalo pravnih nasljednika. Dobro se zna ko je vodio kakvu-takvu brigu o Mujesiri i Munirki. Nisu se javili jer su ih uplašili i obeshrabrili dezinformacijama, plasiranim preko tajnih službi, širenjem straha i neistina.

Kafić "Uskok" i stambena zgrada na temeljima Haznadar džamije, stare Medrese Ruždije i mezaristanu

Ovo su samo neki od suštinskih razloga zašto oteti i zvjerski u Višegradu poubijeni Bošnjaci iz voza “Lovćen 671", zaslužuju spomenik u najužem centru grada. Nevino stradalim putnicima, spomenik je morao biti podignut u parku pored spomenika antifašizmu! Jer su i zvjerski ubijeni Bošnjaci žrtve fašizma. Gradski park je harem čaršijske džamije i mezaristan gdje su između ostalih merhuma ukopani i čuveni skladatelj bosanskog “Mevluda,” Nikšićanin hafiz Salih Gašević i moj dedo Ibrahim i vakufska je imovina. Opštinski moćnici i tajkuni žele iskoristiti lokaciju na kojoj je postavljen spomenik otetim putnicima i za deponiju spomenika iz NOR-a kako bi na mjestu čaršijske džamije izgradili tržni centar. Ko je taj ko smije prodati svetinju i dati saglasnost za takav zločin!? Jednom je već SUBNOR zaustavio pokušaj izmještanja spomenika. Budite sigurni lokalni moćnici i vi domaći izdajnici da ćemo, svim raspoloživim demokratskim sredstvima, braniti vakuf, skrnavljenje, iskopavenje i bacanje na smetljište kosti naših predaka!

Da je gradonačelnik Bijelog Polja imao hrabrosti slijediti primjer pokojnog Đukana Medojevića i ovih dana ispoljenu ljudskost Aca Srdanovića, imao je prvorazrednu priliku da ispravi višedecenijsku nepravdu učinjenu porodicama žrtava, Emin-agi i IZ. Još ima vremena da se ispravi nepravda jer su radovi na spomeniku otetim Bošnjacima i dalje u toku.

Bijelo Polje: Muzej u zgradi Medrese Ruždije

Zgrada Državnog tužilaštva na Mezarju Dervovića