Istina i danas u Sandžaku ima vjerski, politički i nacionalno svjesnih Bošnjaka poput braće Mahmutovića koje zaista istinski zbližava bratska ljubav a ne interes i profit. Takvoj braći su roditelji u amanet i nasljedstvo ostavili kao imperativ bratsku ljubav i pokvarene “računaljke” (interes) bez žica i kuglica. Zato se takvi vitezovi Sandžaka vesele bratovom uspjehu i preziru one koji se zarad privilegija i interesa odriču brata.

Devedesetidvije godine je proteklo od kako je posljednji Bošnjak iz Šahovića ukopan u to mezarje. Poslije toliko godina zahvaljujući jednom plemenitom čovjeku 06. aprila 2016.godine po prvi put Bošnjak zijareti Veliko mezarje i uči Fatihu rahmetlijama. O, Bože, hvala Ti što si me upoznao sa ovim dobrim čovjekom, piše Ibrahim Čikić u novoj kolumni.

Devedesetidvije godine je proteklo od kako je posljednji Bošnjak iz Šahovića ukopan u to mezarje. Poslije toliko godina zahvaljujući jednom plemenitom čovjeku 06. aprila 2016.godine po prvi put Bošnjak zijareti Veliko mezarje i uči Fatihu rahmetlijama. O, Bože, hvala Ti što si me upoznao sa ovim dobrim čovjekom, piše Ibrahim Čikić u novoj kolumni.

Doista, ne mogu se čudom načuditi kako su bajni “predstavnici” bošnjačkog naroda, posebno “hodže” i Bjelopoljci, imali obraza doći na činjenje još jednog zuluma rahmetlijama familije Emin-age Idrizovića. Nije istina da nisu znali. Ako nisu znali morali su one što znaju pitati. Ova istinita priča o Emin-agi je opštepoznata svim Bjelopoljcima. Podizati spomenik, otetim Bošnjacima iz voza "Lovćen 671" Beograd - Bar, na otetoj zemlji u slijepoj mahali daleko od očiju javnosti je produženi zločin, poniženje i ruganje žrtvama i porodicama žrtava u lice.

Ovaj događaj se desio na isti dan kada sam ja uhapšen, samo godinu dana kasnije. Da li je koincidencija ili ne, ne znam. Ali sam siguran da će jednoga dana kada zavlada pravna država u Crnoj Gori, Refika ući u historiju i čitanke. Zato u prvom dijelu ovog Zaimovog kazivanja namjerno nisam pisao imena počinitelja zločina. Radi svetosti Refike i njenog djela.

Čim bi doktor napustio njegov kabinet Ferdinand bi sa tacne prosuo tablete u šifonjer. Godinama je doktor Sadiković s vremena na vrijeme slao džak trave za Beč, kralj pio čajeve i bacao lijekove. Jedno jutro kralj pozva sve dvorske ljekare u radni kabinet i reče: „Molim vas gospodine glavni doktore otvorite vrata šifonjera.“

Jedanaest kontinuiranih genocida od strane srpsko-crnogorskih fašista sa posebnim akcentom na agresiju i genocid izvršen u periodu 1992-1995. godine je moralni sunovrat tzv. međunarodne zajednice. Sramni embargo na uvoz oružja donešen od strane svjetskih centara moći legalnoj vladi Republike Bosne i Hercegovine i prijetnja bombardiranjem od strane NATO-a jedinicama Armije R.BiH u vrijeme kada su mogli za sva vremena poraziti srpsko-crnogorski fašizam, krajnji je stepen moralnog ništavila svjetskih moćnika. Kulminaciju nemorala najbolje odslikava dejtonski sporazum i razbijanje međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i legalizacija genocidnog entiteta u čije temelje je uzidano dvijestotinehiljada nevino ubijenih Bošnjaka.

Danas se nažalost živi od Islama a ne za Islam. Vjerovanje se svelo na kult i obožavanje pojedinca koji se samoimenuju šejhovima i ulemom. Formiraju se klanovi i fanovi. Ako nisi u određenom saffu ili halki na periferiji si svih zbivanja. Nema razlike između političkih i vjerskih velikodostojnika. I jednim i drugim profit je vrhovni bog obožavanja. Dunjaluk je postao ogromna pijaca na kojoj se kupuju ljudi. Tako je u svim religijama i političkim partijama.

Dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića sa kompletnom Vladom na krsnu slavu i dan genocidne tvorevine, predstavlja prvorazrednu priliku da, predstavnik bošnjačkog korpusa u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, iniciran pričom o Dizdaru, adekvatno odgovori Vučiću. Imajući u vidu posjetu Beogradu, nisam siguran da će bošnjački član kolektivnog Predsjedništva imati hrabrosti da u punom kapacitetu iskoristiti pravne i diplomatske mehanizme da adekvatno dočeka četničkog potvojvodu.
Siguran sam da i danas u Bosni ima Dizdara koji dobro razumiju poruku Vučića. Nezvanom gostu mjesto za vratima.

Poslije okupacije Bosne i dijela Sandžaka od strane Austro-Ugarske monarhije bošnjački narod je masovno pljačkan, ubijan i proganjan. Ljudi su preko noći postajali puke fukare (siromasi). Sinan-aga Đurđević je važio za uglednog domaćina i dobrog trgovca. Pošto je i sam bio pljačkan od strane Crnogoraca i doživio sudbinu muhadžira dobro je znao šta znači biti siromah. Zato je svako jutro dok bi sa Paja silazio ka čaršiji pažljivo razgledao okolinu tražeći bešare u kakvom halu žive njegove komšije i sugrađani.

Upravo su ovo suštinski razlozi zašto fašistički i diktatorski režimi rade na polarizaciji društva. Najlakše se vlada na podjelama. Zločinci odlično znaju da u svakom narodu ima onih koji su spremni za novac i mrvice vlasti prodati i ono što je najsvetije. Zato takve i traže. Onog momenta kada Bošnjak javno iskaže podršku zločincu, izvršio je duhovno samoubojstvo. Duhovni mejt lahko zaboravlja zločine i on ne haje za domaćine sa početka ove priče.

Mufti-efendija je imao običaj da nikada sam po svom nahođenju nije kretao u ozbiljniji posao a da se prije toga nije sastao sa Hajdar i Latif-agom i skupa sa njima donio odluku kako i šta treba raditi. Zašto ti govorim o Hajdar-agi?

Zato što danas nažalost, na političkoj i vjerskoj sceninema takvih ljudi u bošnjačkom korpusu i jako sam tužan zbog toga. Siguran sam da i danas ima ljudi poput muftije, Hajdar i Latif-age ali ih nema u javnosti. Takvim ljudima bi ovi današnji „borci“ za „jedinstvenu“ Bosnu i Sandžak presudili isto onako kako je sultan u Istanbulu „presudio“ muftiji Vehbi-efendiji Šemsekadiću!

Izbjeglička tragedija koju gledamo ovih dana dovoljno govori o stanju morala „suvremenog“ čovjeka. Svijet je imao prilike gledati iste slike unazad dvadesetak godina i sa bošnjačkim izbjeglicama. Za razliku od arapskih, bošnjačke izbjeglice su prije odlaska morale proći kroz koncentracione logore smrti. Srpsko-crnogorskim fašistima za genocid nad Bošnjacima „obarač“ za pokretanje genocida bio je i ostao mit o stvaranju „Velike Srbije“ dok imperijalistima i kreatorima novog/starog svjetskog poretka oduvjek je bila nafta i profit.

Za razliku od Ramizovih moja sjećanja su suštinski razlog svih nedaća. Nikako da se pomirim sa činjenicom da neki zločinci nekažnjeni obnašaju najviše državničke funkcije dok mnogi slobodno šetaju rugajući se žrtvama u lice. Ne mogu da zmislim mentalni sklop bilo kojeg čovjeka, a posebno Bošnjaka koji svjesno zauzme poziciju u udruženoj zločinačkoj organizaciji zarad vlastitog komfora. Tu perverziji nije kraj. Tek onda pošto se udobno smjesti na poziciju jadnik upregne sebe u najprljaviji posao na dunjaluku i suzama majki Srebrenice počne sapirati krv sa ruku katila.

Eh, pusto sjećanje. Akovo već dvadeset i kusur godina nema dušu. Ubijanje duše i Sandžaka započelo je ranih devedesetih godina prošlog vijeka kada su džemperaši na “balvan revoluciji” uzurpirali vlast i “Hotelu Sandžak” nasilno promijenili ime u “Bijela Rada” i metkom ispaljenim u “potiljak” usmrtiše onog momenta kada su zločincu Radovanu Karadžiću dali prvu nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Od toga dana živimu u moralnoj i intelektualnoj masovnoj grobnici. Građani šutnjom i glasanjem dadoše legitimitet zločiniteljima i sebi za Sudnji Dan natovariše ogromno breme odgovornosti i tako bjelopoljsku čaršiju preimenovaše u Dolinu srama. Kamengrad.