"I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!” (Kur´an El-Bekare 154)

Rahmetli Refika Čelebić (rođ. Kolić)

Ibrahim ČIKIĆ: Ovaj događaj se desio na isti dan kada sam ja uhapšen, samo godinu dana kasnije. Da li je koincidencija ili ne, ne znam. Ali sam siguran da će jednoga dana kada zavlada pravna država u Crnoj Gori, Refika ući u historiju i čitanke. Zato u prvom dijelu ovog Zaimovog kazivanja namjerno nisam pisao imena počinitelja zločina. Radi svetosti Refike i njenog djela.

Refika je praunuka čuvenog kolašinskog gazije Mema Kolića, koji se nakon stradanja Bošnjaka poslije pada Kolašina pod crnogorsku vlast, nastani na Falinama- zaseok sela Bioča u Limskoj dolini. Potomkinja kolašinskih gazija, još kao djevojčica i kasnije kao odrasla djevojka, smatrana je od strane starijih za natprosječno inteligentnu, vrijednu i ponositu djevojku. Dobar glas i ljepota se daleko čuju i na kuću Kolića počeše kucati prosci sa raznih strana.

Ne može se mimo Allahove odredbe. Sudbina joj odredi životnog druga i 1969. godine sklopi brak sa Lutvijom Čelebićem, radnikom nikšićke željezare. Živjeli su ispod Trebjese u skromnoj kućici punoj ljubavi gdje izrodiše troje djece. Iako je i sama vodila bitku da od jedne radničke plate prehrani porodicu, često je na uštrb svoje djece pomagala siromašnim komšijama dijeleći sa njima dobro i zlo. Sirotinjska majka,- kako je u komšiluku od milja nazvaše, posebno je voljela odjećom i namirnicama pomoći jednoj Crnogorki, udovi, koja je nakon smrti muža ostala da sama podiže sitnu djecu.

U jeku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima i kulminaciji crnogorskog državnog terorizma nad Bošnjacima Sandžaka u brutalnoj policijskoj akciji, kodnog naziva “Lim”, kada se u bošnjačke kuće provaljivalo i ulazilo kako se kome od srpsko-crnogorskih kabadahija prohtjelo, u gradu Nikšiću desio se i ovaj događaj koji je šokirao javnost.

Prema Zaimovom kazivanju, sinu Lutvije i rahmetli Refike Čelebić, kada sam bio na promociji knjige u Aachenu koju mi je on organizirao, ovako mi je ispričao pomenuti događaj:

Iz starog albuma: Refika i Lutvija 1969.

“Ibrahime, odmah nakon iftara, tek što je majka nasula kahvu babu i jednoj komšinici, ironijom sudbine jedno od te djece koje je “sirotinjska” (moja) majka mlijekom hranila, nakon što je dovoljno ojačalo 24. februara 1995. godine, sa još dva druga, maskirani fantomkama uz upotrebu oružja i koljačkog alata, nasilno provališe u skromni dom mojih roditelja. Iako su obijajući vrata ušli u kuću Čelebića, babo Lutvija prijateljskim glasom pita ‘nezvane goste': “Momci, recite šta vam treba? Ljudi smo, dogovorit ćemo se”.

Ne obazirući se na ove Lutvijine riječi, zlikovci nastavljaju sa svojim paklenim planom. Odvajaju Refiku i komšinicu na desnu stranu dok u drugom dijelu sobe na kauču vezuju Lutviju sa namjerom da ga opljačkaju a poslije toga odvedu u nepoznatom pravcu kako bi tražili otkup za njega od nas djece pošto smo prije godinu dana, tražeći glavi selameta morali imigrirati u Njemačku.

Kada je Refika vidjela vezanog Lutviju ne razmišljajući ni jednog momenta juriša na upereni “Magnum” uz imperativni povik:

- “Šta to radite? Odmah da ste mi pustili muža! Izlazite vani!”

Na ove riječi jedan od napadača puca Refiki u noge. Iako ranjena, majka i dalje kidiše na uljeze. Sa samo dva metra rastojanja opet pucnji u pravcu Refike. Ovoga puta pucaju dvojica u majku pogađajući joj obje noge. Teško ranjena majka ne posustaje, ne pada na koljena pred zlikovcima, već se rukama pridržava za okolni namještaj i svom snagom juriša u pravcu ubica koji se u strahu povlače u drugi kraj sobe. Na smrt preplašeni i iznenađeni, ovakvom Refikinom reakcijom, ubice podižu nišan i sa metar odstojanja gađaju nemilosrdno hrabru Bošnjakinju u stomak i prsa junačka.
Lutvija se u međuvremenu oslobađa i uspijeva da trećeg zlikovca svom snagom stisne među noge, koji ga urlajući udara drškom pištolja po glavi. Nije mogao više pucati, sve metke je ispalio na hrabru Refiku.

Teško ranjena Refika i dalje stoji na nogama i koristi novonastalu situaciju. Posljednjim atomima snage, poput lavice koja brani svoju mladunčad, baca se na najbližeg napadača i otima mu nož iz ruke bacajući ga na pod. Prilikom pada rukama obuhvata trećeg ubicu u padu ga okreće ispred sebe i preko njega pada na pod kuhinje.

Dok je Refika vodila svoju posljednju natčovječansku bitku, njen suprug je preživljavao vlastitu dramu na drugom kraju kuhinje. Nakon što ga je udarcima pištoljem u glavu onesvijestio, napadač kojeg je držao za međunožje, Lutvija popušta stisak i oslobađa zlikovaca. Urlajući od bola, doziva u pomoć katile sa kojima je pošao da po “Nikšiću razgoni Turke na buljuke” i uz njihovu pomoć bježe u mrak.

I pored toliko metaka u sebi i obilnog krvarenja Refika nije gubila svijest. Ostala je prisebna čak i u samrtnim mukama. Umjesto jauka šaputala je:

- “Djeco moja, oči majčine, majka vas više ljubiti i gledati neće. Nije mi žao umrijeti ali žalim što vas još jednom vidjeti neću. Šta smo kome osim dobra u Nikšiću uradili? Nikome nismo ni trun vode natrunili. Nismo svjesno ni mrava zgazili.”

Umrla je narednog dana u bolnici. Izdržala je dok joj nisu stigla braća iz Bioče. Daidže Bećo, Hamo i Izet čestitali su sestri rane junačke. Bila je svjesna dok su joj braća ljubila oči i ruke. Umrla je onako kako su umirali i njeni preci: Sa osmijehom na licu ponosita što nije obrukala slavne pretke i potomke. Nekoliko minuta nakon ovog susreta, Refika je ispustila plemenitu dušu i vratila se na najveličanstveniji način Uzvišenom Gospodaru, uoči 27. noći mjeseca Ramazana. Željna djece, preselila je otvorenih očiju. Jedan od daidža joj je zatvorio očne kapke.

Na nišanu upisana godina rođenja i ubistva

Dženaza rahmetli majke obavljena je na seoskom mezaristanu, sela Crhalj kod Bijelog Polja. Crhalj je mjesto porijekla porodice Lutvije Čelebića. Bila je to najveća dženaza ikada zabilježena u tim krajevima. Nažalost, nama djeci su tek nakon tri dana javili za mučeničku smrt majke. Bojali su se da nam se nešto slično kao majci ne desi prilikom boravka u Crnoj Gori. Bilo je to vrijeme kada je bošnjački život vrijedio koliko jedan metak.“

*****

ČIKIĆ I ČELEBIĆ: Bošnjaci, samo podignute glave!

Ovaj događaj se desio na isti dan kada sam ja uhapšen, samo godinu dana kasnije. Da li je koincidencija ili ne, ne znam. Ali sam siguran da će jednoga dana kada zavlada pravna država u Crnoj Gori, Refika ući u historiju i čitanke. Zato u prvom dijelu ovog Zaimovog kazivanja namjerno nisam pisao imena počinitelja zločina. Radi svetosti Refike i njenog djela.

Prema Zaimovim riječima: “Nikšićka policija je odlično odradila posao i otkrila ubice. Bili su to Željko Čabarkapa, Luka Marojević i Milija Garić. Nažalost, crnogorsko pravosuđe u farsi od sudskog postupka, nije položilo ispit. Već tada je najavljeno kako će se u budućim sudskim postupcima u kojima su žrtve Bošnjaci, suditi zločiniteljima.”

Kako sudi crnogorsko priručno sudstvo, imali smo prilika gledati u farsičnim procesima u slučajevima deportacija, Morinja, Bukovice, policijske akcije Lim, Štrpca, Kaluđerskog laza… U svim slučajevima su zločinitelji, nakon određenog vremena provedenog u zatvorima, naplaćivali ogromne svote novca jer su kada bi se javnost smirila, oslobađani optužbi. Upravo izostankom lustracije i oslobađajućim procesima se i podstiču budući zločinci i zločin. Jedino kada se treba dodatno zaplašiti i ušutkati bošnjačka žrtva, onda nemaju obraza i milosti. Crnogorsko pravo i pravda razgolićeni su na najbolji način upravo na mom slučaju. Ne vole ratni zločinci kada ih podsjećaš na njihova zlodijela. Decenijama su navikli da žrtva trpi i šuti.

Zato i traže Bošnjake koji su spremni za šaku krvavih eura prodati dušu. Sa takvima oni u prividnom miru sklapaju koalicije. Zahvaljujući moralnim patuljcima, pokušavaju oprati krvave ruke i odjeću.
Dobro me čujte domaći izdajnici i vi neprijatelji naroda moga:

“Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”