Ibrahim ČIKIĆ: Jedanaest kontinuiranih genocida od strane srpsko-crnogorskih fašista sa posebnim akcentom na agresiju i genocid izvršen u periodu 1992-1995. godine je moralni sunovrat tzv. međunarodne zajednice. Sramni embargo na uvoz oružja donešen od strane svjetskih centara moći legalnoj vladi Republike Bosne i Hercegovine i prijetnja bombardiranjem od strane NATO-a jedinicama Armije R.BiH u vrijeme kada su mogli za sva vremena poraziti srpsko-crnogorski fašizam, krajnji je stepen moralnog ništavila svjetskih moćnika. Kulminaciju nemorala najbolje odslikava dejtonski sporazum i razbijanje međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i legalizacija genocidnog entiteta u čije temelje je uzidano dvijestotinehiljada nevino ubijenih Bošnjaka.

Ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Sandžak po odluci berlinskog kongresa i odlazak otomanske imperije izazvao je kod bosanskog i dijela sandžačkog naroda veliku pomutnju i strah. Narod je bio obezglavljen jer nije znao šta ga čeka o kakvom režimu se radi i kakav će biti odnos novih vladara prema narodu.

Tih dana je jedna od mnogobrojnih Austro-Ugarskih vojnih formacija krenula u pravcu Banja Luke. Na vijest o približavanju vojne formacije gradu, zavladala je panika među ljudima i ogroman broj Bošnjaka napustio je grad i prije dolaska Austro-Ugarske vojske. Tako je i banjalučkog kadiju uhvatila panika i počeo je grozničavo razmišljati šta mu je činiti. Odlučio se da i on sa narodom napusti Banja Luku i krene u muhadžerluk za Tursku.

Odlaskom kadije u njegovom uredu ostade samo ćata (pisar). Zbunjen i preplašen kao i svi ostali ćata je odlučio ostati u kadiluku. Kada je dobio haber da se austrijska vojska približava kapijama grada, pogledao je u pravcu vrata i vidio kadijinu džubu i ahmediju kako vise o čiviluku. Dugo je mjerkao džubu i ahmediju i razmišljao šta mu je činiti. Neizvjesnost i strah natjeraše pisara da obuče džubu i ahmediju, vjerujući da će ga uniforma zaštititi od belaja a narodu šta Bog dadne i sreća junačka.

I tako ćata u uniformi kadije izađe na kapiju grada da dočeka okupatore. Stajao je mirno i kada je naišao komandant vojske pozdravi ga i zaželje mu dobrodošlicu. Komadant je vidjevši uniformirano lice na kratko zaustavio konja i pitao ga koju funkciju obnaša u gradu. Pisar odvažno odgovori da je radio kod banjalučkog kadije kao ćata. Komandant iznenađeno upita: “A gdje je kadija?” Ćata odgovori kao iz topa: „Kadija je napustio grad i otišao za Tursku.“

„A ti?, opet će komandant.“

„Kao što vidite čestiti komadante ja sam ostao da vas dočekam.”

„E ti si od danas banjalučki kadija,“ reče mu komadant i razminu.

Tako ćata igrom sudbine postade kadija.

Poslije nekoliko godina od pomenutog događaja, ćata odluči da ode do Istanbula kako bi potražio kadiju. Dugo se raspitivao za adresu. I tako jednoga dana na kadijina vrata zakuca njegov ćata. Došao iz Bosne da zijareti prijatelja i starog znanca. Kadija se istinski obradovao posjeti. Poslije toliko godina muhadžerluka učini mu se da u tom trenutku umjesto ćate ugleda zemlju Bosnu. Kadija se nadao da će preko njega dobiti pravo lice i sliku stanja u domovini a posebno u Banjoj Luci. Sve ga je interesiralo i insistirao je da mu priča o odnosu novih vlasti prema Bošnjacima. Uzalud se kadija danima trudio da sazna od musafira kakvo je stanje u zemlji. Na svako kadijino pitanje: „Tako ti Boga, šta ima novog u Bosni, pričaj mi?“

Slijedio je istovjetan odgovor: „Vala čestiti kadija nema ništa. Krave se tele isto onako kako su se telile i za turskog vakta.“

„Ma dobro bolan, ostavi krave,“ nestrpljivo će kadija pa natavlja: „Pitam te šta ima novog u Bosni?“

Opet će ćata: „Ovce se janje i šišaju isto onako kako su se janjile i šišale i za vrijeme Turske. Kobile rađaju ždrebad isto kao što su rađale i za osmanskog zemana.“

Vidi kadija da od muhabeta nema ništa, pažljivo se zagleda u ekstravagantno odijelo ćate pa ga priupita:

„A Boga ti reci mi ko je sada banjalučki kadija?“

„Tako mi Boga banjalučki kadija sjedi kod tebe u tvojoj kući u sred Istanbula! Ja sam ti sad banjalučki kadija“ odgovori ćata.

Kadija je dobro znao kakve su moralne i intelektualne osobine “krasile” ćatu i na kakav je način došao kod njega za pisara pa tužnim glasom reče:

„Vala ćato hvala ti sve si mi ispričao o Bosni. Sve mi je jasno u kakvom se stanju nalazi Bosna danas. Kada si ti kadija u šeher Banjoj Luci, nemoraš mi više ništa pričati!“



***

Nezamislivo je koliko je jada i čemera preko glave preturio Bošnjak na ovim prostorima. Okupacija Austro-Ugarske monarhije i krvavi pohod Omer-paše Latasa nad bošnjačkim plemićima i inteligencijom je zločin koji je ostavio nepopravljive posljedice.

Jedanaest kontinuiranih genocida od strane srpsko-crnogorskih fašista sa posebnim akcentom na agresiju i genocid izvršen u periodu 1992-1995. godine je moralni sunovrat tzv. međunarodne zajednice. Sramni embargo na uvoz oružja donešen od strane svjetskih centara moći legalnoj vladi Republike Bosne i Hercegovine i prijetnja bombardiranjem od strane NATO-a jedinicama Armije R.BiH u vrijeme kada su mogli za sva vremena poraziti srpsko-crnogorski fašizam, krajnji je stepen moralnog ništavila svjetskih moćnika. Kulminaciju nemorala najbolje odslikava dejtonski sporazum i razbijanje međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i legalizacija genocidnog entiteta u čije temelje je uzidano dvijestotinehiljada nevino ubijenih Bošnjaka. O kakvom humanitarnom međunarodnom pravu i zajednici pričamo kada dvadeset godina poslije genocida, desetine hiljada srpsko-crnogorskih fašista i danas slobodno šetaju i obnašaju najviše državne pozicije u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. Nažalost i servilnost bošnjačkih ćata, naimenovanih od strane razno-raznih “komandanata”, dobrim dijelom je doprinijelo ovakvoj klimi pa danas gledamo kako umjesto zločinaca hapse bošnjačke prinčeve nadčovječanskog otpora fašizmu. Zar nisu ćate pomogle da jezičak na vagi za podjelu Sandžaka budu upravo bošnjački glasovi!?

Vrhunac nemorala današnjih ćata razbijača jedinstva bošnjačkog tkiva u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Sandžaku najbolje odslikavaju njihovi zijareti, ekonomsko moćnoj imigraciji. Za njih su zijareti partije pokera u kojima su oni jedini dobitnici jer dijaspora zbog naivnosti u takvoj partiji nema nikakve šanse. Oni blefiranjem igraju na najjaču kartu, kartu ljubavi izbjeglih Allahovih robova prema voljenoj grudi. Nemaju oni milosti prema tuđem haku niti ih boli što su imigranti krvavo svakodnevno radeći po dvanaest i više sati sticali kapital. Kakav je moral i inteligencija ćate koji bez imalo stida i grižnje savjesti živi na račun donatora podmećući im razne projekte i avanturizam? Zar nije drsko i bezobrazno da donirani jede bolju hranu, vozi luksuznije auto i nosi extravagantniju odjeću od donatora?!

Hoće li konačno bošnjačka imigracija shvatiti da se bitka za očuvanje nacije i ostvarivanje političkih ciljeva može dobiti jedino uz logističku pomoć međunarodnih centara moći. Zato su Brisel i New York jedine prave adrese, sve ostalo je klasična prevara. Gospodo muhadžiri što prije shvatite ovu istinu i svoje novce usmjerite u tom pravcu i uskratite gostoprimstvo i logistiku prodavačima magle, prije ćemo i mi na ovim fašizmom okupiranim prostorima osjetiti napredak i razvoj demokracije. Ovo je vrijema kada mali narodi slobodu osvajaju dobrom logistikom i novcem a ne prolivanjem vlastite krvi.

Gospodo imigranti, dok se vi sami neorganizirate i dalje će se u Bosni i Sandžaku ovce janjiti i šišati isto onako kao što su se janjile i šišale za vrijeme otomanske i Austro-Ugarske imperije. Ne pitajte nikoga šta ima novog u Bosni i Sandžaku. Postavite konačno svim bošnjačkim ćatama jedino logično pitanje:

“Tako vam Boga reci te nam ko je sada bošnjački kadija?”