Historija nam izgleda kao poprište nagona i moda pohotljivosti, gramzivosti i požude za vlašću, ubistava, nasilja, razaranja i ratova, slavoljubivih ministara, potkupljenih generala, pucnjavom razorenih gradova, a isuviše lahko zaboravljamo da je to samo jedan od mnogih njenih aspekata. A prije svega zaboravljamo da smo mi sami komad historije, nešto postalo i nešto što je osuđeno na izumiranje kada izgubi sposobnost za dalje postojanje i samopreobražavanje. Mi sami smo historija i suodgovorni smo za svjetsku historiju i svoj položaj u njoj. Veoma nam nedostaje svijest te odgovornosti. (Herman Hese)

Tafilj MARKOVIĆ: Zašto historičari već 100 godina šute ili daju krivu sliku o ovome događaju? Zašto se zvanična Crna Gora nikada nije ogradila i zašto se nije izvinila za ovaj zločin genocida?! Ako se zna da se zvanična Crna Gora (za učešće sa Srbijom) izvinila Hrvatskoj za u rat u toj državi, zašto se nebi ogradila i izvinila za zločin koji se desio nad Bošnjacima i Albancima u Pavu i Gusinju, na tadašnjoj “novooslobođenoj” teritoriji od tadašnje crnogorske vojske. Po mnogim iskazima tadašnjih stanovnika plavsko-gusinjskog kraja se govorilo da je kralj Nikola s namjerom prikrivanja lične odgovornosti za zločine nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju otrovao ili naručio da bude likvidiran krvolok Avro Cemović. To je tvrdio i Avrov brat Marko čak da mu je kralj Nikola obećao ministarsku poziciju u vrhu države samo da završi posao u Plavu i Gusinju.

Zločin 1912. i 1913. godine u Plavu i Gusinju, i 100 godina poslije, nažalost je tabu tema u Crnoj Gori. Mnogo je aspekata zbog kojih je to i dalje nepoznanica time i tabu tema. Pored političkog estabilišmenta koji je kroz vrijeme iza nas sijao strah da se o tome ne govori, dakako odgovornost snose i crnogorski historičari koji su šutjeli i prešutjeli ili su pak krivu sliku dali o pokolju na Previji, nasilnom masovnom pokrštavanju muslimana, Bošnjaka i Albanaca, i zločinu koji je počinjen 1912. -1913. u plavsko-gusinjskom kraju. Iako, historičari nisu, Bog zna, kakav značaj davali ovom planetranom zločinačkom poduhvatu crnogorske države i vojske, te i ono malo šturo istraživanje i objavljivanje je krivo interpretirano i unijeto kao podatak u historijskim arhivama. Pominje se da je zločin vezan za Prvi balkanski rat, da je bio “incident” i dosta nejasno se ističu uticaji i djelovanja tadašnje crnogorske vlasti na čijem čelu je bio kralj Nikola.

Dakako, namjera nam je predočiti mišljenje koje proističe iz činjenica svjedočenja, preživjele žrtve, odnosno čovjeka koji je bio svjedok tih događaja i koji je svojim očima gledao zločine koji su se sistematski dešavali od oktobra 1912. do tamo negdje krajem mjeseca maja 1913. godine. Prije nego u drugom dijelu pročitate svjedočenje, napisat ćemo par riječi o događanjima prije jednog stoljeća.

Dakle, krenimo redom.
Prvi balkanski rat (15.okt 1912.), se desio u istom periodu kada i zločin u Plavu, to je tačno. Međutim, ako se već govorlo i pisalo da je crnogorska vojska okupaciju Plava i Gusinja izvršila u drugoj polovici oktobra mjeseca 1912. i da je prepričavano kako je dočekana od plavsko-gusinjskih žitelja sa rezervom i strahom, ali i novom realnošću za taj kraj. Vjerovatno je u to vrijeme bila realnost da poslije 34 godine, nakon Berlinskog kongresa (1878), crnogorska vojska uđe u Plav i Gusinje sa namjerom da uspostavi svoju vlast i postave ljude u vlasti po svom izabru, pa iako su zbog protivljenja plavsko-gusinjskog stanovništva za zamjenu Crnoj Gori ustupljene druge teritorije. Ipak od ulaska crnogorske kraljevske vojske, zbog straha ili bilo čega drugog, građani plavsko-gusinjskog kraja ipak pokazuju lojalnost toj državi, time i vlast koja je tada uspostavljena je funkcionisala po tadašnjim zakonima Crne Gore. Ulaskom crnogorske vojske prepričavano je i dokazano da se nijedan incident od strane žitelja prema vojsci nije desio. To je dovoljna činjenica da žitelji Plava i Gusinja nisu bili sukobljena strana u balkanskim ratovima i tu smatramo da pada u vodu svako vezivanje ovog događaja za balkanske ratove, jer Plav i Gusinje nisu imali naoružanu vojsku i policiju koji bi bili jedna od sukobljenih strana u ratu. Ako je tako, onda se logički nameće pitanje, šta je onda bio uzrok da crnogorska kraljevska vojska naoružana do zuba, u čijem sastavu je bila Donjo-vasojevićka brigada koju je predvodio zloglasni Avro Cemović, naprave takav zločin koji je smišljeno i planski rađen skoro više od pola godine, tačnije od oktobra 1912. do kraja maja 1913. godine.

Krvoloci Kralj Nikola je isplanirao okupaciju Plava i Gusinja, i naredio genocid nad Bošnjacima i Albancima Izvršioc zločina genocida: krvolok Avro Cemović

Odgovor se sastoji u činjenici da je crnogorska vojska i zloglasni Avro Cemović sa svojim zloglasnim bataljonom imao naredbu iz vrha države, a time i jedani cilj, pokrstiti ili pobiti bošnjačko-albansko stanovništvo na području plavsko-gusinjskog kraja!

Dokaz za to je, nasilno pokrštavanje skoro čitavog tadašnjeg stanovništva, a one koje nisu uspjeli pokrstiti – brutalno su ih pobili. Taj crnogorski zločin, bez dvojbe ima genocidne indicije, jer je krajni cilj bio nestanak jedne religije, pripadnika islama, odnosno smrt svih onih koji nisu htjeli prihvatiti nasilni prelazak na drugu vjeru, tj. pravoslavlje. Zar može biti sumnje, kod bilo kojeg čovjeka, bez obzira na pripadnost vjeri ili naciji, kako treba tretirati taj zločin koji se dogodio u Plavu i Gusinju prije jednog stoljeća?!?

Zašto historičari već 100 godina šute ili daju krivu sliku o ovome događaju? Zašto se zvanična Crna Gora nikada nije ogradila i zašto se nije izvinila za ovaj zločin genocida?! Ako se zna da se zvanična Crna Gora (za učešće sa Srbijom) izvinila Hrvatskoj za u rat u toj državi, zašto se nebi ogradila i izvinila za zločin koji se desio nad Bošnjacima i Albancima u Pavu i Gusinju, na tadašnjoj “novooslobođenoj” teritoriji od tadašnje crnogorske vojske. Po mnogim iskazima tadašnjih stanovnika plavsko-gusinjskog kraja se govorilo da je kralj Nikola s namjerom prikrivanja lične odgovornosti za zločine nad Bošnjacima i Albancima u Plavu i Gusinju otrovao ili naručio da bude likvidiran krvolok Avro Cemović. To je tvrdio i Avrov brat Marko čak da mu je kralj Nikola obećao ministarsku poziciju u vrhu države samo da završi posao u Plavu i Gusinju. Neko će reći da je zapisano da je kralj Nikola naredio da se prestane sa nasilnim pokrštavanjem i da se svi pokršteni mogu vratiti vjeri kojoj su pripadali?! Sasvim je jasno da je kralj Nikola to uradio pod prisilom tadašnjih velikih sila koje su bile obaviještene o obimu zločina i izvršili su pritisak na njega. Dakle, zločin je i od tadašnje vlasti bio prepoznat ali nije javno priznat. Zašto se to nije uradilo, zaista ni danas nije jasno. Ako bi izvinjenje bilo danas upućeno iz vrha “građanske” države bila bi jedna moralna satisfakcija napravljena prema žrtvama ali i potomcima koji su bez broj puta dokazali kakav odnos imaju prema Crnoj Gori, pa iako ona nikada prema njima nije bila pravedna.

Zvanična Crna Gora se ponosi sa međunacionalnim odnosima i ističe da je to jedan od najvećih dostignuća ove vlasti, pa iako dobro znamo kako se ista vlast ponašala ratnih 90-tih. Može se reći da su narodi u CG sami između sebe sačuvali dobre odnose dok ih je ista vlast huškala na rat i mržnju. Nadajmo se je to sve iza nas, ali zato smatramo da ovoj vlast nebi trebao biti problem, ni u političkom ni u bilo kojem drugom smislu, da se izvini i ogradi od zločina genocida u plavsko-gusinjskom kraju, ali i u Šahovićima (1924)...

Bio bi dobar potez Vlade Crne Gore da bude pokretač i obilježi taj zločin, time pomogne opštinsku vlast u Plavu u izgradnji spomen obilježja za sve žrtve 1912-1913. Sve drugo bilo bi prema Bošnjacima i Albancima licemjerno, a prema svim žrtvama jedna velika nepravda koji su bez pružanja otpora poubijani od strane crnogorske vojske, a oni su samo željeli da budu svoji i na svome.

Autentična priča: Tako je govorio Redžo Fetov Redžepagić
Priče koje su mnogo puta ispričane (u usmenim predanjima) ali veoma malo zapisane, tipično su vezane za naš plavsko-gusinjski kraj. Bešeskija je rekao: “Ono što nije zapisano kao i da se nije dogodilo”. Događalo se u historiji mnogo toga na područiju plavske opštine, ali se, nažalost, veoma malo zabilježilo.

Imao sam sreću, da sam krajem 80-tih godina prošlog vijeka bio u gostima kod Redža Fetova Redžepagića, u Biševu kod Rožaja. Sreću, jer sam tada za par dana čuo toliko mnogo iz perioda 1912.-1913. Godine, kajem i dan danas što nisam imao mugućnosti da snimim ili bar da sam zapisivao sve njegove priče i viđenja mnogih događaja, jer bi to, veoma snažno, koristilo nama ali budućim generacijama.

Redžo je bio jako mudar čovjek koji je živo u periodu kada su se dešavala mnoga nasilja, pljačke, ubistva i svakovrsni zločini u Plavu, Gusinju i okolini. Znao je to, jako lijepo, do detalja da ispriča i opiše. Zapisao sam samo neke bitnije detalje koje su me u tom trenutku najviše interesovali a tiču se događanja na Racini marta 1913. godine.

Kineska poslovica kaže: "Jedan razgovor sa mudrim čovjekom vrijedi više od mjeseci učenja iz knjiga." U ovom slučaju se potvrdilo, jer sam više od rahmetli Redža čuo i saznao o 1913. godini nego iz bilo kog drugog izvora a knjige, nažalost, u ovom slučaju skoro da nije ni bilo.
Oronuli, tada već u poodmaklim godinama starac dječijeg pogleda izuzetno, kako bi mi rekli, oštrouman, mudar i još uvijek bistrih sjećanja. Kako mi on, premudro, tada reče: ''Sine Tafilje, ja sam ti samouki fakultet učio i još ga učim a diplomirat ću kad mi na dženazu dođeš''.
Tada, bijaše mi malo čudno a i, iskren da budem, u tom trenutku i neugodno. No, te riječi sam tek mnogo godina kasnije shvatio, kada sam malo pomalo, istražujući, izučavao i/ili proučavao historiju plavsko-gusinjskoga kraja, saznavši, usput, mnoge detalje koji se nekada nisu smjele javno govoriti a i mi smo baš neki čudan narod pa se odričemo stvari kojim bi se mnogo jači i brojniji narodi zasigurno ponosili.

»Slika govori više od hiljadu riječi« Umjetnička kompozicija umjetnika Ibrahima Rekovića: Strijeljanje plavskih prvaka na Racini, 5.mart 1913.

Kako mi tada Redžo reče borba za goli život, vječito životarenje u strahu od 'vlaškog' zuluma, prkos prema tadašnjem neprijatelju, borba za očuvanje vjere i borba za skoro goli opstanak su mu bili osnova za taj njegov fakultet koji eto završi krajem osamdesetih godina dvadesetog vijeka.
U ovom slučaju se potvrila Spenserova misao: “Bol potstiče čovjeka da misli. Misao čini čovjeka mudrim. Mudrost čini život podnošljivim”.

Kako mi i rahmetli Redžo kaza: ''Kada je muka i rat samo misliš na lijepe stvari kojih je malo, ali te, na neki način, održavaju u životu''. Ovo, njegovo mišljenje se ravna sa najjačim svjetskim misliocima! I nešto je najsjajnije što sam čuo od jednog običnog starine koji se sam znanjem usavršavao, do onog životnog fakulteta, kako reče da će ga završti onog momenta kada se tahte u kaburu sklope.

Redžo, nije bio siguran koliko je tačno godina imao te nesretne 1913., 14 ili 15-est, ali je sa sigurnošću tvrdio, uz dodatne detalje, da se rodio pred sam kraj 19 vijeka jer mu je tako majka kazala a i mlađa sestra Bahta je bila 1900. godište. Kako reče, puno ju je volio, ali je ona, nažalost, umrla u trećoj ili četvrtoj godini života. Na osnovu toga tvrdio je da je morao biti stariji, od sestre Bahte, bar godinu-dvije.

Redžo Fetov, kako već reče te 1913., skoro dva mjeseca pod prisilom se zvao Radosav Redžepagić. Ali, kako mi ispriča, bez obzira što su bili pokršteni, njegovi su se u kući pravim imenima dozivali. Sjeća se dobro svih događaja iz marta 1913. godine. Datum, kaže ne zna, ali zna da je bio početak mjeseca marta. Toga dana je bio u Prnjavor, i kako reče, kada je vidio svu tu gužvu, htio je da kući pobjegne. Iz Prnjavora je trebalo samo most da pretrči i eto ga u Magaze, kući, ali su ga baš na mostu pokupili i u masu ugurali te na Racinu poveli.

''Nikad nisem vidjeo toliko naroda na jednome mjestu, čudan je to osjećaj bio. Narod preplašen, zbunjen, a da Boga mi, i jadan, pravo da ti kažem, nije se ništa imalo pa smo, tako, izgljedalji više uplašeni no i što smo taj put, možda i bili. Vojska stroga, gledaju nas kao krvnike. Ta vojska ''Vasojevićka brigada'', kako su je zvali je došla odjednom u Plav i vidjelo se to, odmah, nekako neprijateljski je bila nastrojena.

Plavljani tiput vikahu: vlah Avro je došao s vojskom to neide na dobro! Tiput su bez nekoga povoda narod hapsili, tobož kao saradnja sa Kacaćima koji su bili protiv Kralja, su vikali i nije bilo nikakvog suda no su hi ubijali gdje su kog stizali. Mnoge su ubili a da im se ni za groba nije znalo. Toga dana zapamtio sam jednog visokog brkajliju, na konju jahaše gore dolje, kao da traži nekoga, u masu koja je bila stavljena na stranu, konjem samo što ne naleti pravo na nas, da me nije povukao moj komšija Kačamaković, iza sebe, konjom bi me zgazio, od njega sam se najviše i bojao.
Na drugu stranu su bili neki koje nisam ranije viđao u Plav? Mora da su taj put odnekud došli da pomognu oko toga što se dešavalo tih dana; oko nasilnog pokrštavanja. U jednom trenutku u narodu nastade komešanje, šta je nisam odmah mogao vidjeti, tek ked se približiše; vidjeh vode Emina Ferovića, sina velikog junaka Jakupa, krvav, neko reče da su mu ispred kuće, to su mu žena i djeca vidjeli, bajonetom lobanju razbilji i da je bez oka ostao.

Drhtimo od straha, jeden mlad vojnik nam šapuće, ne bojte se(!), nisam ga poznavao, ali sam vidjeo da mu je malo neprijatno i kao da mu nije milo što to njegovi radahu. Emin se držaše, Boga mi, dobro. Neprođe mnogo vremena dovedoše još Aga Ferovića i Junuza i Hajra Omeragića. Gurnuše ih na stranu na kojoj su bili još šestorica, nisam ih poznavao, osim Maza Hadžimušovića. Zadnje su doveli: mulla Sada Musića i Dema Markovića. Narod se sve više, nekako, uskomešao. Svi taoci su bili svezani.

Drže njih jedanaestoricu zavezane konopcima, na stranu, a mi čekamo. To čekanje je bilo najgore. Pitali smo se šta će biti sa njima a Boga mi i sa nama. Jedan njihov starješina kundrom udari Maza, on Boga mi i duše ni da trepne, još mu se kao nasmija, pa onda taj ode i pita Emina-Jakupova:
- «To kao da te ne bolji», ono gdje je Emin krvav.
- Emin mu odgovori « ne vallahi, od katilja me ne može ništa zaboljeti!»
Zatim, stavi mu bajonet pod grlo, mislio sam da će ga ubosti, no on se odmače od njega.
Dođoše popovi i neke tadašnje glavešine staviše neki veliki hastal i bile su tu i stoljice te, sjedoše na njih. Mi, šutimo i gljedamo šta će da usljijedi. Vidim i neku dvojicu naših muslimana, zajedno sa njima, a među njima su bili mulla Hajro Bašić i Bećo Osmanov, čini mi se da se Otašević prezivao i još neki koje nisam poznavao. Za hastal je sjeo mulla Hajro sa nekim Dragovićem i Vešovićem - bili su kao neki sud.

Poslije, čujem da je mulla Hajro, koji se među prvima pokrstio, u Balšu, mnogo zla nanio našima i čak šta više, lično naređivao ubistva. Valla me to čudi kad znam da mu je mu je adžo Arif Bašić bio jeden od organizatora i među prvima je poginuo kad je bio boj na Nokšiće i Bašići su se taj put junači pokazali.

Popova je bilo možda 15-20, među njima je bio glavni pop Šekularac se zvao, imali su one njihove vodice i čekali da počnu. Jedan, čini mi se Pantović se prezivao, poče da se obraća i viče: «Narode ako ovi vaši plavski prvaci danas prihvate pravoslavnu vjeru i vrnu se pradjedovskoj vjeri a i vi svi za njima mi ćemo vas sve kući pustiti i garantujemo vam da se neće nikom ništa desiti». Mazo Hadžimušović viknu: «Ja nikad vlah neću biti»! Tada taj Dragović naredi «dovedite ih ovamo»! Dovedoše ih do hastala gdje su ovi sjedjeli. Narediše nam da vičemo «živio kralj!» Mi moradosmo svi uglas nekoliko puta to ponavljati «živio kralj!»

Kad u tom viknuše mulla Sado i Demo «Cigani mu odžak kovali» i ostali to prihvatiše i njih jedanaest uglas viknuše: «Cigani mu odžak kovali». U to jeden vojnik iz revolvera pogodi pravo u čelo mulla Sada Musića. Počeše kundacima da ih vezane udaraju dok jeden ne naredi da stanu, te priđe taocima i obrati se Demu Markoviću, zapamtio sem, od a do š, ovako mu velji:
- «Demo Markoviću, tebi prezime kazuje da si bio naš i da si naše krvi, evo ti danas ovdje nudimo, ako prihvatiš da se vratis u pradjedovsku vjeru, slobodu i privilegije ćeš imati.»
- Demo ga gleda i veli mu: «Ama, slušaj, vi radite šta hoćete a moj odgovor znate; Demo sam se rodio i Demo ću umrijeti.»
- A on mu veli: «Nemoj Demo žalosno je da ta tvoja lijepa glava truhne sa ovim pasijim glavama, tebe molimo a ove druge nećemo»
- Na to Demo pljunu i viknu: «Ovo su časne glave i bilo bi me sramota da i moja glava ne truhne sa ovim glavama, ako treba glavu dati daću je časno»! Pa se Demo nama masi, koji smo to nijemo gledali, obrati malo jačim glasom: «Uz nas je dragi Allah, ne bojte se, Plavljani (!) ništa nam ne mogu, neće sve gazije danas izginuti, nemojte se krvnicima podati!» Onaj brkajlija što nas je kao krvnike gledao stavi mu crnogorsku kapu na glavu a on reče: «Miči mi to da me ne ošuga», te ju nekako smaknu sa glave. U to ti puške u njih uperiše.

Neko iz one mase ljudi vika: «Mulla Hajro, Allaha ti učini bar ti nešto za ove poštene ljudje».
Kad će ti, opet, Demo: «Mulla Hajro je umro a ovo je vlah, nemojte od njega milost tražiti. On je veći katilj od ovih koji su došlji da nas pokrste». To bijahu zadnje riječi. Zapucaše! Sve ih strijeljaše. I još jednom u njih mrtve pucaše! Vallahi mi se to vrća puno puti i kad god se toga sjetim vidim ih kao sad pred očima, Boga mi i duše mi nijednoga od njih, dvanaestorice, nisam vidjeo da je uplašen, no su i nas hrabrili. Bilji su velki junaci!

Tog dana bilo je još ubistava svuda naokolo. Mnogo je ubijenija, nedužnih civila bilo! Ja ne znam tačno, ali neki pričaju petsto-šest ili ko zna koliko stotina iz Plava i Gusinja, što muslimana što Albanaca je ubijeno u tih nekoliko mjeseci. Velki je to zulum bio!

Kasnije sem čuo, od dajdže, da su nekoliko dana prije ovoga što je na Racinu bilo dolazili sa parama i zlatom kod Dema i braće Ferovića da im plate samo da oni prihvatu drugu vjeru, govoreći da ih lično kralj šalje kod njih, kao najuglednijih plavskih prvaka, i ako oni pristanu da će cio narod za njima krenuti. To za kralja ne znam da li je tačno (?) ali su njima tako kazivali. Znam da su im Emin Ferović i Demo rekli da oni nisu kao mulla Hajro i da nikad to neće prihvatiti pa da im cio Plav dadnu.

Velike su ti to gazije bili, takvih junaka nigdje nije bilo. Pričali su po Plavu da je Demo bio takav junak da je jednom, zajedno sa bratom od amidže Maljom-Tahirovim, koji je imao, tada, možda, 17-18 godina spriječio pljačku i zulum, koji su spremali tadašnji vlasi iz Vasojevića, sa hajdukom Vešovićem. Nekud su se na konjima uputili kad su ugledali tu bandu, negdje kod Brezojevića kako idu ka Plavu, a to je Suma Bejtova sa djecom gledala preko rijeke, kad je haljine na rijeku prala pa se od straha sa djecom u žbunje sakrila i sve je vidjela i čula. Oni su pravo na njih išli i stali ispred njih. Ne znam koliko ih je tačno bilo, ali u svakom slučaju bilo ih je mnogo.

I kako su na njih naišlji taj Vešović viknu da se pomaknu sa puta a njemu će Demo: «Mi idemo svojim putem a vi samo preko nas mrtvih možete dalje i da znate vidjeli smo vas, spremni vas čekamo pa hajte bujrum ako ste toliki junaci, a tebe (Vešoviću) pošto vidim da si vođa evo nudim da se ti i ja pofatamo pa da vide ovi tvoji kako će im vođa projti». Boga mi, nisu smjeli dalje, samo su kazali: Videjt ćemo se mi još”; a Demo im je uzvratio: «K'o ljuđi uvijek bujrum a takvima kakvi ste oči vi se nevidjele». Veliki je gazija bio a ljepote mu se nije moglo nagljedati.

U neko doba, kad se snijeg istopio, mislim da je bio kraj aprila ili početek maja, došla je depeša od kralja Nikole sa Cetinja da se mogu, svi koji su na silu kršteni, ponovo vratiti u svoju vjeru i džamije se mogu ponovo otvoriti. Vallahi ti ne mogu tačno reći, ali znam da su samo njih nekoliko ostali sa njima i nisu htjeli da vraćaju ime i vjeru. Ja ih nikad nisam poslije toga viđao kao da su se krilji jer, Boga mi, su toliko zuluma uradili da im nije baš sigurno bilo da dolaze u čršiju. I mnogi pravoslavci koji su učestvovali, a bilo ih je dosta, poslije su se odselili, ne znam gdje su otišlji, ali izgleda u Vasojeviće ili za Srbiju (?) jer nisu mogli tu ostati. Ne mogu reći, imalo je i njih koji su nam pomagali, ali, Boga mi, malo ih je bilo. Moga daidžu je jedna komšinica Zorka u kacu sakrila i rekla vojsci da tu nema Turaka. Da su naše komšije pravoslavci htjeli mogli su da dosta zla spriječe, no nisu a mlogi su, išli sa oružijem i kupili komšije te pomagali vojski da ih sprovodi.

Po Plavu se prenijela priča, kako je kralj Nikola bio zbog ovih događaja ljut na Avra Ćemovića i da ga je na kraju otrovao. On jeste poslije posjete kralju umro, ali ko će mu ga znati da li je to bilo tako. Boga mi, ja u to sumnjam, morao je kralj Nikola znati oko svega šta se dešavalo.
Jada smo silnog viđeli! Puno smo godina morali da se suprostavljamo napadima sa svih strana, ali ta 1913. nam je bila najgora. Te pljačke i pokrštanja oni su pripremali još od jeseni 1912. Tada su već počeli oduzimati oružje, uz naredbu da svi muslimani i Albanci moraju predati lično naoružanje. Ljudi su morali, pod prijetnjom, predavat' oružje, poneki su ponešto i sakrili, zakopali u zemlju, ali, Boga mi, malo. Prevarili su nas! Da smo znali šta se sprema ja vjerujem ne bi ih te naše gazije tako lako dočekalji, no bi im otpor pružili, kao i ranijih godina. Zna se, nisu nas tako lako godinama mogli pokoriti. Eh, tako ti je bilo i da Bog da se neponovilo, nikad više!”

Kako sam na početku teksta zapisao, da žalim što nisam snimao ili zapisao mnoge detalje koje mi je rahmetli Redžo ispričao. Takođe, mogu da žalim, što se i prilikom pisanja teksta nisam raspitao ko je bila recimo Suma Bejtova, komšinica Zorka... kako se prezivala, koji su još Plavljani i Gusinjani Bošnjaci, osim mulla Hajra Bašića, bili toga dana na njihovoj osvajačkoj strani? Kad i ko je strijeljane Plavljane ukopao i koliko je Plavaljana bilo na dženazi? Ko je komšije, pravoslavci, bilo ih je puno, dakle morao je neko nekoga imenom znati, one koji su pravili hajku i učestvovali u tim zločinima, tih mjeseci. A ko je, osim komšinice Zorke, od pravoslavaca kojih je bilo, ali ih je tako malo pomoglo našim Bošnjacima. I još puno detalja sam trebao a i morao pitati i saznati. Međutim moram reći da u tom trenutku, zbog moje starosne dobi, tek mi je bilo 17 godina, nažalost, vjerovatno nisam bio dorastao ovoj temi.

To je više bila dječačka radoznalost nego neko stručno historijsko saznavanje od čovjeka koji je bio svjedok mnogih događanja koji su se desili u jednom od najtežih perioda od nastanka Plava i Gusinja. Žao mi je što nisam zapisao, a pričao mi je da se, kako reče, “vlasi” nisu smjeli nakaniti da, kada su pravili pokolje u Šahovićima, i na Plav krenu jer, kako reče, znali su tada da ih spremni čekamo i da se nikada više neće ponoviti 1913.

istrebljenje i genocid pod crnogorskom zastavom, koja je i danas aktuelna zastava "građanske države"

Dakle, žalim što sam imao priliku a nisam je iskoristio, kako bih mogao mnogo više autentičnih detalja da prenesem na papir. Ali ako sam na neki način doprinio mojim tekstom ili makar i jednim slovom, imenom ili podatkom neko novo ‘otkriće’, saznanje, prisjećanje... biću jako sretan. Jer moramo zapamtiti i našim novim generacijama prenijeti historijska saznanja koja, nažalost, naša djeca i nove generacije ne mogu naći u udžbenicima ili školskoj literaturi u “građanoskoj državi” u kojoj žive.

Redžo osta u Biševu gdje se sasvim slučajno doselio. Njegovi su bili krenuli za Tursku i stigli do Skoplja, ali nije bilo sudbine da idu dalje. Poslije nekoliko godina su se uputili natrag za Plav a završili u Biševu kraj Rožaja. Tu je Redžo i na ahiret preselio.
Neka svim žrtvama genocida iz 1912-13. godine i rah. Redžu, Allah dž.š. podari vječni rahmet. Amin!