Crna Gora neće dostići građansko ustrojstvo i iskorijeniti nacionalizam ukoliko ne osudi pojedince koji su početkom 90-ih u ime „interesa nacije“ pucali na svoje sugrađane!
Ovom porukom je Pljevljak Jasmin Pelidija podsjetio na mračne 1992. i 1993. godinu kada je u Pljevljima i okolini jedva izbjegnut pogrom Muslimana koji su spremale paravojne formacije, od kojih je najozloglašenija bila pod komandom tzv. četničkog vojvode Milike-Čeka Dačevića. Pelidija je u svom kombiju teško ranjen u noći između 17. i 18. maja 1993, zajedno sa još sedmoro saputnika koje je vozio kući s posla iz kombinata „Velimir Jakić“. Ni danas, 17 godina kasnije, se ne zna ko je zamalo ubio osmoro građana Pljevalja islamske vjere, što je moglo da zapali i Pljevlja i Crnu Goru.

Poslije suđenja u Bijelom Polju, kada se ispostavilo da je tada jedinom optuženom policija naredila da prizna zločin, ostala je sumnja da zločinci imaju pomagače iz vlasti. Pelidija, koji je kasnije 10 godina sam vodio istragu, tvrdi da u Pljevljima često sreće osobu koja je pucala. Osim što je napadač na slobodi, Pelidija nije uspio da ostvari ni druge pravne satisfakcije. Nikako nije mogao ni da od države nadoknadi štetu i ostvari pravo na tjelesno oštećenje zbog povreda na radu, a na stalna pisma mu već godinama niko od članova državnog vrha ne odgovara.

S druge strane, neki Pljevljaci koji su 1992. sa Dačevićem bili na barikadama, palili muslimanske radnje i svakodnevno sijali strah spremajući se da ili pobiju ili protjeraju svoje sugrađane islamske vjere, danas su „ugledni“ aktivisti vladajuće partije, neki i na funkcionerskim pozicijama. Za teror, zlostavljanje i narušavanje ustavnog poretka niko nije odgovarao.
„Dok god ne budu osuđeni ti ljudi, nacionalizam će da živi, a to je gore od atomske bombe, on tinja, ali kad eksplodira tu povratka više nema. To smo mi doživjeli 1992, doživjeli su naši očevi 1945. i 1912. Država ima šansu da sada spriječi da se to ikada ponovi“, kaže Pelidija za „Vijesti“.

On se još nada da će se tužilaštvo zainteresovati za rasvjetljavanje slučaja koji je ostavio posljedice po njegovo i zdravlje njegove familije: „Očekujem da se konačno pokrene sudski postupak i da mi se koliko-toliko nadoknadi šteta“. Napad se desio u mjestu Krstac, na 11. kilometru od Pljevalja. Među 14 ljudi u kombiju, od kojih 13 Muslimana, sa dva rafala je pogođeno osmoro.
„S obzirom na tadašnju situaciju u Pljevljima, znalo se da su u kombiju Muslimani, a te večeri sa nama je slučajno bio i jedan pravoslavac. Jeziva noć... Čuju se povici u kombiju – lezite, pobiće nas sve. Činilo se da traje kao vječnost, ali poslije ta dva rafala ništa više nije bilo“, sjeća se Pelidija, koji je teže ranjen. Imao je prostrijelnu ranu s leđa grudnog koša i desne nadlaktice gdje je dum-dum metak eskplodirao.

„Teže su ranjeni i Kordić, Hajran Ajanović, Demirović... Prvu pomoć su nam pružili ljudi iz kombija koji nijesu bili povrijeđeni. Najprisebniji u tom trenutku su bili Najla Ajanović, Hamza Ajanović, Hajran Ajanović, mada je i on bio ranjen... Dva vozila koja su prošla nijesu se ni zaustavila, a treće, šleper \'Prevoza Pljevlja\' kojim je upravljao Radoje Petrović je stalo. Ispričali su mu što se desilo, na što je on rekao da ne smije da primi ranjenike, ali da će javiti u Pljevljima što je bilo. Razumijem ga, nije lako bilo... Poslije 20-ak minuta došli su policija i hitna pomoć...“, priča Pelidija.

Operisao ga je hirurg Miloje Pupović, sadašnji poslanik SNP-a. Dok je nepokretan ležao u pljevaljskoj bolnici, pošto mu je bila potrebna krv, pojavio se Milika-Čeko Dačević: „Došao je sam, htio je i tu da provocira, ali se vratio kada je vidio koliko je ljudi pored mene. Moji najbliži su me praktično čuvali jer su bili svjesni situacije. Dačević je drugi put došao sa pojačanjem uz izgovor da hoće da mi da krv, ali je odmah počeo da maltretira i postrojava osoblje bolnice, medicinske sestre, sve koji su se zadesili u holu, sprat niže od onog na kojem sam ja ležao. To je trajalo dok se nije pojavio pokojni doktor Čogura, ortoped koji je radio na Hirurškom odjeljenju. Onda je on njega postrojio i istjerao iz bolnice“, svjedoči Pelidija.

On se potom mjesecima oporavljao u Risnu i Igalu. Nakon povratka, Pelidija, potomak stare pljevaljske trgovačke familije koja je u 17. vijeku u Pljevlja došla iz Herceg Novog, počeo je da se raspituje ko je povukao oroz u noći između 17. i 18. maja.
„Imao sam samo jedan cilj - da saznam ko je pucao i što se onda dešavalo, a jedino sam mogao saznati ako sam vozio kombi i ako sam se družio sa ljudima, sa Srbima koji su znali, ali nijesu smjeli reći. Danas znam ko je pucao, to su ljudi iz tzv. Čekove prve grupe, sve Pljevljaci, mještani Potpeća i ostalih sela, ljudi iz grada. Danas se gotovo svakodnevno sretamo. Oni su se vozili i u mom kombiju misleći da ja ništa ne znam, a u stvari su mi sve posredno ili neposredno njihovi ljudi ispričali. Svi iz te grupe su još u Pljevljima, osim Čeka. Oni su mislili da će biti optuženi i imali su unaprijed spremljen alibi...

Onaj koji je ispalio rafale, danas se ponaša normalno, kao da se ništa nije dogodilo. Već neko vrijeme vjerujem da i on zna da ja znam sve“, ističe Pelidija.
Kasnija saznanja su ga uvjerila da se napad na putnike spremao danima. Te noći je u kombiju bila i jedna pravoslavka, koja je izlazila na dvije stanice prije mjesta Krstac. Kod kuće Đukovića bila je prva paravojna patrola koja je radio-stanicom obavještavala sljedeće dvije je li prošao kombi i je li ta putnica sišla: „Oni su, navodno, bili radnici treće smjene koji su slučajno sjedjeli pred tom kućom. Zanimljivo je da je te noći šef smjene pustio treću smjenu iz kopa Rudnika uglja koji je radio 24 sata, navodno zbog velike kiše koja uopšte nije padala. Onaj ko je trebalo da nas likvidira morao je proći kroz taj kop, pa je postojola opasnost da ga neko vidi. Druga patrola mojih egzekutora bila je na mjestu gdje su pucali, a treća više ako slučajno promaknemo“, priča Pelidija.

Osim što se osjeća poniženo, jer, kako kaže, svoje krvnike gleda svakog dana, Pelidija nije mogao ni da nadoknadi elementarne troškove. Komisija neće da ga zbog povreda na radu proglasi invalidom, iako je nakon ranjavanja preživio i dva infarkta : „U meni je ostalo 19 gelera. Svaku noć strahujem hoće li se koji pokrenuti i hoću li osvanuti. Nijesam dobio ni odštetu za kombi, ni za tjelesno oštećenje. Tužio sam državu za akt terorizma i u prvostepenom postupku dobio spor, ali je vijeće tadašnje sudije Ane Kolarević tu presudu poništilo jer smatraju da nije bilo dokaza za akte nasilja i terorizma. Na pisma mi niko od državnih čelnika ne odgovara“.

Sva muslimanska imanja bila podijeljena
Dok su pripadnici Dačevićeve paravojske, sa bombama oko pojasa i automatima u rukama nadmeno šetali gradskim ulicama, pucali i bacali bombe na muslimanske radnje, u okolini Pljevalja čobani su obilježavali muslimanska sela paljenjem kleke oko njih, kako bi “ bojovnici” znali gdje treba da krenu u pljačku. Naveče su stanovnici tih sela, pretpostavljajući što im se sprema, palili kleke i oko svih susjednih sela. Tako su se spasili.
„Prije barikada u avgustu 1992, sve kuće i muslimanska imanja u Potpećima u Pljevljima već su bila dodijeljena kome će da pripadnu. Mislim da je neko računao da će se Muslimani nakon svih terora koje su pretrpljeli i nakon što nas nekoliko u kombiju pobiju, konačno pokupiti i iseliti iz Pljevalja“, tvrdi Pelidija.

Policija podmetnula Korugu
Prije kuršuma Pelidija je često doživljavao maltretiranja: „Beogradski specijalci, koji su dolazili na ispomoć pljevaljskoj policiji da bi, navodno, umirili Čekovu grupu, su nas stalno pretresali i tražili oružje. Kod stočne pijace na Zabrđu iz noći u noć su nas prislanjali uz kombi sa rukama uvis, pitali gdje smo zakopali oružje. Svakodnevno smo proživljavali razne strahote i stalno čekali šta je sljedeće“.
A kada je jedan od policijskih inspektora utvrdio činjenice u vezi sa napadom na kombi, odmah je, kako tvrdi Pelidija, premješten u Podgoricu: „Mislim da su čelnici policije mislili da će naići na nekog njima nepoznatoga, ali kada su naišli na neke prave podatke, sve je bila druga priča. To se pokazalo i na suđenju prvooptuženom Milanku Radovom Korugi. On je na sudu ispričao da su mu inspektori Raonić i Dragaš rekli da potpiše da je pucao, u zamjenu za pomoć da ne bude osuđen na smrtnu kaznu zato što je prije toga ubio oca predsjednika suda. Inspektori nijesu prigovorili i Koruga je oslobođen. Kada je u 'Vijestima' tadašnji načelnik policije Aranitović kazao da su nađeni počinioci, to nije bilo tačno. Oni su sve vrijeme na slobodi“.

Niko iz Čekove grupe nam se nikad nije izvinio
Pelidija se nadao da će ishod na sudu biti povoljan za njega nakon što je Osnovni sud prije toga utvrdio da se mora nadoknaditi šteta trojici Pljevljaka kojima su radnje bile zapaljene u bombaškim napadima 1992.
„Trojica pripadnika muslimanske zajednice su naplatili štetu i tu je bio rez, išli su vjerovatno logikom da tako ućutkaju ostale, pružajući im nadu da će svi biti obeštećeni... U godinama koje su došle niko iz Čekove grupe nam se nije izvinio, ali jesu Srbi iz Pljevalja koji su smatrali da se srpstvo ne brani puškom, nego duhovnošću. Tako su mi govorili. Oni što su pucali i mnogi iz logističke podrške i danas ćute. A nijesu ni oni to radili bez dozvole, bez naloga više instance, one koja je naredila dijeljenje oružja građanima pravoslavne vjere. To je rađeno prije postavljanja barikada. Imao je oružje i ko je htio i ko nije htio, iako nijesi htio, morao si jer ne znaš šta donosi sjutrašnji dan...“, podsjeća Pelidija.

Neđeljko RUDOVIĆ-Aida SADIKOVIĆ