Posebno će biti zanimljiva izborna kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori (30.avgust 2020) u kojoj se očekuje, između ostaloga, da Milo Đukanović svojim biračima Bošnjacima ali i ostaloj javnosti otkrije gdje se nalazi najmanje jedna skrivena masovna grobnica ubijenih Bošnjaka. Upravo su Bošnjaci kao žrtve u najtežoj situaciji i pod najvećim pritiskom Đukanovićevog režima, da glasaju za svoga zločinca. Postoji na stotine hiljada stranica i dokumenata, koji povezuju Mila Đukanovića sa počinjenim ratnim zločinima.

Nakon što je potpisan sporazum između Srbije i Crne Gore o međusobnom izručenju svojih državljana, četvorica najviših rukovodilaca MUP-a Bojović, Marković, Radunović i Ivanović, uhapšeni su u noći između 29. i 30. oktobra 2010. u Beogradu

Uvažena gospodo, zar nije sramno davati nagrade premijeru čija država je sa Srbijom počinila agresiju na BiH i genocid nad Bošnjacima?! Čiji su rezervisti rušili Sarajevo, grad koji je osnovao Isa beg Ishaković. Isto tako ta Lukšićeva / Đukanovićeva Crna Gora ni u jednom sudskom procesu koji se vodio pred crnogorskim pravosudnim organima nije osudila ni jednog nalogodavca, pa čak ni pukog izvršioca ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima Crne Gore, i posebno bošnjačkim izbjeglicama iz BiH koji su uhapšeni i deportovani na nož Lukšićevom sunarodniku Radovanu Karadžiću.

Pejović je kazao da za zločin deportacije iz Crne Gore izbjeglica iz BiH treba da odgovaraju “Bulatović, Đukanović, Nikola Pejaković i Boško Bojović, i tako dalje”. “Oni su najodgovorniji za taj monstruozni zločin”, rekao je Pejović za Radio Slobodna Evropa.

Apelacioni sud je prethodnu prvostepenu oslobađajuću presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak zbog izmijene Zakonika o krivičnom postupku, jer je vijeće trebalo da bude sastavljeno od trojice sudija profesionalaca umjesto pet članova sa trojicom porotnika.

Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima ex-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje. Uprite prstom i prozovite punim imenom i prezimenom nalogodavce i izvršioce zločina.

- Prema našim informacijama, na ovom lokalitetu bi se trebala nalaziti masovna grobnica devet osoba koje su nestale u maju '92. godine u Bratuncu. Riječ je o civilima Bošnjacima, koji su u maju '92. godine deportovani iz Crne Gore u Bratunac i od tada im se gubi svaki trag. Radi se o mještanima Bratunca i okolnih sela“, kazala je Čengić

Ova nepravedna odluka pokazuje da Crna Gora ne prihvaća odgovornost za svoju ulogu podrške ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću, predsjedniku Srbije ratnom zločincu Radovanu Karadžiću za vrijeme rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dokazano je da su srpski i crnogorski vojnici i rezervisti učestvovali u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i aktivno sprovodili akte etničkog čiščenja i genocida protiv bošnjačkog stanovništva. Bošnjaci koju su živjeli u Istočnoj Bosni i Hercegovini, na granici Srbije i Crne Gore su najviše osjetili to nasilje od strane agresorksih snaga.

Zajednica sandžačke dijaspore najoštrije osuđuje ovakav odnos pravosudnih organa kao i samog vrha države Crne Gore prema ovom slučaju. Odluka je bolna za porodice nastradalih i predstavlja jako lošu poruku Bošnjacima u Crnoj Gori i region, i ne može nikako doprinijeti vraćanju međusobnog povjerenja.

"Optužnicom za slučaj deportacije Bošnjaka i Muslimana sa teritorije Crne Gore nijesu bili obuhvaćeni svi odgovorni za taj zločin, što je od samog početka čini klimavom i neizvedenom i to znači da Tužilaštvo treba da snosi punu odgovornost. Neadekvanom pripremom postupka, očigledno opterećenog političkim pritiscima Tužilaštvo je kao metu postavilo i jedinog svjedoka ovog zločina Slobodana Pejovića, koji se u posljednje vrijeme pokušava diskreditovati kako bi se čitav proces u potpunosti obesmislio", saopštili su iz te organizacije.

"Bez obzira što lično nijesam odćutao deportaciju 1990. kao ni tadašnji SDP, osjećam danas kao čovjek jednaku sramotu kao i prije 20 godina. Ubijeđen sam da je prilikom deportacije to bila državna politika a ne nikako, kako se želi predstaviti, neki ispad, greška ili nepromišljeni hir neposrednih izvršilaca", rekao je Rakčević.

Da paradoks bude veći, nakon 19 godina, oklijevanja i odugovlačenja vođenja procesa samo da se zločini nad nedužnim civilima bošnjačke nacionalnosti zataškaju a zločinci oslobode odgovornosti, sramno sudsko vijeće je u duhu genocidnog Njegoševog “Gorskog vijenca”, oslobodila odgovornosti bivše policajce i načelnike, a o nalogodavcima zločina protiv čovječnosti ni riječi, koji iz svojih toplih fotelja trljaju ruke svog “uspjeha”, a nalogodavci se kriju u ličnostima Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, Đukanovića tadašnjeg premijera, aktualnog predsjednika DPS-a, profašističke partije u Crnoj Gori.

Što navodi na konstataciju da je Sudsko vijeće u dogovoru sa odgovornim crnogorskim vlastima krivicu svalilo na mrtvaca. Ipak da naglasimo da je spomenuto ministarstvo i sam ministar Bulatović bio pod ingerencijom tadašnjeg premijera CG Mila Đukanovića, koji je uz tadašnjeg predsjednika CG Momira Bulatovića i predsjedavajućeg Skupštine Svetozara Marovića...

Sramota me je, kao crnogorskog državljanina, što moja država finansira ovakve besramne predstave. One duboko vrijeđaju ratne žrtve i njihove bližnje, a sve nas prikazuju gorim nego što mi to jesmo. Nakon ovoga biće nam teško poći u komšiluk, a kamoli u Evropu.

Boško M. Bojović, bivši šef SDB-a Crne Gore, pomoćnik ministra policije resora javne bezbjednosti Milisav Mića Marković, Radoje B. Radunović, bivši načelnik sektora SDB-a u Herceg Novom, Milorad M. Ivanović, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom, komandir stanice milicije u CB-u Herceg Novi Milorad D. Šljivančanin, načelnik SDB-a u Ulcinju Božidar J. Stojović, načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sreten Lj. Glendža, službenik resora SDB-a u Herceg Novom Duško D. Bakrač i Branko I. Bujić, načelnik Centra bezbjednosti u Baru, oslobođeni su optužbe da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

"To što su predali vlastima Republike Srpske građane BiH, to je bilo nezakonito. Međutim, optuženi kao pripadnici MUP Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava", kazala je Žižić.
Crnogorska vlast je 1992. godine, nposredno poslije početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, deportovala oko 150 bosanskih izbjeglica, većinom muslimana, predajući ih oružanim snagama bosanskih Srba. Od tog broja, 83 osobe su likvidirane.

Navodi specijalne tužiteljke da sam zahtijevao hapšenje tri osobe i da sam učestvovao u tome neosnovani su i neargumentovani – istakao je Stojović.
Optuženi Milorad Šljivančanin, bivši komandir stanice policije u Herceg Novom, ocijenio je da on i njegove kolege, koji su u zatvoru 768 dana, izdržavaju unaprijed određenu zatvorsku kaznu.
On je dodao da u BiH niko nije osuđen zbog ubistva deportovanih.
- Umjesto toga sudi se nama, u državi koja nije učestvovala u ratu i gdje niko nije ubijen – rekao je Šljivančanin.

Za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva optuženi su Branko Bujić, Sreten Glendža, Božidar Stojović, Milorad Šljivančanin, Boško Bojović, Milisav Marković, Radoje Radulović, Duško Bakrač i Milorad Ivanović, dok je nalogodavac, tadašnji i doskorašnji premijer Crne Gore, Milo Đukanović, nažalost, još uvijek neprocesuiran.

I kod mene su bila dva Muslimana. Kazao mi je kako mu je naređeno da sa sobom povede službenike javne policije iz Bara i uhapsi Muslimane predviđene za deportaciju. Medenica me je našao u restoranu "Sunce" u Budvi, gdje sam sjedio sa Veljkom Marovićem. On je to ispričao meni i Veljku i mi smo se samo pogledali. Pitao sam ga: Valjda nećeš to uraditi?

Prema navodima optužnice, optuženi su u maju 1992. u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine, vršili nezakonito preseljavanje državljana BiH, muslimanske i srpske nacionalnosti, koji su imali status izbjeglica, izvršavajući naredbu ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, pokojnog Pavla Bulatovića.

Bukovički zločin je sistematski proveden, a njegovi nalogodavci i ključni realizatori nijesu vojni kuvari i policijski razvodnici, kojima se tužilaštvo bavilo, već su ključne figure tog zločina oni koji još vladaju Crnom Gorom. Isto je tako i u slučaju deportacije bošnjačkih izbjeglica, pa je svakome jasno da će stvarni krivci za oba ta zločina biti izvedeni pred lice pravde tek kada siđu sa vlasti.

„Mi smo organizovano išli svi, iako je (Milo) Đukanović bio na vlasti kada su nas ubijali. Ali poslije se pronijelo da je to mirotvorac i dobar čovjek, ovako i onako, pa su svi koji su imali pravo glasa organizovano dolazili na te izbore. To se organizovalo u Sarajevu, a iz Pljevalja su plaćali karte“, tvrdi Bukovičanin Šaban Rizvanović, koji sada živi u Sarajevu.

Viši sud u Bijelom Polju je uoči Nove 2011. godine, tačnije, 31. decembra 2010. u 15 sahata, saopćio Presudu, za slučaj Bukovica, kojom je izrečena oslobađajuća presuda sedmorici bivših pripadnika Vojske Jugoslavije i policije za ubistva, zločin protiv čovječnosti, proganjanje i egzodus Bošnjaka iz trideset sela, oblast Bukovice kraj Pljevalja. Sve je završeno kako su planirali bivši premijer Milo Đukanović, bivši predsjednik Republike Momir Bulatović i izvršitelj Veselin Veljović, nekadašnji načelnik MUP-a Pljevalja, a sada direktor Uprave policije Crne Gore...

„Za ovaj sramni sudski postupak, nisu krivi ni Milo Đukanović, ni Momir Bulatović, Filip Vuković ili Veselin Veljović, koji su bili saučesnici u progonu muslimana u pljevaljskom kraju početkom 90-tih godina. Isključivi i jedini krivci su pljevaljski muslimani koji su pristali da, za šaku narkoeura, prihvate laž kao istinu i sopstvene dželate prihvate kao spasitelje, heroje i moralne gromade“, kazao je Medojević “Vijestima”.

Braća Radmilo i Radiša Đuković, Slobodan Cvetković, Đorđije Gogić, Milorad Brković, Slaviša Svrkota i Radoman Šubarić nakon osam mjeseci pušteni su iz pritvora.

Sudsko vijeće ocijenilo je da su navodi specijalnog tužioca ostali bez dokaza.

Kako je sud obrazložio, utvrđeno je da su okrivljeni pripadnici vojske i policije u to vrijeme postupali u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima, te da je iseljavanje muslimanskog stanovništva bilo dobrovoljno, a ne pod prisilom, kako je navedeno u optužnici.

Specijalno vijeće sudije Šefkije Đeševića u Višem sudu u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, oslobodilo je od optužbe za zločine u Bukovici bivše pripadnike Vojske Jugoslavije, braću Radmila (43) i Radišu (36) D. Đukovića, Slobodana Đ. Cvetkovića (37), Milorada B. Brkovića (37), Đorđia S. Gogića (43), te pripadnike Centra bezbjednosti u Pljevljima Slavišu Č. Svrkotu (44) i Radomana T. Šubarića (47).

Oslobađajuću presudu izreklo je Specijalno vijeće na čelu sa predsjednikom Šefkijom Đešević i naredilo ukidanje pritvora za braću Radmila i Radiša Đukovića, Slobodana Cvetkovića, Đorđija Gogića (pripadnici nekadašnje Vojske Jugoslavije po ugovoru),Slavišu Svrkotu i Radomana Šubarića (pripadnici Ministarstva unurašnjih poslova CG).

Vodeći njemački dnevni listovi posvetili su veliku pažnju ostavci premijera Mila Đukanovića, ističući da je otišao dugogodišnji neprikosnoveni vladar kontroverzne biografije.
U blago sarkastičnom maniru, balkanski dopisnik “Zidojče cajtunga” Enver Robeli u naslovu konstatuje da je "kralj Crne Gore abdicirao", te nastavlja da se "svi dugogodišnji vladari kad-tad se zamore, pa se i Đukanović, koji je u protekle dvije decenije Crnom Gorom vladao kao kralj, sada zamorio i podnio ostavku."

Agencija AP navodi da je Đukanović lider koji je najduže bio na vlasti na Balkanu i da je Crnu Goru doveo do samostalnosti i kandidature za članstvo u EU.

Ta agencija navodi i da je Đukanović suočen s optužbama za kriminal i korupciju i podsjeća na optužbe iz Italije da je bio umiješan u šverc cigareta.

"Po direktnim stranim investicijama Crna Gora je u proteklih 5 do 6 godina bila vodeća država u Evropi a i u uslovima krize u Crnoj Gori su investitori bili značajno zastupljeni. Dakle, mi imamo jedan kontinuitet i da je u ovom trenutku premijer je ostavio itekako dobru osnovu za dalji razvoj i rast Crne Gore. Takođe, kada govorimo o platama imamo podatak da je prosječna oko 480 eura, što je bio jedan od uslova da se obezbijedi ključni zadatak svake vlade a to je poboljšanje životnog standarda građana. Uporedimo to sa situacijom od prije nekoliko godina kada je plata bila 250 eura onda je to značajan napredak", kaže funkcioner DPS-a Zoran Vukčević.

Predsjednik Vlade Crne Gore i diktator Milo Đukanović saopštio je danas da je podnio ostavku na mjestu premijera, dok će i dalje ostati na čelu Demokratske partije socijalista. "Želim da vas obavijestim da sam odlučio da podnesem ostavku na dužnost predsjednika Vlade Crne Gore" - akazao je Đukanović ubjećujući javnost u sljedećem stavu: "Ta moja odluka nije iznenadna niti ishitrena i nije donesena ni pod čijim pritiskom - niti iznutra, niti spolja", rekao je Đukanović na konferenciji za novinare.

Potpredsjednika Vlade Crne Gore Svetozar Marović saopštio je danas da će se povući sa te funkcije istovremeno sa povlačenjem Mila Đukanovića. On je Tanjugu rekao da je ostavku ranije najavio i da je to njegova "lična odluka".

Zar u premijerovoj ratnoj biografiji ne bi trebalo da se nađe istina o crnogorskim rezervistima, policajcima, dobrovoljcima... koje je slao da žare i pale po „srpskom drevnom“ Dubrovniku (1991) i sa kojima se ponosno slikao, te preko istočnih bh. gradova Trebinja, Bileće, Nevesinja, Mostara, Foče, Čajniča, Višegrada ... Sarajeva, kada su mrki Crnogorci pomagali Karadžiću u razvoju „snajper turizma“ njeguševski ubijajući, proganjajući i istrebljujući „Turke“ i silujući „Turkinje“?...

Ako govorimo o grešci, onda je ovo državna greška. MUP Crne Gore je postupao po zakonu, a greška je što nismo mogli da pretpostavimo da bi se onima koje smo vratili moglo desiti nešto loše, kazao je bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, svjedočeći juče u Višem sudu u Podgorici, u nastavku suđenja optuženima za deportaciju Muslimana i Srba.
Bulatović je sudu predao desetak dokumenata, među kojima i originalnu depeša kojom se naređuje da se uhapsi 161 osoba iz BiH, za koje je postojao podatak da mogu biti potencijalni teroristi.

"Istina je da nema greške, istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Istina je da, iako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna, ne bilo čija jer to dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju. Nije u pitanju nikakva kriminalna grupa, njih osam ili devet koji su odlučili ili smislili da nekome napakoste, da imaju lični motiv da naprave bilo kakvo zlo Muslimanima ili Srbima. Jednostavno. Zlo vrijeme je donijelo zle prilike a ja sam kao svjedok, čini mi se uspio da ubijedim makar sud da me sasluša."

Odbrana je iznijela i niz drugih predloga o kojima će se sud, takođe, naknadno izjasniti. Jedan od njih je i predlog da se sasluša i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, koji je u vrijeme deportacija bio generalni sekretar Demokratske partije socijalista.

Vlada je, kako je saopšteno, na zahtjev Višeg suda iz Podgorice, donijela zaključak kojim se Bulatović, kao svjedok u krivičnom postupku zbog deportacije, oslobađa čuvanja tajne (državne, vojne ili službene) iz akata i dokumenata Vlade Crne Gore.

Odgovarajući na pitanje poslanika da li u Vladi postoje dokumenta sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem, on je rekao da su dobili potvrdu da u fondu dokumentacije Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) postoji određena dokumentacija koja se odnosi na događaj iz maja 1992. godine.

"Mislim da se radi o nepoželjnoj pojavi. Istina je da se neki čovjek može osjetiti povrijeđenim ali u ovom slučaju radi se o visokom državnom službeniku i sasvim je dovoljno, kao što je to bilo i u nekim ranijim slučajevima, da ili on ili ustanova javnosti saopšti to svoje protivljenje, a ne da odmah prijeti sudom. Mislim da bi sada svaki naredni svjedok trebalo da vodi računa o tome da govori s rukavicom i tako dalje, što ne bi bilo dobro, niti doprinosi zakonitom i potpunom sudskom rješavanju tih slučajeva, a isto tako ne doprinosi ni razvoju našeg društva," rekao je Prelević

“U tom smislu ću mu dati priliku da pred nadležnim sudom dokaže rečeno,” naveo je Martinović.
Pejović je prije dva dana, komentarišući ranije svjedočenje u ovom postupku policajaca Ranka Mihailovića i Ranka Martinovića, rekao da su dali lažne izjave.

Visoki funkcioner ANB Dejan Mrdak iznenađen je tvrdnjama Slobodana Pejovića da on stoji iza prijetnji kojima je Pejović izložen zbog svjedočenja na suđenju za deportaciju Bošnjaka.

Poslije suđenja u Bijelom Polju, kada se ispostavilo da je tada jedinom optuženom policija naredila da prizna zločin, ostala je sumnja da zločinci imaju pomagače iz vlasti. Pelidija, koji je kasnije 10 godina sam vodio istragu, tvrdi da u Pljevljima često sreće osobu koja je pucala. Osim što je napadač na slobodi, Pelidija nije uspio da ostvari ni druge pravne satisfakcije. Nikako nije mogao ni da od države nadoknadi štetu i ostvari pravo na tjelesno oštećenje zbog povreda na radu, a na stalna pisma mu već godinama niko od članova državnog vrha ne odgovara.

"Ključna ličnost u svemu tome je šef tajne policije Boško Bojović. On zna sve. Znači, sve ovo je natezanje, je li, prebacivanje loptice. Neka njega dovedu ovdje, neka pošteno sjedne i otvori dužu, ukoliko nijesu sve dogovorili, znate", kazao je Pejović novinarima nakon svjedočenja.

Kako je danas saopšteno, Skupština će od Višeg suda tražiti da se "preciziraju akti na koje se svjedok poziva, a označeni su kao državna tajna, jer je to nužan preduslov za odluku" parlamenta.

Viši sud u Podgorici tražio je od Skupštine da oslobodi Bulatovića od obaveze čuvanja državne tajne, kako bi mogao da svjedoči u procesu za ratni zločin u vezi sa deportacijom bh. civila početkom devedesetih iz Crne Gore u BiH.

Redovne sjednice crnogorskog parlamenta zakazane su za 12. oktobar na Cetinju i dan kasnije u Podgorici, a u zajedničkoj deklaraciji evropskog i crnogorskog parlamenta nedavno je ukazano na potrebu hitnog usvajanja izbornog zakonodavstva usaglašenog sa Ustavom Crne Gore.

Nema sumnje da sva dokumentacija nije uništena, iako su je, onako svojski i krajnje drsko i nezakonito, uništavali sve ovo vrijeme, najviše dok je Momir bio predsjednik Republike Crne Gore. Čuvala se ona na sigurno, kao najjača karta što se čuva, za „ultimu“, kada se bude “igralo“ na sve ili ništa. Sada se pokušava iskoristiti preko Momira da se, za početak ako može, izbjegne situacija da međudržavni ugovor o isporuci lica optuženih za najteža krivična djela obuhvati i lica optužena za ratne zločine.

Veselin Badnjar, svjedok na suđenju za deportaciju Muslimana i Srba iz Crne Gore u BiH 1992. godine, izjavio je da je telegram sa naredbom da se na području Herceg-Novog uhapse svi muškarci od 18 do 65 godina, koji su došli iz BiH, potpisao bivši ministar unutrašnjih poslova Crne Gore Pavle Bulatović, javio je dopisnik Agencije ONASA.

Tog ljeta su naoružani vojnici i civili u gradu bili svakodnevica. Bačene su bombe na 24 radnje čiji vlasnici su uglavnom bili Muslimani, osim u dva slučaja gdje je bila riječ o mješovitim brakovima. Napeta situacija je kulminirala početkom avgusta kada su „čekovci“ u dva navrata blokirali grad i zauzeli vitalne objekte u njemu, a uvodna rečenica u Trećem dnevniku nacionalne televizije „Još jedna neizvjesna noć u Pljevljima“ ulila je još veći strah.

Kaluđerović je juče pred specijalnim vijećem sudije Milenke Žižić u Višem sudu u Podgorici svjedočio u nastavku suđenja optuženima za deportaciju.Kazao je, da je u tom periodu u maju 1992. godine obavljao funkciju načelnika Uprave za suzbijanje kriminaliteta za područje Crne Gore.

Sve opozicione separatističke stranke u Crnoj Gori govore da smo vodili besmisleni rat, a ni jedna za to nema argumente. A argumenat je da nam je rat bio nametnut, bili smo napadnuti od strane hrvatske vojske. Miloљević je neљto najbolje љto se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene faљističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokuљavaju da uniљte sve ono љto je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije - govorio je Đukanović.

Osim Momira Bulatovića u Crnoj Gori je i danas na vlasti i personalno gotovo ista politička garnitura kao i prije 18 godina. Zato advokat Lutovac smatra da je neobično što svjedok na suđenju nije i crnogorski premijer Milo Đukanović, koji je svjedočio u istrazi. „Bulatovićevo svjedočenje je ključno, kao i svjedočenje Đukanovića, tadašnjih rukovodećih ljudi Crne Gore, da vidimo koja je to bila naredbodavna ljestvica u ovom postupku."

“Odmah sam poslao ministra Pavla Bulatovića da objasni premijeru zašto treba zaustaviti tu akciju. Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića. Nijesam znao da je stigla depeša iz BIi sa spiskom tih lica, za to sam saznao tek pošto su oni tamo isporučeni.

Svjedočenje Momira Bulatovića na suđenju optuženima za deportaciju Bošnjaka i Srba i Crne Gore, 1992. godine, odgođeno je dok bivši crnogorski predsjednik ne bude oslobođen čuvanja državne tajne. Bulatović se pojavio na suđenju u Višem sudu u Podgorici, navodeći da raspolaže obimnom dokumentacijom za čije objelodanjivanje mu je potrebno oslobađanje od čuvanja državne tajne.

"Od kada sam dobio poziv da se pojavim u svojstvu svjedoka iskoristio sam vrijeme da se vratim i pogledam svoju, i onako bogatu arhivu. To je ogroman napor i emotivni i mentalni ali mislim da se isplati jer, svi dokumenti koje sam pripremio mogu da pomognu sudu u utvrđivanju stvarne i prave istine. Ja tu istinu vidim u apsolutnoj besmislenosti te optužnice i nevinosti ljudi koji su na optuženičkoj klupi", kaže Bulatović.

Svih sedam optuženi u slučaju Bukovica prijavili su se pljevaljskoj policiji i čekaju da budu sprovedeni u pritvor u Bijelom Polju, kako je tražilo Vrhovno tužilaštvo Crne Gore, koje je protiv njih podiglo optužnicu za krivično djelo zločin protiv čovječnosti.

Suđenje protiv sedmorice bivših pripadnika Vojske Jugoslavije, optuženih za ratne zločine počinjene nad albanskim civilima 1999. godine u Kaluđerskom lazu počeće u četvrtak u bjelopoljskom Višem sudu.
Murić priča da je Arben Redžaj iz Jablanice, ostao živ pod nevjerovatnim okolnostima, a da su njegova četiri saplemenika, iskasapjlena i zapaljena u mjestu Giljevo Polje kod Rožaja.

Piše: M. HEXEN

Na dan, kada sarajevski dnevni list "Avaz" uruèuje Milu Ðukanoviæu nagradu “Liènosti godine” (petak, 26. jan), u podgorièkom Osnovnom sudu iznosio je svoju strašnu ispovjest Ekrem Æemo, žrtva "primopredaje" bošnjaèkih ratnih izbjeglica iz Crne Gore u foèanski zloglasni KP Dom 1992. godine. Ekrem Æemo je preživio skoro 29 mjeseci muèenja u ovom logoru. "Veæina drugih nisu", kaže se u poruci iz “Prelevic Law Firm”, pravnog zastupnika 36 ošteæenih porodica bosanskohercegovaèkih izbjeglica, koje su crnogorske vlasti 1992. godine uhapsile i deportovale zloèinaèkim hordama Radovana Karadžiæa