b>Muhamed ĆEMAN: Mudraci kažu da najduži put počinje jednim korakom, pa neka se naš današnji korak manifestuje u vidu suprostavljanja zulumu Srbije. Rahmetli Alija Izetbegović je zapisao da i najveći zločinac prije izvršenja zločina nađe sebi neko moralno opravdanje. Možda su ovi «naši» današnji poltroni i uspjeli da nađu sebi neku moralnu utjehu za njihovo nečasno ponašanje, kako bi umirili svoju savjest, ali se ujedno bojim da ukoliko takvi izađu iz ovog sukoba kao pobjednici i namjetnu se kao lideri našem narodu, te dođu na čelo naših obrazovnih institucija i na njima se zadrže, da će proizvjesti čitavu novu generaciju ulizica i poltrona (možda najbolji dokaz ovoj tvrdnji - da poltron proizvodi poltrona, je djelovanje Jusufspahića u Beogradu, kojima je poltronstvo postalo kao porodična tradicija), za nijansu goru od ovih sadašnjih, koji čak neće ni tražiti moralno opravdanje na putu prodaje bošnjačkog naroda i naših vrijednosti i interesa.

Još jedan Ramazan, mjesec sazrijevanja naših identiteta, je iza nas. Mjesec u kojem smo se kroz ibadet učili samodisciplini i davanju prednosti prioritetima (kroz davanje prednosti duši nad tijelom), pošto od prepoznavanja i razumijevanja kolektivnih prioriteta ovisi i naša kolektivna sreća. Bajram dočekasmo srećni i ispunjeni, ali nažalost ne u potpunosti. Ovog puta našoj tuzi i nisu toliko razlog patnje muslimana Čecenije, Afganistana, Iraka, Palestine i drugih zemalja, koji su žrtve nemilosrdnih agresija. Na to smo se već nekako i navikli. Već su ovog puta naše misli zaokupljale stravične poplave u Pakistanu. I dok voda u toj zemlji nosi sve pred sobom, jedna druga vrsta poplave, na sasvim drugom kraju svijeta pokušava srušiti sve ono što se u tom mjestu godinama radilo i izgrađivalo. U ovom slučaju ne radi se o prirodnoj već o državnoj nepogodi.

Naime, kao što vam je većini poznato, Bošnjaci u bivšoj, (a ako Bog da i u budućoj) Autonomnoj pokrajini Sandžak, već duži period su žrtve državnog terorizma Republike Srbije. Ti napadi su se posebno intezivirali tokom mjeseca Ramazana, a što je najgore, pomagači tih orkestriranih nasrtaja dolaze i iz našeg bošnjačkog naroda. To je ono što ne čudi, ali zabrinjava. Nakon 10 genocida koje smo prebrodili, najzad smo shvatili da četnici iz Srbije nastoje fizički uništiti Bošnjake muslimane. U toj želji nisu se ustručavali da počine genocid ni u drugoj, tuđoj i suverenoj državi – Bosni i Hercegovini, a kamoli da se libe da isti scenario primjene u Sandžaku. Helem, ovaj put su se odlučili za nešto suptilniji pristup u razbijanju našeg naroda. Umjesto jednog Abdića angažovali su više njih, koji se odlično snalaze u ulozi koja im je namijenjena – u ulozi poltrona. Lijepo su ih i odjenuli. Po potrebi. Nekom ahmediju a nekom kravatu, a ispod ahmedije i iznad kravate isti mentalni sklop. Služiti srpskom režimu je njihova deviza – neki svjesno zbog šićara, drugi vjerovatno iz zloupotrebe i gluposti. I takvi se trebaju uskoro naći na čelu bošnja čkih institucija u Sandžaku, kojeg će polahko ali sigurno vremenom pretvoriti u (V)Rašku oblast? Da bi se to ostvarilo, mora se udariti na naše nabollje glave, na naše prvake i dokazane radnike. Vele oni su glavni problem. A kako i nisu problem kad pokušavaju razmišljati svojom glavom? Prva meta «majke» nam Srbije je Islamska zajednica u Srbiji, te ljudi koji se nalaze na njenom čelu. Za nepunih 20 godina je ta Islamska zajednica prevalila put od ustanove čije su se aktivnosti maltene svodile na organiziranje i sprovedbu dženaza, da bi se od tog vakta pretvorila u najučinkovitiji instituciju koja okuplja Bošnjake u Sandžaku. Univerzitet, ženska medresa, škola Kur’ana, izdavačka kuća, islamski vrtići za djecu, desetine novootvorenih džamija, javne narodne kuhinje,… a na čelu tih ustanova školovan kadar koji je uspješno odgajao, obrazovao i osvješćavao bošnjački narod. Iako, također zasigurno ima propusta i zamjerki na račun čelnika i službenika te Islamske zajednice – navedeni konkretni rezultati njihovog rada, to jest svojevrsna metamorfoza Islamske zajednice od stadijuma larve do krila, može biti zanijekana samo od osobe bolesnog srca i loših namjera (izuzev neinformisanosti). Neizmjerno me raduje da je bošnjačka dijaspora svjesna ovih rezultata pa tako da je gotovo nemoguće naći Bošnjaka na Zapadu koji podržava poltronsku gardu i dokazane demagoge – bilo da se radi o političarima, ili vjerskim „predstavnicima“ pažljivo izabranih/nametnutih od strane sprskog režima. A takvo je stanje i među narodom u Sandžaku, što se dokazalo i ubjedljivom pobjedom Bošnjačke kulturne zajednice na nedavnim izborima. Nego, kad razmišljam o srpskim ahmedijama, na pamet mi pada ona poznata Marksova teorija – da je vjera opijum za narod. Ako se složimo da je ova tvrdnja mjestimično, vremenski i djelimično tačna, Jusufspahić i Zilkić su trenutno glavni dileri na Balkanu.

Vjerska svita - opijum za narod

*****
I dok traje borba bošnjačkog naroda za povrat vakufske imovine, za ravnopravnost i pravdu, za pravo na kvalitetno obrazovanje i slobodan izbor, čujemo glasove koji odražavaju različita mišljenja. Ono što raduje je činjenica da među srpskim političarima ima i ljudi poput Čedomira Jovanovića, lidera LDP-a, koji uočava i ne niječe diskriminaciju Bošnjaka u Sandžaku. Kamo sreće da je među Srbima više takvih, a Bogami i među bošnjačkim političarima. Kamo sreće da naše komšije Srbi u većoj mjeri nego li je to trenutačno stanje, uviđaju da je zahtjev za obnovu autonomnosti Sandžaka prvashodno dobrobit za samu Srbiju, jer šta je drugo Srbija do njeni građani? A šta bi drugo donijela autonomnost Sandžaka do toga da dobar dio građana Srbije može ostvariti svoju ravnopravnost, te kroz taj proces razviti osjećaj da je Srbija i njihova država koja se brine za njihovo stanje u istoj mjeri kao i za stanje Srba u Kraljevu, Nišu ili Loznici. To je Srbija kakvu Bošnjaci žele. Dobronamjerna i pravedna, koja ne stremi Evropskoj uniji samo sa ciljem da napuni državnu kasu, već sa željom da nivo poštivanja ljudskih prava bude barem približan onom u Evropi (mada u zadnjem periodu ni u Evropi na cvjetaju ruže).

Ono što me rastužuje kao Bošnjaka porijeklom iz crnogorskog dijela Sandžaka, su haberi koji dolaze od pojedine naše braće iz tog područja, koji su pohitali da se negativno izjasne po pitanju inicijative gospodina Suljevića, da se Sandžaku povrati njegova autonomnost. Ne znam koji su razlozi takve njihove reakcije, niti bih da špekulišem, ali bih ih podsjetio na hadis u kojem naš Poslanik a.s. kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori šta je dobro ili neka šuti.“ (Taberani) A također bih želeo da ih podsjetim i na njihove hrabre i slavne pretke, na Osmana Hrastodera, mula Jakuba Kardovića, Sulejmana Pačariza i mnoge druge koji se u puno težim uslovima i uz puno teže posljedice, nisu odrekli borbe, tada možda ponajprije za fizički opstanak našeg naroda. Stali su na strani svog naroda, na isti način kao i njihova braća u srpskom dijelu Sandžaka - Aćif ef. Hadžiahmetović, Hasan Zvizdić, i mnogi drugi dokazani bošnjački heroji i domobrani. Imamo se na koga ugledati, samo je pitanje hoćemo li?

Na muci se poznaju junaci
Sjetimo se da je Allah Gospodar svih spletki. U ovom trenutku, obaveza nam je da budemo mudri i hrabri i na strani prosperiteta. Što nas ne ubije to nas ojača. Na duže staze smo sigurni pobjednici, inšAllah. Ako se Bošnjaci Bosne, Sandžaka i Kosova fokusiraju na prioritete biće zasigurno pobjednici. A neki od priorita bi mogli da budu:

- visoki natalitet (srpski stručnjaci procjenjuju da će za 25 godina u Srbiji nestati 900 sela);

- kvalitetno obrazovanje u svim domenima, uz poseban akcenat na vjersku i nacionalnu svijest;

- izgrađivanje dobrih odnosa sa bratskim albanskim narodom, koji je također godinama bio žrtva srpskog državnog terorizma.

Mudraci kažu da najduži put počinje jednim korakom, pa neka se naš današnji korak manifestuje u vidu suprostavljanja zulumu Srbije. Rahmetli Alija Izetbegović je zapisao da i najveći zločinac prije izvršenja zločina nađe sebi neko moralno opravdanje. Možda su ovi «naši» današnji poltroni i uspjeli da nađu sebi neku moralnu utjehu za njihovo nečasno ponašanje, kako bi umirili svoju savjest, ali se ujedno bojim da ukoliko takvi izađu iz ovog sukoba kao pobjednici i namjetnu se kao lideri našem narodu, te dođu na čelo naših obrazovnih institucija i na njima se zadrže, da će proizvjesti čitavu novu generaciju ulizica i poltrona (možda najbolji dokaz ovoj tvrdnji - da poltron proizvodi poltrona, je djelovanje Jusufspahića u Beogradu, kojima je poltronstvo postalo kao porodična tradicija), za nijansu goru od ovih sadašnjih, koji čak neće ni tražiti moralno opravdanje na putu prodaje bošnjačkog naroda i naših vrijednosti i interesa.

Na nama je da ulažemo trud na putu ostvarivanja naših prava, a siguran sam da ukoliko pri sebi budemo imali ono što nas je kroz vijekove uzdizalo te u nedostatku čega bi bivali poniženi – a to je naša vjera (to jest osjećaji za istinu, pravdu, moral i hrabrost, koji proizilaze iz nje), da nam pomoć Uzvišenog neće biti uskraćena.