Piše: M. HEXEN

Deportacija izbjeglica 1992 U ime porodica 30 muslimanskih izbjeglica koje su službenici crnogorskog MUP-a deportovali vojnim formacijama Republike Srpske u maju 1992, a koji nikada nisu pronaðeni živi i šestorice preživjelih, naša kancelarija je podnijela 36 tužbi za naknadu štete Osnovnom sudu u Podgorici. Za više informacija posjetite www.prelevic.com ili klinite OVDJE Dragan Prelević U podgoričkom Osnovnom sudu govorio je svoju strašnu ispovjest Ekrem Ćemo, žrtva izručenja bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore u fočanski logor 1992. godine

U petak 26. januara, Milu Ðukanoviću, bivšem komunisti, Titovom pioniru, ratnom i poratnom crnogorskom premijeru, a i jednom mandatu i predsjedniku Crne Gore, u Podgorici je uručena nagrada "Ličnost godine" u "stranoj konkurenciji za 2006. godinu". Priznanje u ime Uredničkog kolegija "Avaza" uručio je glavni i odgovorni urednik Sejad Lučkin.
Prilikom primanja nagrade Ðukanović se po ko zna koji put poslužio Miloševićevim cinizmom! Na sramotu "Avaza" i BiH, to potvrðuju Ðukanovićeve riječi koje je prenio sam Dnevni avaz: “Dijelili smo istu prošlost, a sada dijelimo zajedničke ideje…”. Ovdje se neizostavno nameće pitanje: Stvarno, kako li su to srpsko-crnogorski dželati predvoðeni Miloševićem, Bulatovićem. Ðukanovićem, Mladićem, Karadžićem kao agresori te Bošnjaci kao žrtva genocidne agresije “dijelili istu prošlost”? Haman reklo bi se da je gl. i odgovorni urednik Lučkin ili je prespavao bosansku ratnu stihiju ili ga Ðukanović hipnotisao?!
No ipak ima časnih graðana i intelektualaca Crne Gore, meðu kojima je i Dragan Prelević, zastupnik 36 oštećenih bosanskohercegovakčih porodica, čije su izbjegle očeve crnogorske vlasti 1992. godine uhapsile i deportovale zločinačkim hordama Radovana Karadžića. Od ovako izručenih Bošnjaka, gotovo svi su kasnije pobijeni u okolini Foče. Pod ovim okolnostima potrebno je naglasiti da je hapšenje sproveo MUP Crne Gore, odnosno ministarstvo koje je “slučajno” tad bilo pod kontrolom Ðukanovića. "Advokatska kancelarija Prelević" /Prelevic Law Firm/ ukazuje na svu sramotu ovoga čina sljedećim riječima: “Na dan, kada sarajevski dnevni list Avaz uručuje nagradu Milu Ðukanoviću kao “Ličnosti godine” (petak, 26. jan), u podgoričkom Osnovnom sudu govorio je svoju strašnu ispovjest Ekrem Ćemo, žrtva izručenja bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore u fočanski logor 1992. godine. Ekrem Ćemo je preživio 29 mjeseci mučenja u ovom logoru. Većina drugih nisu. Vlada Crne Gore Ekremu Ćemi nikada nije uputila izvinjenje, kao ni ostalim zrtvama i njihovim porodicama. Isto tako, Vlada RCG uopšte nije odgovorila na molbu žrtava za postizanje poravnanja upućenu 13. decembra 2006., u sporovima za naknadu štete koji se vode od 2004. godine”, naglašava se u poruci redakciji Bošnjaci.net u sklopu čega je poslat sudski zapisnik sa izjavama Ekrema, Emine i Kemala Ćema.
Uz zahvalnost “Prelevic Law Firm” i gospodinu Draganu Preleviću na suradnji, prenosmo vam najvažnije djelove ovog strašnog svjedočenja.

Akter priče je porodica Ćemo.
Bošnjak Ekrem Ćemo, njegova žena Emira i sin Kemal.

Ekrem je roðen 1953. u Foči a danas ovaj bošnjački izgnanik živi u Njemačkoj. A zašto? Jer su zli ljudi s one strane Drine jedne noći došli, pohapsili i pobili sve istaknutije, imućnije, promoćurnije, naprednije, tolerantije Bošnjake u Foči. Nije bio prvi put. Foča je zapamtila pokolje iz 1919., 1943. i crvenu, krvavu Drinu. Zabrinut za svoju familiju, nesiguran u postojeću i neizvjestan u buduću situaciju, zbunjen svim što se dešavalo oko njega, Ekrem se našao u Herceg Novom, nekada gradu zajedničke nam zemlje Jugoslavije a danas otuðene, osramoćene i obesčašćene Crne Gore.
“Na samom ulasku u Crnu Goru, doživjeli smo već prva maltretiranja u formi pitanja šta mi muslimani tražimo u Crnoj Gori.”

Rasprava je javna….Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet rasprave.…. Vrši se uvid u izvod iz Matične Knjige roðenih….. Izvršeno bez primjedbi….. Čita se odgovor na polaničko pitanje…… Pročitano bez primjedbi…. Vrši se uvid u infomraciju o preduzetim mjerama lokalne policije prema licima sa područja BiH….. Izvršeno bez primjedbi. Vrši se uvid u zahtjev za sprovoðenje istrage… Izvršeno bez primjedbi. Čita se odgovor…..srodniku…upozorenom..upoznatom….upitanom... Uplakanom...... Usamljenom......

U Herceg Novom, usljed priliva izbjeglica srpske nacionalnosti koje je vihor agresije iz Srbije i Crne Gore takoðer od nevolje do nedraga natjerao da pobjegnu od vlastitih domova i vlastite domovine, da bi izbjegli ili kamu pridošlih srpskih terorista u Miloševićevsko-Karadžićkoj službi ili novčenje u vojsci agresora istog imena ali lopovsko-kriminalne nakane, Ekrem ne ostaje zadugo. Produžuje prema Baru, prijavljuje se [1] i smješta porodicu kod jednog plemenitog čovjeka u malom mjestu Pećurica van Bara. No zebnja ga ne napušta ni tu. Jer to je 1992, vrijeme Miloševićevsko-Bulatovićevskog-Ðukanovićevskog terora nad “drugima” koji nisu ni Srbi, ni Crnogorci, niti pravoslavni ‘rišćani. Kao i svaki vrijedni, čestiti, radini Bošnjak, Ekrem lahko nalazi posao u privatluku da bi nahranio porodicu. No njegovo olakšanje je bilo kratkog daha: poziva se na “informativne razgovore” da bi ga 21. maja 1992. oko 6:30 privela crnogorska policija i odvela u nepoznato…..

“Svi su bili muslimani bošnjačke nacionalnosti!”

“U roku od sahat vremena prostorija CB-a se napunila sa još 40 lica…Svi su bili muslimani bošnjačke nacionalnosti [2]…saopštili su mi da ja i Kamerić, Babić, Kubat i Redžo trebamo da ostanemo…zatim je Redžo pušten…a nas su pritvorili…jedan od policajaca me je udario nogom u leða kada sam upitao gdje nas vode….pritvorili su nas u podrumu koji je bio bez otvora za svjetlost, skoro bez vazduha, potpuno zatamljeno….22.maja iz Ulcinja doveli su još trojicu izbjeglica iz Foče……na njima se vidjelo da su bili dobro pretučeni, što je svakako uticalo na psihu i izazivalo strah…”
23. maja Ekrem i ostali su prebačeni u Herceg Novi. Sam put je bio traumatičan: ”.... kada smo prelazili trajektom preko zaliva Boke Kotorske, policajci su otvorili vrata od vozila.. prijetili da će nas baciti u more…Govorili su da smo mi “balije koje ubijaju njihovu srpsku braću u Bosni”….” Iako ovi izbjegli Bošnjaci nisu ni vidjeli ni puške, a kamo li nekakvog organizovanog otpora agresoru. Samo obični ljudi zatečeni raspadom Jugoslavije, ekspresnom JNA-ovskom izdajom principa i raspamećeni napadom Karadžićevsko-Miloševićevskih hordi. No to crnogorskim policajcima, očigledno saučesnicima Karadžićevih i Mladićevih hordi zla u Bosni, to nije bilo važno. Ništa više nije bilo važno: ni policijska profesionalnost, ni stalno svima u Jugi na nos nabijano crnogorsko “čojstvo” ni civilizovani kodeks ponašanja prema nenaoružanim graðanima. Bitno je jedino preko bajoneta nazivati Bošnjake “balijama” i postavljati moronska pitanja tipa: “Šta mislite šta će biti sa vama?” na koja su sami davali podjednako iditoski odgovor: “Idete na ratište!”
Dakle desilo se ono što su “strukture” crnogorske vlasti, koje se i danas povlače po političkoj sceni planirale – kriminal i scenario pisaca iz Pakla – Srbina Slobodana Miloševića i Crnogorca Radovana Karadžića. No kako MUP Crne Gore nije imao (ili nije dostavio Ekremu) bilo kakvu evidenciju o njegovom pritvaranju i hapšenju ostalih bosanskohercegovačkih graðana izbjeglica, u pravnom sistemu Crne Gore Ekrem nije nikada hapšen. Iako bi se o tome morala voditi evidencije prema Ženevskim Konvencijama i pravilima Evropske Unije na čije članstvo Crna Gora toliko pretenduje. Očigledno nezasluženo.

Sedmorica ljudi ostaju tu dva dana, u četiri kvadratna metra prostora na koja jedva da su se svi mogli i pružiti da prenoće. 25. maja još 14 uhićenih Bošnjaka je smješteno u njihovu ćeliju. Tijesno, nema se kud’ sjesti, odahnuti. Zagušljivo. Bez hrane i vode cijelo vrijeme. Strah u očima. Zabrinutost na svim licima za ostavljene, nezaštićene porodice. Iza podne, 21 Bošnjak iz ove ćelije, zajedno sa 20 osoba, po nekim navodima srpske nacionalnosti je prebačeno u jedan autobus. Odredište: Foča, Republika Bosna i Hercegovina pod srpskom i crnogorskom okupacijom, i krvavo bosansko ratište.

Golgota počinje

Masovna hapšenja

25. maja oko 21:00, oslabljeni bošnjački civili stižu u prostor Kazneno-popravnog doma Foča. Istog onog u kome je i rahmetli prvi predsjednik BiH, Alija Izetbegović služio svoju, podjednako nezasluženu zatvorsku kaznu.
Dobrodošlica je iskazana “ili pesnicama ili kundacima” od strane “kordona stražara” i sa tri prva dana bez vode i hrane…
Ekrem je ipak sretan insan. On je preživio torturu o kojoj nam priča: “..premlaćivanja, teški prinudni rad u rudniku, samica, mučenje…zlostavljanje…Moje psihičko stanje mogu vam nakon izlaska iz zatvora opisati jednostavno ovako – potpuno slomljen čovjek! Dešavalo mi se da gubim orijentaciju u prostoru, sve me boli,..bolovi u kičmi i nogama…..imam stalnu kostobolju… ne mogu hodati. Ljekar bi samo konstatovao da su moji problemi psihičke prirode…moji snovi su košmarni…uveče se budim. ..sve je to posljedica boravka u logoru….Najbolje zna moja supruga.”

Ekrem je od tog kobnog 25. maja 1992. sve do 6. oktobra 1994. proveo 28 mjeseci 16 dana u KPD Foča na hrani od tanke supe i liski kupusa da bi ličio više na duha nego na živog insana nakon “puštanja” iz zatvora. Mjesec dana iza toga, obreo se u Njemačkoj, gurbetu i izgnanstvu, koje traje i do dan danas, jer se bivši mučitelji iz Kazneno-Popravnog Doma Foča i dan danas slobodno šetkaju po njegovoj djedovini.

“Trudim se da se tih dogaðaja što rjeðe sjećam.”

Supruga Emina Ćemo kaže: “Ne sjećam se datuma kada je moj muž po drugi put odveden u CB Bar…ali kad je otišao više se nije vratio….nisam ga vidjela narednih nekoliko godina”.
O neprofesionalnom, skoro nepristojnom ponašanju crnogorske policije Emina veli: “Sa prijateljicom Ramizom Kamerić otišla sam u CB Bar da se raspitam šta je sa mojim suprugom. Tu sam naišla na vrlo neprijatan prijem….jedan policajac mi je rekao da nemam tu šta da tražim! Prijetio mi je da će me zatvoriti! …Ja sam se vratila kući mog domaćina u Pečuricama. Dok je moj suprug bio pritvoren u CB Bar ja nisam imala priliku da se sretnem s njim niti da ga vidim. Niti mi je bilo ko pružio objašnjenje zašto je on priveden i šta se desilo s njim… U Baru sam se čak jednom javila u Dom Zdravlja za pomoć, nisu mi htjeli pomoći, ni meni ni mom sinu….” Zamislite ljekare koji odbijaju pomoći a položili su Hipokratovu zakletvu! Ovo dovoljno govori ne samo o stanju crnogorske policije nego i o mentalitetu neetičnosti u crnogorskom zdravstvu koje mjesto da liječi bez obzira na ime, vjeru i naciju, upravo podobro zagleda sve navedeno.
I tako sve do Juna 1992. “Jednom prilikom sam došla do Podgorice i obratila sam se izvjesnom Markoviću koji je tada bio zamjenik u ministarstvu policije….arogantan i neprijatan…Kada sam ga upitala da li je moj muž u Spužu ili negdje drugo, on je prokomentarisao: “Čak bi i dobro bilo da je u Spužu.” Ali barem je ovaj arogantni i neprijatni policajac zadržao bar privid profesionalnog razumijevanja i shvaćanja dužnosti jednog policajca, jer je zabrinutoj ženi ipak dao tračak nade i informaciju o lokaciji njenog supruga. Emira dodaje i pojašnjenje: “Tamo se pojavio jedan stariji čovjek, po nacionalnosti Albanac, zbog koga je taj Marković u potpunosti promijenio svoje ponašanje….nakon toga saznanje o mom mužu dobila sam preko CK…
Za sve to vrijeme dok je moj muž bio u logoru u Foči, ja nisam imala nikakvih saznanja o njemu, niti me je bilo ko obavještavao šta se sa njim dešava….I porodica mog supruga odnosno njegova majka i sestre i braća su ga tražili svo ovo vrijeme dok je bio u logoru…raspitivali se za njega, brinuli…sestra Fikreta se u Sarajevu obraćala na mnoge adrese zahtjevima i molbama da joj se kaže šta se dešavalo sa njenim bratom”.

Na dan, kada sarajevski dnevni list Avaz uručuje nagradu Milu Ðukanoviću kao “Ličnosti godine” (petak, 26. jan), u podgoričkom Osnovnom sudu govorio je svoju strašnu ispovjest Ekrem Ćemo, žrtva izručenja bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore u fočanski logor 1992. godine. Ekrem Ćemo je preživio 28 i po mjeseci mučenja u ovom logoru. Većina drugih nisu, kaže se u poruci iz “Prelevic Law Firm” vlasnika Dragana Prelevića, zastupnik 36 oštećenih porodica bosanskohercegovačkih izbjeglica, koje su crnogorske vlasti 1992. godine uhapsile i deportovale zločinačkim hordama Radovana Karadžića

Emira se tada suočava sa pravim osjećajem ugroženosti, kakav su iskusili nebrojeni Bošnjaci u njenoj napuštenoj domovini. “Strah koji sam osjećala u to vrijeme bio je veoma jak svo vrijeme dok sam bila u Crnoj Gori….Strah je bio toliko jak da sam praktično nekada željela da ne postojim…stalno me brinula i misao šta će biti sa našom djecom …. sve dok nisam prešla maðarsku granicu. Tu sam se prvi put osjetila sigurnom…” Osjećaj ugroženosti je prisiljava da napusti okolinu Bara i preðe u Rožaje. No nesigurnost je i tu velika. Izbjeglica iz Bosne dosta. Zato se ova Bošnjakinja odlučuje na vrlo odvažan korak: put u Njemačku.
15. jula 1992. godine stiže u Njemačku gdje u kolektivnom smještaju ostaje naredne tri godine a narednih pet nije u stanju da reguliše svoj status. Status izbjeglištva pun neizvjesnosti, straha i medijskog prenosa agresije…” Ona ne voli da razmišlja o tim danima, jer su strahovanja “ostavila u mojoj psihi dubok trag” kaže ona.
I pribjegava dosta praktikovanom, ali na žalost veoma pogrešnom psihološkom “metodu” bošnjačkih stradalnika: mjesto da što više govori o svojim patnjama tih mizernih godina stradanja, da ih opiše onima koji je žele saslušati, koji bi ih mogli zabilježiti, tamo gdje je tim stvarima mjesto, ona ih potiskuje. ”Potisnem to negdje duboko u sebi i trudim se da se tih dogaðaja što rjeðe sjećam.” I ta bol svijeta ostaje….neizrečena….nepretoćena.

I nakon mjeseci koji su se pretvorili u godine, Emira konačno u Dizeldorfu ponovo ugleda svog Ekrema. “On više nije bio čovjek kao prije…. To je bio čovjek koji je “popucao po šavovima”. Danas Emira kaže, “jedino zadovoljstvo u životu mu predstavljaju unučad. Ja sa svojim suprugom moram da postupam krajnje pažljivo...” ovim jednostavnim riječima sublimirajući svu tragediju koju je srpsko-crnogorska agresija s predumišljajem i plus crnogorsko dobrovoljno saučesništvo uzrokovalo graðanima Republike, odnosno Države Bosne i Hercegovine.

Sve ovo ostavilo je neizbrisiv trag i na djeci. Ova i slične tragedije resultirale su otuðenjem Bošnjaka jednih od drugih a ovakva svjedočenja otkrivaju svu podlost SCG krvavog zločinačkog rata s predumišljajem. Kemal Ćemo dopunjava majku: “On (otac) je sada drugi čovjek. Zatvoren u sebe i nekomunikativan….strašno mi teško pada kada vidim moga oca i kada vidim kako se sve to što je on doživio odrazilo na njega i cjelokupno na našu porodicu…ja sada ne živim sa mojim roditeljima….” i premda kaže da nema problema niti trauma nakon nesretnog izbjeglištva u Crnoj Gori, Kemal je zbog neprilagoðenosti napustio školu u Njemačkoj dva mjeseca prije završetka. Kaže da nakon svega “nije imao podršku koju je trebao imati od roditelja” i da nema “psiholoških problema”, ali u stvari prikrivena trauma djetinjstva, sjećanje na oca u lisicama kojeg je odvela crnogorska policija i taj potiskivani strah ostavilo je neizbrisiv ožiljak koji on očigledno nije u stanju da prevaziðe.

Sjetite se, Bošnjaci i zapamtite…

Pored pokojeg nepismenog sudskog stenografa, kome su se potkrale bezbrojne pravopisno-gramatičke grješke ne samo na srpskom, pardon crnogorskom jeziku, pa je na papiru Kemala preveo u Ćemala a tužitelja u tuženog, dugotrajna procedura na crnogorskim sudovima otežava okončanja ovog žalosnog slučaja i adekvatnu reparaciju za porodicu Ćemo, koja nikako da se vrati u vode normalnog i mirnog porodičnog života.

Ročište je ponovno odloženo – ovaj put za 26. mart 2007. Ali pitanja su ostala.

1. Ako Crna Gora nije bila saučesnik u srpskoj agresiji na BiH, zašto su onda crnogorski policajci predali srpskoj agresorskoj vojsci, bivšoj JNA i njihovim pobunjeničkim kolaboracionistima iz Bosne graðane nezavisne, suverene Republike Bosne i Hercegovine izbjegle u CG?
2. Ako Crna Gora nije bila saučesnik u srpskoj agresiji na BiH, zašto su onda crnogorski policajci prevozili crnogorske graðane srpske ili neke druge nacionalnosti “na bosansko ratište” srpskog agresora u Foču?

Na sramotu Crnogoraca, koji vole da se diče svojim “čojstvom” – palim na ispitu porodice Ćemo – i “junaštvom” – palim na poljima Bosne i Hercegovine kada su predvoðeni svojim Crnogorcem Karadžićem klali nenaoružanu bošnjačku čeljad.

No tu je Meðunarodni sud pravde. Tu je optužnica protiv i Crne Gore kao dobrovoljnog dijela federacije koju su svi na vakat i na vlastitu volju napustili – osim Crne Gore koja je zadnja, poput pacova, kasnije i sama ostavila za sobom taj potonuli, a od strane Srba prisvojeni brod. Ali previše kasno da bi danas smjela tvrditi kako nikada “nije bila saučesnik Srbiji u genocidu nad Bošnjacima”. Tisuće crnogorskih vikend četnika na početku agresije koje je hrabra goloruka Armija BiH pohvatala “92 i ‘93 te priče poput ove porodice Ćemo svjedoče u prilog oprečnog zaključka.

A mi naivni Bošnjaci sjetimo se samo koliko dugo godina je Republika Bosna i Hercegovina davala doprinos za izgradnju Bara i Herceg Novog nakon zemljotresa. Doprinos, izdvajan od plaća vrijednih Bosanaca prvih godinu dana od dobrote njihovih srca, da bi se nakon toga po diktatu, je li, Crnogoraca ili nekih drugih komunista u vladi Republike BiH pretvorio u dodatni teret na bosanskim leðima, mjesto da je ugraðen u zemlju Bosnu, koja ni danas nema dobrog autobputa.

Mi naivni Bošnjaci, sjetimo se samo koliko smo para ostavljali nekada i koliko para i danas ostavljamo po odmaralištima i pansionima u Baru i Herceg Novom crnogorskim konobaricama pa se dobro zamislimo nad sobom.

Mi Bošnjaci sjetimo se šta su neljudi poput Radovana Stankovića, Dragana Zelenovića, Dragan Gagovića, Janka Janjića, Gojka Jankovića, Radomira Kovača, radili po Vilinoj Vlasi, po KPD Foča i samom gradu sjetimo se nikšićkog bataljona Crnogoraca, “Crnogorske Garde” i “Vasojevićkih odreda” koje su oni zvali kao pojačanje pri ubijanju Bošnjaka i svih ostalih “nepoćudnih” ljudi slobodne volje u Istočnoj Bosni i Hercegovini, pa se zamislimo šta znače riječi “pomirenje” i “oproštaj”.

Sjetimo se da ni žrtve ni zločinci ne žele da se sjećaju tog vremena izmeðu 1991. i 1995. jer su te godine bile previše bolne za prve a previše sramne za posljednje da bi se prečesto pominjale u javnosti.

Sjetimo se svega ovoga danas kada neki levati Bosanci dodjeljuju nagrade i priznanja za mir onima koji su jedini odgovorni za rat.

Zamislimo se nad svim ovim, pogotovu kada se sjetimo da je Herceg Novi bošnjačka djedovina našeg kralja Tvrtka, čija se tvrðava i dan danas ponosno nadvisuje nad cijelom Bokom Kotorskom i po obrazu pocrnjelom Gorom.


[1] Pošto je ispravan i puni naziv organizacije bio u Jugoslaviji a ostao u BiH u stvari “Meðunarodni crveni krst, križ i polumjesec” ovdje smo shodno tome napravili korekciju.
[2] Traumatizirani Bošnjak je ovdje nehotice upotrijebio pogrešan i zastarjeo termin koji se više ne koristi, pa je redakcija iskoristila pravo na korekciju i umjesto nepravilnog “Musliman” stavila ispravno “Bošnjak islamske vjeroispovjesti”.