“ZIDOVI” I “SEKVOJA” POEZIJA OTPORA ENESA HALILOVIĆA (II)
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Objavljeno: 01. Nov 2024. 13:11:48
U zbirci poezije “Zidovi”, Enes Halilović koristi brojeve kao konceptualni okvir, počevši od negativnog broja -22 i završavajući na pozitivnom 22. Ovaj numerički spektar može se interpretirati kao simbol prolaska kroz cikluse egzistencijalne i duhovne transformacije, čime Halilović istražuje granice i beskonačnost ljudskog postojanja, dok prikazuje napetost između minusa i plusa, odnosno, negativnog i pozitivnog. Odbrojavanje i prelaz iz minusa u plus sugeriše simboličan proces katarze ili ispunjenja, đe se pjesnički subjekat premiješta od gubitka ili praznine ka nekoj vrsti metafizičkog postignuća ili harmonije. Moderna, gotovo matematička struktura zbirke, u kojoj se pjesme mogu posmatrati kroz prizmu diskretne matematike, naglašava Halilovićev inovativan pristup poeziji. U tom kontekstu, zbirka “Zidovi” nadilazi klasične teme evropske književnosti jer koristi apstraktne matematičke pojmove kako bi predstavila lično i društveno stanje, kao i metafizička pitanja. Time Halilović postiže jedinstvenu harmoniju između pjesničkog izraza i naučnog, racionalnog pristupa, stvarajući most između umjetnosti i nauke, između ličnog i univerzalnog.

(-15) PROZOR NA ZIDU

Rođen u idealnom društvu, besplatno sam dobio sobu
u kojoj ću trajati.
Tražio sam dozvolu – da probijem jedan od četiri zida i načinim prozor.

Rekoše da stavim sliku vode – ona je prozor u svijet.

Pitao sam sva četiri zida
koji može izdržati ranu, jer kanim ekser zakucati.
I sva četiri zida se javiše kao dobrovoljci. Rekoše: Bolje
nositi sliku vode, nego biti zid za uza zid.

Kad sam okačio sliku – progovori voda sa slike.
Ohol, tražio je da pozlatim ram.
U inat vodi, uklonih sliku sa zida. I ugledah prazninu.
To sam shvatio kao umjetnost: praznina se ukazala kao slijepi prozor, ali soba, sa sva četiri zida, stade se cerekat.

Pitao sam – šta ti je, sobo?

“Nisam ja soba. Ja sam ćelija.”

Pjesma „Prozor na zidu” Enesa Halilovića predstavlja duboku refleksiju o prirodi društva, identiteta, slobode i ograničenja kroz metaforičan i unutrašnji monolog. Pjesnik ovđe istražuje granice između unutrašnjeg i spoljnog svijeta, koristeći sobu kao simbolički prostor vlastite egzistencije. Lik u pjesmi, koji može biti sam pjesnik ili univerzalni pojedinac, pokušava se izboriti za prozor, za prostor kroz koji bi mogao viđeti i osjetiti svijet izvan zidova svog „idealnog društva”. Odmah u uvodnim stihovima, pjesnik nam sugeriše da je protagonist dobio sobu „besplatno”, što implicira kako mu je ta prostorija nametnuta, određena ne njegovom voljom, već kao dio konformističkog društva koje ga oblikuje. Pokušaj stvaranja prozora, simbola slobode, bijega i uvida, nailazi na otpor, ali mu se nudi zamjena u vidu slike vode koja bi trebala poslužiti kao prozor u svijet. Međutim, slika nije stvarni prozor, već samo simulacija, iluzija otvaranja prema vanjskom svijetu.

Broj -15, označen na početku pjesme, može se interpretirati na više načina, zavisno o kontekstu zbirke i autorovom umjetničkom izražaju. S obzirom na to da u naslovu stoji broj sa negativnim predznakom, možemo ga tumačiti kao simbol negativnosti, introspektivne sjene, unutrašnje borbe ili čak odraza stanja svijesti koje nije u skladu sa društvenim normama. Taj broj sugeriše određeni korak unazad ili udaljavanje od „nulte tačke” – mjesta đe bi trebala biti neutralnost i ravnoteža. Negativan broj takođe može simbolizovati poništavanje ili gubitak nečega: u ovom slučaju, gubitak autonomije, slobode ili autentične veze sa svijetom izvan zidova. „-15” može se shvatiti kao poziv na dekonstrukciju postojećih vrijednosti ili preispitivanje ustaljenih normi. U tom svjetlu, broj -15 može predstavljati distancu ili otuđenje protagonista od svijeta, ali i od samog sebe, što se izražava kroz činjenicu da soba na kraju „govori” i otkriva svoju pravu prirodu – „Nisam ja soba. Ja sam ćelija.”

Slika vode kao zamjena za stvarni prozor metafora je surogatne stvarnosti – društvo nudi iluziju slobode i pogleda prema spoljnom svijetu, ali je ta sloboda ograničena, fiksirana u okviru slike. Voda sama po sebi predstavlja fluidnost, promjenu, slobodu kretanja, ali ovdje je statična, zarobljena u slici na zidu. Kada protagonista zamoli zidove da nose ovu sliku, oni se prikazuju kao voljni da je prime, ali sa pomirljivošću u svojoj prirodi: zidovi bi radije nosili sliku nego da budu „zid za uza zid”, što znači da su i sami svjesni svoje ograničene uloge. Na kraju, kada protagonista ukloni sliku, umjesto prozora ostaje praznina, što on doživljava kao „umjetnost”. Ta praznina može se tumačiti kao unutrašnji prostor koji nije ispunjen spoljnim značenjem, već podsjeća na ogoljenu istinu o njegovoj stvarnosti – prazninu koja istovremeno oslobađa, ali i konfrontira sa spoznajom o vlastitoj zatvorenosti.

Kada protagonist na kraju pita sobu „Šta ti je, sobo?”, ona mu odgovara „Nisam ja soba. Ja sam ćelija.” Taj odgovor predstavlja kulminaciju saznanja o vlastitoj zatvorenosti i društvenom oblikovanju identiteta. Soba se otkriva kao mjesto zatvora, kao ćelija đe su zidovi istovremeno zaštita i granica. Ovaj odgovor sobi daje ljudski kvalitet, čineći je sagovornikom, ali i suputnikom protagonistove borbe. U konačnom, pjesma tematizuje egzistencijalnu potragu za autentičnošću i slobodom u svijetu đe su norme i ograničenja nametnuti. Protagonista u toj potrazi ostaje u praznini, suočen sa prostorom koji ga okružuje, prostorom koji se smije njegovim pokušajima oslobođenja, naglašavajući tragiku pojedinca koji u potrazi za izlazom zapravo otkriva zatvor.

(-13) UMOR
Probudih se među sedam umornih pojmova.

I zid kaže: Umoran sam.
Neprestano sam između Nečega i Nečega,
između Nekoga i Nekoga.

I odjek kaže: Umoran sam.
Kroz tuđa usta se rađam,
na tuđe uši umirem.

I ram kaže: Umoran sam.
Sve oblike baciše u moj oblik.

I prozor kaže: Umoran sam.
Oduvijek su gledali kroz mene i
zazidaše me svojim pogledima.

I oluk kaže: Umoran sam.
Prođoše kroz mene tolike kapi; zvečao i ječao
i moj glas više nikoga ne obavezuje.

I ogledalo kaže: Umorno sam.
Gledam tolika lica a ja nemam lica.

I simbol kaže: Umoran sam.
Bio sam sve što se moglo biti.
Nikada nisam bio ja.

Pjesma „Umor” Enesa Halilovića snažna je meditacija o egzistencijalnom zamoru, identitetu i prolaznosti kroz simboliku neživih predmeta koji progovaraju kao alegorije ljudske psihološke i duhovne iscrpljenosti. Početak pjesme uvodi nas u svijet „sedam umornih pojmova,” đe svaki predmet izražava svoj specifični umor. Zid, odjek, ram, prozor, oluk, ogledalo i simbol govore o svojoj iscrpljenosti, otkrivajući tako skrivene slojeve ljudske svijesti, društvenih odnosa i pitanja identiteta.

Pjesnik koristi „sedam pojmova” koji progovaraju kako bi izrazio univerzalno iskustvo iscrpljenosti. Sedam, kao broj koji simbolizuje potpunost i cjelovitost, ovdje se odnosi na univerzalni umor koji je prisutan u svakom aspektu života. Ti pojmovi postaju metafore za dijelove naše posebnosti, društvene uloge i identitete koje preuzimamo a koji nas iscrpljuju zbog nemogućnosti da budu autentični. Predmeti – zid, odjek, ram, prozor, oluk, ogledalo i simbol – kroz svoje ispovijesti govore o tome kako ih okolina, funkcija i percepcija drugih oblikuju, dok oni sami ostaju neispunjeni. Zid, kao prvi pojam, predstavlja prepreku, ali i granicu koja je stalno „između Nečega i Nečega, između Nekoga i Nekoga.” Njegov umor dolazi od neprestane uloge posrednika, od stalne funkcije razgraničenja koja mu ne dopušta autonomiju. Zid je iscrpljen činjenicom da uvijek razdvaja, ali i spaja da je stalno između drugih entiteta, bez ikakvog identiteta za sebe. Odjek simbolizuje otuđenje kroz govor i komunikaciju. On se „rađa kroz tuđa usta” i „umire na tuđim ušima”, što ukazuje na gubitak autentičnosti i subjektivnosti. Odjek postoji samo kao refleksija drugih glasova, postajući simbol potrošenih riječi i identiteta koji su izgubili autentičan smisao jer se prečesto ponavljaju u tuđim ušima. Njegov umor proizlazi iz činjenice da nikada ne može biti originalan, već uvijek ostaje tuđ, prolazan i bezvrijedan.

Ram, kao okvir, preuzima „sve oblike” koje drugi nameću, što odražava ulogu društvenih normi i očekivanja u oblikovanju pojedinca. On je uvijek kalup za nečije izraze i slike, ali nikada nije sam sebi dovoljan. Ovaj umor dolazi iz uloge nosioca, koji je uvijek samo posmatrač, čuvar tuđih vizija, dok njegovo sopstveno značenje ostaje neostvareno. Prozor je zamoran jer ljudi uvijek gledaju kroz njega, koristeći ga kao instrument, ali ga istovremeno i zatvaraju „svojim pogledima.” U ovim stihovima, prozor postaje simbol kontrolisane percepcije – on je okvir kroz koji se gleda, ali nikada nije slobodan jer ga drugi sputavaju sopstvenim očekivanjima i projekcijama. Iscrpljen je od toga što nije viđen kao entitet sam po sebi, već samo kao instrument za tuđi pogled na svijet. Oluk izražava svoj umor zbog prolaznosti: kroz njega prolaze kapi koje nikoga više ne zanimaju, njegovo zveckanje i ječanje više nemaju značenje. Oluk postaje simbol svega što je iscrpljeno zbog svoje efemernosti, neprestanog proticanja koje ne ostavlja traga i ne ostvaruje trajnost. Njegova egzistencija je nevažna, bez uticaja, jer je samo prolaz kroz koji se stvari kreću bez zaustavljanja. Ogledalo je „umorno” jer „gleda tolika lica a ja nemam lica.” Ovo je moćna slika gubitka identiteta – ogledalo reflektuje druge, ali ne posjeduje svoje vlastito lice. Njegova funkcija je da oponaša, a ne da postoji kao samostalna stvarnost. Umor ogledala dolazi iz stalnog reflektovanja tuđih lica bez mogućnosti da pronađe sopstveno, što simbolizira egzistencijalni očaj zbog gubitka individualnosti. Simbol, kao posljednji govornik, izražava završni stadijum umora: „Bio sam sve što se moglo biti. Nikada nisam bio ja.” Simbol je doživio sve moguće uloge, ispunio sve društvene norme i identitete, ali nikada nije došao do autentične verzije sebe. Njegov umor je apsolutan jer predstavlja iscrpljenost od proživljavanja bez vlastite srži – simbol je ono što društvo čini od pojedinca on je univerzalno značenje, ali bez sopstvenog identiteta. On je umor krajnje neautentičnosti.

Broj -13 nosi specifičnu simboliku u ovoj pjesmi s obzirom na njegov istorijski i kulturni kontekst. Broj 13 često se povezuje sa nesrećom, tabuima i granicama koje društvo nastoji izbjeći. Kroz negativan predznak, „-13” dodatno naglašava negativnost, odsutnost i iscrpljenost, kao i stanje koje se doživljava kao prokletstvo ili nešto suprotno savršenstvu. U kontekstu pjesme, broj -13 može predstavljati stanje potpune iscrpljenosti i emocionalne praznine koje nastaju uslijed konstantne potrošnje identiteta i uloga koje protagonist projicira. Negativan predznak takođe može sugerisati pesimizam i deficitarni osjećaj samovrijednosti. Dok broj 7 (kojeg pjesnik koristi kroz „sedam pojmova”) simbolizuje potpunost, -13 je suprotnost savršenstvu; to je broj koji je izvan ciklusa, u sferi otuđenosti i praznine. Ovaj broj naglašava pesimizam i nesklad sa okolinom, što dodatno ističe umor i iscrpljenost svih „pojmova” i simbola u pjesmi.

Pjesma „Umor” Enesa Halilovića duboko istražuje ljudsko iskustvo otuđenja, neautentičnosti i iscrpljenosti kroz niz predmeta i pojmova koji nose alegorijsko značenje. Halilović koristi nežive predmete kao surogat za kompleksne psihološke stanja pojedinca u društvu. Svaki od tih „umornih pojmova” ukazuje na specifičan aspekt ljudskog iskustva koji se suočava sa nesavladivim umorom, proizašlim iz nemogućnosti ostvarivanja autentične individualnosti i slobode. Broj -13 naglašava egzistencijalnu težinu ove pjesme, upućujući na simbolički deficit u životima likova – na nešto što nedostaje, što nije prisutno i na trajno stanje umora i nezadovoljstva. Kroz ovu pjesmu, Halilović gradi melanholičnu i filozofsku meditaciju o tome kako društvo i funkcije koje preuzimamo iscrpljuju pojedinca, stvarajući trajnu prazninu koja se doživljava kao neizbježan „umor” unutar zidova sopstvenog identiteta.

(-10) NOSTALGIJA

Zbog (viška) nostalgije,
zbog (manjka) istorije,
zbog čega li?

Nakon mnogo godina, bezimeni se
vrati u (bezimeni) grad

i ugleda:

na trgovima (raščupane) trudnice
proklinju očeve koji poriču (svoje) plodove
i lažni proroci (skupo) naplaćuju (jeftine) riječi
i (magleni) faraončići
progone (malobrojne) pisce,

a filozofi prodaju jaja na pijaci

i svud se širi miris opijuma.

I ugleda bezimeni u (bezimenom) gradu:

na ulicama vuci i hajduci
otimaju (klice) iz krompira,
a pupčane vrpce (raspadaju se) u blatu.

Pjesma „Nostalgija” Enesa Halilovića izražava gorčinu i tugu jednog bezimenog lika koji se nakon mnogo godina vraća u svoj grad. Ovaj grad više nije njegovo utočište i dom, već bezimeni prostor u kojem vlada dekadencija, raspad i besmisao. Kroz detaljne slike razorenog društvenog i kulturnog pejzaža, Halilović prikazuje atmosferu propadanja u kojoj su moralne i ljudske vrijednosti izgubljene, zamijenjene trivijalnostima i lažima. Pjesma se može interpretirati kao kritika modernog društva u kojem je nostalgija za prošlim postala jedini ostatak identiteta, dok je istovremeno nestala istorijska svijest i vrijednosti koje su ga oblikovale.

Pjesma počinje pitanjem o nostalgiji i nedostatku istorije, čime Halilović uvodi centralni konflikt pjesme: zbog čega nostalgija opstaje? Je li nostalgija rezultat gubitka istorije, odnosno korijena, identiteta i vrijednosti? Ovdje nostalgija nije prikazana kao prijatan osjećaj sjećanja na prošlost, već kao višak, nešto suvišno i pomalo ironično, jer je prisutna u svijetu koji više nema istoriju ili jasnu osnovu za takva sjećanja. Pitanje „zbog čega li?” naglašava bezimenost i prazninu, osjećaj neobjašnjivosti tuge za nečim što se zapravo i ne može tačno definisati. Bezimeni lik, koji se vraća u grad, dolazi bez identiteta a grad u koji dolazi takođe je bezimen. Ova igra imenima i njihovim odsustvom naglašava osećaj otuđenosti i dezorijentisanosti. Grad više nije specifičan prostor sa jedinstvenim karakterom – on je izgubio svoju jedinstvenost i postao je svuđe i niđe, prostor u kojem se pojedinac ne može identifikovati ni sa čim trajnim. Bezimeni grad predstavlja univerzalnu sliku raspada društva u kojem je kulturna i istorijska osnova izbrisana a likovi i vrijednosti su postali karikature svog postojanja.

Slike koje Halilović koristi – raščupane trudnice koje proklinju očeve, lažni proroci koji naplaćuju „jeftine riječi”, „magleni faraončići” koji progone pisce – odražavaju moralni i društveni raspad. Trudnice, simbol života i nade, ovđe su raščupane, što sugeriše nemir i haos. One proklinju očeve koji poriču svoje plodove, čime pjesnik naglašava gubitak odgovornosti i empatije. Očevi ovđe nisu zaštitnici i nosioci budućnosti, već likovi koji odbacuju sopstvenu odgovornost, odričući se onoga što su stvorili. Lažni proroci, koji „skupo naplaćuju jeftine riječi,” predstavljaju društvo u kojem su istinske vrijednosti zamijenjene jeftinim govorima i ispraznim porukama. Propagatori lažnog znanja i jeftine mudrosti koriste prazne riječi da bi ostvarili dobit, dok se njihovo značenje i suština gube. „Magleni faraončići” simbolizuju vlast male grupe nad slabima, đe beznačajni i nesposobni progone one malobrojne koji se usude govoriti istinu, oličene u piscima. Pjesnik kroz ove slike pokazuje društvo u kojem su prave vrijednosti ugušene pod pritiskom moći i laži.

Motiv filozofa koji prodaju jaja na pijaci ironično prikazuje intelektualnu degradaciju. Filozofi, koji bi trebali biti moralni i intelektualni vođe društva, ovđe su svedeni na obične trgovce. Prodaja jaja može simbolizovati kompromis, degradaciju filozofske misli koja se prilagođava tržišnim vrijednostima umjesto da nudi duboke istine. Miris opijuma, koji se širi svuda, može se tumačiti kao simbol društvene anestezije – ljudi su uspavani, nesposobni da se suoče sa realnošću, opijeni trivijalnostima i lažima. Posljednji dio pjesme, u kojem se spominju „vuci i hajduci” koji otimaju klice iz krompira, dok pupčane vrpce „raspadaju se u blatu,” donosi sliku potpunog moralnog i društvenog raspada. Vukovi i hajduci simbolizuju snage destrukcije i haosa koje uništavaju osnovu života, simbolizovanu u krompiru (hrana, život). Pupčane vrpce koje se raspadaju predstavljaju prekid veze sa prošlošću, istorijom i osnovom ljudskog postojanja. Ovo je simbol konačnog raskida s korijenima, odsustva veze između generacija i gubitka osnovnog ljudskog dostojanstva.

Broj -10, kao i drugi negativni brojevi u Halilovićevoj zbirci, nosi dodatno značenje otuđenosti, dekadencije i gubitka. Broj deset u pozitivnom kontekstu često označava potpunost, ispunjenje, završetak ciklusa. U kontekstu pjesme, negativni predznak sugeriše obrnuti proces: dekonstrukciju, gubitak, raspad sistema vrijednosti koji su nekada davali strukturu društvu. -10 postaje simbol urušavanja onoga što je nekada bilo potpuno i stabilno. U ovom bezimenom gradu, sve što je nekada imalo značenje sada je poništeno a ono što je ostalo je ispražnjeno i devalvirano. Negativan broj takođe može sugerisati osjećaj duga prema prošlosti, neostvarenih očekivanja i neispunjenih ciljeva. Dok desetka može simbolizovati savršenstvo, -10 ovdje označava distancu od tog savršenstva, osjećaj deficita u identitetu i moralnom tkivu zajednice. Pjesnik koristi -10 kao metaforu za ono što nedostaje – osnovu, vrijednosti i stabilnost – dok se nostalgija javlja kao prazna čežnja za onim što više ne postoji, a što možda nikada nije ni postojalo.

Pjesma „Nostalgija” je kritički portret društva koje se urušava pod teretom sopstvenih laži, površnosti i degradiranih vrijednosti. Halilović kroz prizmu bezimenog lika prikazuje univerzalni osjećaj otuđenosti i propadanja đe se nostalgija pojavljuje kao ironija, kao podsjetnik na ono što je izgubljeno, ali što nije stvarno definisano niti zapamćeno. Grad koji je nekada bio utočište sada je prizor moralne dekadencije a likovi unutar njega su samo blijede karikature nekadašnjih vrijednosti i funkcija. Broj -10 naglašava osjećaj praznine i gubitka, sugerišući da se društvo udaljilo od svoje suštine, od savršenstva koje desetka može simbolizovati. Ovo je grad u kojem nema stabilnosti niti kontinuiteta; prošlost je izbrisana, sadašnjost je opijena iluzijama, a budućnost je prepuštena haosu. Halilovićeva pjesma tako postaje ogledalo modernog društva u kojem je nostalgija možda jedino što nam preostaje, ali čak i ta nostalgija nema korijen, čineći je još jednim simptomom dubokog društvenog umora i raspada.

(-7) KONGRES STRAHOVA
U tamnom prostoru,
iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti,
održava se kongres strahova.

Peščanik ima strah:
„Niko me neće okrenuti.”

Zid ima strah:
„Zazidaće me, ostaću bez vrata i prozora.”

Hodnik ima strah:
„Niko nikada neće zaspati u meni.”

Jezero ima strah:
„Presušiću pa će svako gaziti po mom dnu.”

Epidemija ima strah:
„Ako umorim sve ljude, neću imati kuda da se širim.”

Košulja ima strah:
„Završiću kao potirača u kupatilu.”

Svetionik ima strah:
„Sviće! Plašim se, nikada neće omrknuti.”

Pjesma „Kongres strahova” Enesa Halilovića otkriva duboke egzistencijalne i filozofske aspekte straha kroz prizmu neživih objekata. Smještena u mračni, skriveni prostor „iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti,” pjesma predstavlja kongres na kojem se okupljaju strahovi pjeskovitog sata, zida, hodnika, jezera, epidemije, košulje i svetionika. Ova neobična kongregacija strahova ima dublje značenje – svaki predmet izražava sopstvenu bojazan, otkrivajući unutrašnje konflikte i strahove koji simbolizuju univerzalna ljudska osjećanja, od straha od zaborava do straha od besmisla. Pjesnik koristi nežive objekte kao glasnike strahova koji su suštinski vezani za ljudska iskustva. Time se reflektuje ideja da strahovi nisu samo ljudska karakteristika već duboko ugrađeni u samu materijalnu egzistenciju. Svaki od ovih objekata iznosi strah koji se može projicirati na ljudske emocije i egzistencijalne dileme.

Pješčanik izražava strah da ga „niko neće okrenuti.” Kao predmet koji mjeri vrijeme, pješčanik se suočava sa mogućnošću da zauvijek ostane nepokrenut da vrijeme za njega prestane teći. Ovaj strah može se tumačiti kao strah od zaborava, od toga da neko ne primijeti našu prolaznost i ne omogući nam priliku za obnovu. Pješčanikov strah je metafora za ljudsku čežnju za prisustvom i sjećanjem, za stalnim „okretanjem” koje omogućava kontinuitet postojanja. Zid strahuje da će biti zazidan, da će „ostati bez vrata i prozora.” Ovaj strah otkriva tjeskobu zatvorenosti i izolacije, ali i želju za vezom s spoljnim svijetom. Zid, kao pojam koji u sebi nosi granicu, postaje simbol straha od zatvaranja unutar samog sebe, od gubitka veza koje nas spajaju sa drugima. Strah zida od zatvorenosti upućuje na ljudsku potrebu za interakcijom i komunikacijom, za otvorenim prostorom kroz koji može proći energija, misli i emocije. Hodnik iznosi strah da „niko nikada neće zaspati u njemu.” Kao prostor koji služi za prolazak, hodnik se suočava sa mogućnošću da ostane neispunjen da u njemu nema života. Ovaj strah je metafora za ljudsku potrebu za svrhom i prisustvom. Ako niko ne zaspava u njemu, hodnik ostaje samo prazan prolaz, što simbolizuje egzistencijalnu prazninu i strah od besmisla, od toga da budemo samo prolazna a ne trajna prisutnost u životima drugih.

Jezero izražava strah da će presušiti i postati mjesto po kojem će „svako gaziti po mom dnu.” Ovaj strah od presušivanja može se shvatiti kao strah od gubitka suštine i dubine. Jezero, simbol života i bogatstva, suočava se sa mogućnošću da izgubi sve što ga čini živim i vrijednim. Ovo je univerzalni strah od gubitka identiteta i autentičnosti, strah da će naša vrijednost nestati i da ćemo postati samo prazna ljuštura, otvorena za nepoštovanje i gaženje. Epidemija ima neobičan strah – ako umori sve ljude, „neće imati kuda da se širi.” Ovaj paradoksalni strah od vlastite samoeliminacije predstavlja dublje filozofsko pitanje o granicama destruktivnosti. Epidemija simbolizuje zlo koje se hrani sopstvenim postojanjem, ali ako nestanu svi koji su pogođeni, nestaje i sama svrha njenog postojanja. Ovo je metafora za destruktivne sile unutar društva ili pojedinca, koji često ne prepoznaju da će ih njihova sostvena negativnost ili mržnja na kraju ostaviti bez ikakve svrhe ili cilja.

Košulja se plaši da će završiti kao „potirača u kupatilu.” Njen strah je strah od trivijalizacije, od toga da će izgubiti svoju osnovnu funkciju i završiti kao nešto bezvrijedno. Košulja, koja inače ima ulogu zaštite i odijevanja, boji se da će postati samo obična krpa, korištena za nečistoće. Ovo je simbol straha od degradacije, od toga da ćemo postati nešto niže nego što bismo trebali biti, bez dostojanstva i vrijednosti. Svetionik, u trenutku kada „sviće,” izražava strah da „nikada neće omrknuti.” Ovaj paradoksalan strah od vječnog dana predstavlja strah od iscrpljenosti i potrebe za smirajem. Svetionik, koji se prirodno pojavljuje u mraku kao vodič kroz opasnosti u vječnom danu gubi svoju svrhu. Strah svetionika otkriva ljudsku potrebu za balansiranjem svjetla i tame, za smjenom aktivnosti i odmora, za postojanjem prostora đe možemo pronaći mir. Ako nikada ne padne noć, svetionik postaje nepotreban, a njegov identitet se gubi.

Broj -7 u naslovu pjesme ima specifičnu simboliku. Dok je broj sedam tradicionalno povezan sa cjelovitošću, savršenstvom i duhovnošću, negativan predznak sugeriše distancu od tog savršenstva i savršenog reda. -7 ovđe može označavati disonancu i nepovezanost u egzistenciji, otkrivajući da se likovi u pjesmi nalaze u stanju trajnog straha koji ih udaljava od cjelovitosti i sklada. Svaki strah predstavlja fragmentaciju, nešto nepotpuno i nedefinisano, nešto što je suprotno harmoniji koju broj sedam može označavati. Negativan broj takođe može ukazivati na egzistencijalnu prazninu i stalni osjećaj manjka. Dok broj sedam simbolizuje završetak ciklusa i cjelovitost, -7 predstavlja nemogućnost dostizanja tog sklada, život u kojem dominiraju strahovi i nesigurnosti koje pojedinca udaljavaju od osećaja ispunjenja.

„Kongres strahova” je alegorijska pjesma u kojoj Halilović koristi nežive predmete kao surogate za ljudske strahove i egzistencijalne dileme. Svaki od njih izražava specifičan strah koji nosi univerzalno značenje: strah od zaborava, izolacije, neispunjenosti, gubitka suštine, samouništenja, trivijalizacije i iscrpljenosti. Kongres u „tamnom prostoru” postaje prostor za unutrašnje suočavanje sa našim najdubljim nesigurnostima, koje nas, poput ovih predmeta, često zatvaraju u tamu daleko od očiju javnosti. Broj -7 dodatno naglašava fragmentaciju i nesklad, sugerirajući da su ovi strahovi prepreke koje nas udaljavaju od harmonije i cjelovitosti. Halilovićeva pjesma tako postaje svojevrsni simbol egzistencijalne borbe između straha i potrebe za smislom i ispunjenjem, ukazujući na univerzalnost osjećaja nesigurnosti koji suptilno oblikuju naš svakodnevni život.

Halilovićev poetski svijet, sa svojim slojevima introspekcije, dubokih metafora i negativnih brojeva, otvara vrata trećem nastavku, đe bi dodatna istraživanja o univerzalnim temama straha, identiteta i prolaznosti mogla doći do još intenzivnijeg izražaja. Ovaj imaginarni „kongres” možda će nas uvesti dublje u srž ljudske psihologije, otkrivajući nove alegorijske slojeve postojanja i suočavanja sa egzistencijalnim pitanjima u trećem dijelu Halilovićevog poetskog ciklusa.