Malo je istočno-prekodrinskih književnika kritično pisalo o Ivi Andriću; sjećamo se Marka Vešovića, koji je za nekadašnje e-novine ustanovio da Ivo spada u najsurovije književnike. S njim se dakako moramo složiti, iako Marko Ivinu surovost nije elaborirao.

Također se sjećamo izjave Andreja Nikolaidisa: "Što se mene tiče: evo vama programi školske lektire i biblioteke pune Andrićevih fake smećarskih mudroserija i Njegoševih kvazifilozofskih masturbacija nad sudbinom nacije i vjere; to nikada nije i nikada neće biti moje." Slažemo se – ni mi se ne možemo sa pomenutim osobama identificirati; na drugoj strani smo. Inače ni Andrej svoje izjave nije objasnio.

Vladajući režimi Marka nisu dirali, a Andreju su, Boga mi, pokazali zube. A čovjek preživio!
Najnovije sa tog aspekta: Svetislav Basara izdao je knjigu pod naslovom „Andrićeva lestvica užasa“.
Izgledalo je da je Basara promijenio svoj literarni diskurs i sa zabavnog prešao na ozbiljni žanr, ali nije tako: on ipak ostaje vjeran sebi, pa o ponajvećem književniku-čudaku piše sarkastično, nonšalantno i duhovito. A naslov „Andrićeva lestvica užasa“ je obećavao barem spisak literarnih nepočinstava „našeg“ nobelovca. Otkud da znamo da je u naslovu sarkazam dok knjigu ne pročitamo, je li tako.

Mi se kunemo da se ne može tako kao Basara – ne možeš prolazeći pored zgarišta ljudske tragedije pjevušiti bećarac radoznalim posmatračima. Ivo je pak surovi književnik, nije klovn.
Književnost je univerzalna, vanvremenska umjetnost, sazdana od ljepote i humanizma, etike i estetike. Književnost mora biti prihvatljiva i razumljiva svakom božjem čitaocu na kugli zemaljskoj; svaki božji čitalac se sa lakoćom identificira i sa piscem i sa njegovim djelom, ako je ono vjerodostojno.


Ograničeni, režimski pisci, koji pišu za jednu religiju, za jedan narod, za jednu ideološku grupaciju, nisu pisci. Djela napisana za jednu religiju, za jedan narod, za jednu ideološku grupaciju, nisu književnost. Književno štivo koje - zasićeno mržnjom i poganim nakanama autora -, napada bilo koji narod, bilo koga, jeste obični pamflet. Treba imati razum da se smjesta prepoznaju takve pisanije, kao i hrabrost da se ih stručno razobliči i odbaci. Makar se oni iz petnih žila trudili da lukavstvom svoje loše namjere prikriju. Kao recimo Ivo Andrić. Taj ambiciozni sijač mržnje među narodima mislio je da je dovoljno prefrigan da bi ga ljudi ikada prozreli i odbacili. Zaista, prošlo je više od pola vijeka da do toga uopšte dođe; blaženi Ivo je otišao prije nego što se to desilo. Šta će se – pravda jeste spora, ali je dostižna.

Ivo se u distopiji Na Drini ćuprija neoprezno otkriva sladostrasnom najavom da će Bosna uskoro doći na red etničkog čišćenja domicilnog stanovništva islamske vjeroispovijesti:
On riječima muslimanskog protjeranika iz Srbije višegradskim muslimanima poručuje: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“

Kako ovoliku zlobu zlobnog autora možemo prihvatiti kao vrhunsku književnost? Ko normalan može zlurado priželjkivati i najavljivati genocid? Bilo čiji. Koji normalan književnik može prijetiti najavama genocida?

Može Ivo; Ivo književnik; Ivo nobelovac.
Ili drugi slučaj iz iste distopije, nagrađene Nobelovom (sic!) nagradom: nabijanje na kolac sabotera Radisava.

Ivo je izmislio događaj, koji na prvi pogled opisuje korektno, tako da nepažljiv čitalac vrlo lako nasjedne zloj namjeri. A ona je zaista bizarna – kroz banalnu priču prikazati tursku vlast kao divljaštvo, koja „nevinog“ Srbina Radisava nabija na kolac.

Andrić pokušava od trivijalnog lika Radisava
napraviti srpskog Radisava-Isusa
Priča o Radisavu liči na crnu hroniku iz gradske štampe: Tursko carstvo pokreće grandiozan civilizacijski poduhvat – premošćivanje Drine kod Višegrada. Projekat je najveći u čitavom carstvu i sve sile su upregnute u njegov uspjeh. Međutim, noćne sabotaže ne dozvoljavaju napredovanje. Policija uspijeva uhvatiti sabotera Radisava, kojemu biva suđeno. Kazna jeste okrutna, ali zakonita – nabijanje na kolac.

Sve je jasno. Da je umjesto Radisava uhvaćen bilo koji drugi saboter-zločinac – makar bio paša ili sam sultan –, kazna bi bila ista.

Ivo koristi biblijski mit o razapinjanju na krst Isusa Hrista za stvaranje svog mita i svog lika Radisava-Isusa. Isus Hrist je sa svojim istomišljenicima ušetao u Jerusalim (na svoju žalost, svi nenaoružani), porušio trgovcima Jevrejima tezge u hramu i rastjerao ih, te tako pokušao preuzeti vlast od jevrejskog sveštenstva. Rimska vlast je pratila događanje; bilo je to u njihovom carstvu. U tom prilično naivnom činu Isus nije uspio. Biva uhapšen i predat guverneru Judeje, Ponciju Pilatu. Guverner prouči slučaj i ustanovi da se borba jevrejskog sveštenstva za vlast ne tiče njega, zato Isusa predaje razjarenoj masi Jevreja. Oni kidišu krvnički na njega, poput današnjeg divljanja nad Gazom.

Ohrabren činjenicom da vjernog hrišćanina ne zanima zašto je Isus razapet (bitno je da je razapet!), Ivo računa da će se isto desiti i u Radisavovom slučaju: nikog neće zanimati zašto je on nabijen na kolac. Bitno je da je nabijen, i da ga je turska vlast nabila! O jednom i drugom bit će prihvaćena slika o stradanju „nevine“ žrtve za spas hrišćana, koja se mora slaviti i osvetiti. U očima prosječnog pravoslavnog vjernika Ivo uspješno promovira baksuznog Radisava u srpskog Isusa.

Analogno događanju sa Isusom Ivo je znao da će iz cijele priče o Radisavu u kolektivnom pamćenju i Srba i Turaka ostati samo iskrivljena slika: nevinog siromaha Radisava Turci nabiše na kolac! Pretencioznim sado-mazohističkim opisom samog čina nabijanja, Ivo ostvaruje svoj pakleni plan – slika tog čina je u suštini sve što kod prosječnog čitaoca ostaje u sjećanju na distopiju Na Drini ćuprija.

Nijedan književnik na svijetu se nije latio niti sado-mazohističkog, niti bilo kakvog opisa razapinjanja Isusa Hrista; u takvu rabotu se jedini upustio naš Ivo, sa jasnim ciljem, svakako. Koliko mržnje je tim činom zasijao među Balkance, teško je znati. Malo nije, bezbeli.

Basara na sve ovo nezainteresirano pere ruke. Ta strana fenomena „Andrić“ nije na njegovom meniju.