SCHMIDT, PERJANICA VELIKOHRVATSKE POLITIKE
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 13. Oct 2024. 19:10:10
Vraćam se u 2023. godinu kada sam napisao kolumnu Pravda je spora ali dostižna, a komentar sam temeljio na presudi suda u Strasbourgu, šestoj po redu o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Veliku pobjedu je pred međunarodnim sudijama odnio Slaven Kovačević, a ja sam objasnio da su prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te njenim Protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegiovini i imaju "prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom". U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više takvih prava i garancija, taj sud donosi presude koje su obavezujuće za svaku državu. Takve države su obavezne postupati po njima i moraju mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. Evropski sud za ljudska prava je, podsjećam, presudio da je Slaven Kovačević diskriminisan po etničkoj i po teritorijalnoj osnovi jer nije mogao birati članove Predsjedništva BiH iz Republike srpske i delegate iz Rs u Domu naroda PS BiH. Agentica BiH, koja je bliska HDZ-u, zatražila je od Evropskog suda reviziju postupka pozivajući se na izdvojeno mišljenje austrijske sudkinje Gabriele Kucsko-Stadlmayer.

Prohrvatski čovjek na čelu OHR-a

Komentare koje pišem povodom katastrofalnih poigravanja karijernih diplomata u BiH sa njenom sudbinom, potpisujem i danas. Odluke Evropskog suda za ljudska prava dugo već gaze hrvatski nacionalisti uz pomoć i asistenciju nekih međunarodnih diplomata. Ali, takav isti uklon ima i srpska politika oličena u Miloradu Dodiku. Ove dvije politike su apsolutno saglasne u jednom - da se u miru rasturi država Bosna i Hercegovina kada se već nije mogla u ratu i pored udruživanja u zločinačke poduhvate u Beogradu i Zagrebu, predvođene njihovim čelnicima Miloševićem i Tuđmanom. Razlika između istočne i zapadne opstrukcije leži u činjenici da Beograd nema podršku kakvu ima hrvatska diplomatska mašina uvezana u strukture EU koja koristi mnogo produktivniji briselski „ćumur“. Hrvatske priče o legitimnom predstavljanju „kako bi svi narodi mogli imati svoje legitimne predstavnike u Predsjedništvu BiH i u Domu naroda“ i uporno istrajavanje na njima kosi se sa zdravim razumom. Vlada premijera Plenkovića ne krije da drži na političkom „povodcu“ njemačkog vrhovnog birokratu u BiH Christiana Schmidta, koji predano radi na oživotvorenju hrvatskog koncepta, a poseredno i za beogradskog, jer ne intervenira u Rs koju ostavlja po strani, ako ostavimo po strani „suđenje“ Dodiku čiji će ishod zavisiti od mnogo detalja. Sav svoj politički napor Schmidt je usmjerio na Federaciju. O tom njegovoj opsjednutosti Federacijom najbolje govori njegovo nametanje Izbornog zakona po mjeri HDZ-a, a u rezoluciji Bundestaga iz jula 2022. ovi zahtjevi su označeni kao “nacionalistički”. Visoki predstavnik koji bi morao držati ekvidistancu prema svima u BiH najprije je dirao u Ustav, najvažniji akt Federacije, suspendirao ga na jedan dan da bi omogućio povlašten satus HDZ-u i njegovim bošnjačkim saveznicima koji slušaju eho iz nekih zapadnih amabasada. Schmidt je na taj način učvrstio podjele umjesto da radi na stvaranju uslova za inkluzivno društvo, za izgradnju moderne bosanskohercegovačke države i obnove nekonfliktnog društva. Nažalost, on je vrlo često radio suprotno. O njegovoj politici zamjerke je našla i Tineke Strik, zastupnica u Evropskom parlamentu. Uzgred da kažem da se visokom predstavniku posebno zamjera što se ofirno podređuje politici HDZ-a. U jednom šatoru npr. slikao se iza zastave ilegalne ratne paradržave tzv. “Herceg-Bosne”, čije je šestočlano vodstvo Haški tribunal za ratne zločine osudio za UZP na 120 godina zatvora. Da sada ne pričam o greškama „trojke“ koja je spremno prihvatila da učestvuje u novoj vlasti očigledno ne vodeći računa za konačni ishod savezništva.

Iako nije imao pravo, Schmidt je ušao u meritum slučaja

Ovu ujdurmu čiji je cilj razbijanje države, jasno su prepoznali i u Evropskom sudu za ljudska prava, što nedvojbeno proizlazi iz rečenice da sud smatra da konstitutivni narodi (konstituentni, prim. autora) očigledno uživaju privilegiran položaj u sadašnjem sistemu. Uz sve ranije presude Evropski sud je u predmetu Slavena Kovačevića presudio da Izborni zakon BiH krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. I ne samo to. Sud je zaključio da BiH treba da bude jedna izborna jedinica, odnosno da „entiteti ne mogu biti izborne jedinice za Predsjedništvo BiH i državni Dom naroda“. Sud je praktično predložio demontažu ovog doma Parlamentarne skupštine i izbor delegata sa cijele teritorije BiH. Dakle, bez eniteteta. Legitimno predstavljanje je označio diskriminatornim, jer zemlju iz 21. stoljeća vraća u srednji vijek. To je izazvalo alarm u OHR-u. Schmidt je bez sumnje teško podnio ovaj besprizorni šamar Evropskog suda. On je bio posebno bolan, jer do korijena eksplicitno razlaže stvari. Ovom odlukom Evropskog suda sav njegov dosadašnji posao je „oboren“. Ako zna čitati između redova, (a valjda zna) jasno je da njegove odluke nisu bile dobre. Odluke su u kancelariji visokog predstavnika izazvale muk, Schmidt ih nije mogao komentirati, ali mu je ipak ostavljen prostor da može kasnije u postupku žalbe intervenirati kao "amicus curiae" ili „prijatelj suda“, a zapravo se utvrdilo da je on sam tražio učešće u ovom slučaju putem britanske advokatske kuće Blackstone Chamber. O kakvom se profilu se radi dovoljno govori to što se umiješao u slučaja a da pri tom nije imao saglasnost Vijeća za implementaciju mira. Sud je dopustio Schmidtu da se obrati, ali da ne ulazi u meritum slučaja, što Nijemac nije uzimao ozbiljno. Oslonio se na izdvojeno mišljenje austrijske sutkinje Kucsko-Stadlmayer. On je tako ušao u meritum slučaja, premda mu to nije dozvoljeno. Schmidt je kao navodna "treća strana" od suda zatražio da se ne donese presudu u korist Slavena Kovačevića, tvrdeći da bi to destabiliziralo Bosnu i Hercgeovinu pa da sadašnji etnički sistem treba zadržati, makar to bila i diskriminacija. Ko pažljivije čita, sjetit će se da sam u više navrata dosada tražio opoziv visokog predstavnika od početka 2023. decidno u aprilu prošle godine (Schmidt idite kući), a da nisam usamljen govori i to da su njegovo demisioniranje tražili i njemački diplomati i stručnjaci za Balkan, jer je nanio "trajnu štetu" mirovnom procesu u BiH, ali i ugledu Njemačke. Podržavanjem srpskih (neizravno) i hrvatskih nacionalista (direktno), Schmidt je, ipak, obrukao OHR (barem kod dobrog broja stanovnika), a sebe ubjedljivo uvrstio, po mišljenju autora ove kolumne, u najgoreg visokog predstavnika od osnivanja Kancelarije.

Kako sam najavljivao nakon presude suda u Strassbourgu ostali akteri su nastavili da dezavuiraju odluku Evropskog suda za ljudska prava. Tačno sam pobrojao šta će sve uraditi (i uradili su), npr. od produženja nacionalisitičke retorike u pravcu razvlašćivanja države i stvaranja od nje političke karikature... Iz srpsko-hrvatskih „štabova / stožera“ ova presuda iz Strassbourga je dočekana na nož. Dragan Čović je izrazio sumnju u njenu provodivost, a onda kao politički „ukoljica“, ustvrdio kako će sada „legitimnost biti još jače izražena“. Premijer manjeg bh. entiteta Višković je pak kazao da ova odluka neće biti provedena jer ugrožava interese Rs, dok prema Nenadu Neškoviću „Rs i srpski narod nikada neće dozvoliti da im drugi biraju predstavnike te da BiH neće i ne može postojati na unitarističkim i centralističkim temeljima“. Ni predstavnici trojke nisu sa radošću dočekali pojavljivanje presude po apelaciji Slavena Kovačevića.
Bez obzira na političku sekundaciju i očiglednu pristrasnost Christiana Schmidta, koji ovako ne bi govorio u njemačkom slučaju, očekujem od sudija Velikog vijeće, koje je prihvatilo da ponovo razmatra presudu, da ispolje potpunu profesionalnost i da ne dopusti da budu izmanipulirane funkcijom visokog predstavnika, koji se dosada pokazao kao perjanica velikodržavne politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini u uslovima mira. U slučaju oprečne odluke Velikog vijeća bio bi to sunovrat ervropske pravne prakse. Vjerujem, da je pravda iako spora ipak dostižna.