Melida Travančić, doktorica humanističkih nauka iz oblasti književnosti, itekako je poznat pjesnički glas ne samo na prostoru Zapadnog Balkana, već i šire. Zbirka provokativnog naslova “Moja majka hrani mrtvog psa“ odmah skreće pažnju čitalaca, pozivajući na dublje promišljanje o brojnim temama koje autorka dotiče. Sam naziv zbirke nosi snažnu simboliku, otvarajući vrata ka temama egzistencije, otuđenosti, rituala svakodnevice i odnosa prema smrti. Provokativnost naslova ne završava na njegovom doslovnom značenju, već služi kao poetski most između surove stvarnosti i onih dubljih, intimnih promišljanja o svijetu koji nas okružuje. Kroz ovu zbirku, Travančić ne samo da izaziva čitaoca na refleksiju, već i gradi jedinstven poetski jezik kojim suptilno povezuje lično i univerzalno.

Zbirka “Moja majka hrani mrtvog psa“ sadrži šest ciklusa: Treći kraj svijeta, Razgovor s pjesnikinjom, Dodir u letu, Povampireni, Pjesme o sreći i O društvu koje pomaže pjesniku da umre. Svaki od ovih ciklusa donosi specifičan poetski ton i tematski okvir, kroz koje Melida Travančić gradi jedinstven poetski univerzum.

Ciklus „Treći kraj svijeta“ u zbirci Melide Travančić donosi snažan narativ o intimnim, ali i univerzalnim temama poput egzistencijalne tjeskobe, gubitka, i nemogućnosti komunikacije sa svijetom i ljudima. Nazivi pjesama u ciklusu, poput „Moja majka hrani mrtvog psa“ i „Trećeg kraja svijeta neće biti,“ ukazuju na složenost odnosa sa prošlošću i sadašnjošću a često koriste slike svakodnevnog života kako bi istražile dublje emocionalne i psihološke slojeve ljudske egzistencije. Pjesma „Trećeg kraja svijeta neće biti“ ističe se kao primjer pjesničkog pomaka u odnosu na ranije radove Travančić. Pjesnikinja uvodi diskurs o neizvjesnosti budućnosti i psihološkoj destabilizaciji pojedinca, koristeći slike kao što su „miševi koji izlijeću iz glave“ i „žena koja bilježi datume da do susreta dođe tek kroz par godina“. Ova pjesma sugeriše tjeskobu modernog života, gubljenje smisla i osjećaj da je „smak svijeta sve bliže,“ ali se realizacija smaka događa na individualnom planu, kroz snove i unutrašnje borbe a ne kao apokaliptički događaj. Travančić u ovom ciklusu koristi fragmentirani, asocijativni stil, miješajući realnost sa snom i introspektivnim momentima. Njena poezija se izdvaja po slojevitom tretmanu svakodnevnih tema koje postaju univerzalni simboli tjeskobe i gubitka, dok suptilno naglašava i društveno-politički kontekst Bosne i Hercegovine kroz opise i fragmente iz prošlosti. Ovaj ciklus predstavlja iskorak prema istraživanju novih poetskih mogućnosti, naglašavajući otuđenje i pokušaj da se pronađe smisao u svijetu koji djeluje fragmentirano i haotično.

Ciklus „Razgovor s pjesnikinjom“ u zbirci Melide Travančić unosi nov poetski diskurs koji se ogleda u slojevitom razgovoru između stvarnog i zamišljenog svijeta pjesnikinje. Tematski, ciklus se bavi introspektivnim razmišljanjima o svakodnevnim situacijama i umjetničkoj ulozi u društvu, često kroz prizmu intimnih trenutaka i zapažanja koja prelaze u univerzalne istine. Stil Melide Travančić u ovom ciklusu predstavlja iskorak kroz svojevrsni minimalizam u kojem se naizgled obične scene ispunjavaju dubokim značenjem i filozofskim refleksijama.

Melida Travančić na 47. Plavskim književnim susretima na Centralnoj večeri

Jedna od veoma posebnih pjesama u ciklusu je „Sarajevsko jutro“, koja kroz jednostavne slike svakodnevice oslikava kontrast između prolazne stvarnosti i unutrašnjeg svijeta pjesnikinje. Početna slika prolaska ljudi kroz grad bez primjećivanja detalja postavlja ton za preispitivanje svijeta i ljudskog odnosa prema sopstvenim životima. Poseban značaj pridaje se motivu pjesnikinje koja zaboravlja sopstvene snove i pjesme, što sugeriše otuđenje i emocionalnu iscrpljenost u savremenom svijetu.

U pjesmi „Sarajevsko jutro“, centralni motiv je svakodnevni život koji pjesnikinja opaža, ali na specifičan način koji otkriva njenu duboku vezu s gradom, životom, i pjesništvom. Pjesma je strukturirana kroz slike prolaznika koji izbjegavaju opasnosti svakodnevice, poput ledenica koje prijete. Ove slike djeluju kao metafora za ljudsku prirodu – sklanjanje i izbjegavanje opasnosti, dok se istovremeno previđaju suštinske stvari u životu. Poseban iskorak u pjesmi vidljiv je u poetskom toniranju stvarnosti: pjesnikinja koristi jednostavne slike iz svakodnevnog života Sarajeva da preispita dublja pitanja postojanja, smisla i umjetničke uloge u svijetu. Njen stil karakteriše osjećaj melanholije i prolaznosti u kojem jutarnji rituali gube svoju svrhu, dok umjetnost i poezija bivaju potisnuti, zaboravljeni. Ovo je izuzetno inovativan pristup, jer Melida Travančić ne idealizuje ni Sarajevo ni poeziju, već ih tretira kao mjesta sukoba i neispunjenih težnji. Pjesma pruža iznenadnu refleksiju kroz figuru vojnika i pjesnika koji egzistiraju u različitim uslovima, ali dijele istu sudbinu: svijet umjetnosti i realnosti se ne preklapaju a umjetnost je često marginalizovana. Ovaj ciklus a naročito pjesma „Sarajevsko jutro“, uvodi novi poetski senzibilitet u regionalnu književnost, posebno u načinu na koji artikuliše savremenu stvarnost kroz poetske slike i lični doživljaj urbane svakodnevice.

Ciklus „Dodir u letu“ u zbirci „Moja majka hrani mrtvog psa“ Melide Travančić tematski istražuje prolaznost trenutaka, krhkost odnosa i efemernost ljudske povezanosti. Ovaj ciklus je izrazito introspektivan, sa naglašenim motivima leta, susreta i gubitka, čime pjesnikinja nudi razmišljanja o susretima koji su privremeni i emotivno nezadovoljavajući. U kontekstu ove zbirke, ciklus predstavlja iskorak jer se bavi suptilnim nijansama emocionalnih stanja i fragmentiranim iskustvima, ne oslanjajući se na težinu narativa već na fluidnost osjećaja koji dolaze i prolaze. Naslov ciklusa „Dodir u letu“ nosi simboliku trenutaka koji su kratkotrajni, neuhvatljivi, ali ostavljaju trajan utisak na pojedinca.

U pjesmi dominiraju dvije ključne teme: prolaznost i trajnost. Snovi dolaze i prolaze, predstavljajući efemerne, prolazne trenutke koji obilježavaju ljudsko iskustvo. Nasuprot njima, rađanje postaje simbol nečeg vječnog, ali u ovom slučaju, rađanje nosi teret gubitka i bolne spoznaje o prolaznosti života.

Pjesma počinje slikom rođenja sina s genetskim poremećajem, što odmah uvodi motiv nesavršenosti i slabosti u okvir radnje. Sin, koji će svijet gledati iz kolijevke, postaje simbol ograničenosti i nemoći. Otac, u ovom slučaju, predstavlja lik koji je emocionalno i fizički distanciran od situacije, ne samo zbog stvarne prostorne udaljenosti, već i zbog „vremenske razlike od deset sati.“ Ovaj motiv vremenske razlike simbolizuje jaz između oca i sina, kao i između svih ljudi koji se nalaze u različitim emocionalnim i fizičkim prostorima.

Majčin šapat „puštam te, puštam te, puštam te“ predstavlja njenu unutrašnju borbu i bolno prihvatanje gubitka. Ovaj čin „puštanja“ nagovještava unutrašnju rezignaciju i pokušaj oslobađanja od emocionalnog tereta, koji je u ovom kontekstu povezan s nerealizovanim snovima i očekivanjima. Pjesnikinja dalje koristi motiv rijeke u koju baca kamenčiće, čime zatvara krug jednog iskustva. Rijeka je ovdje simbolična – ona nosi prošlost i omogućava katarzično čišćenje, što pruža majci olakšanje jer nije rodila sina koji bi je progonio u snovima. Ova slika dodatno naglašava prolaznost i težinu prekinutih snova. Motiv „vremenske razlike od deset sati“ provlači se kroz pjesmu, sugerirajući nemogućnost sinhronizacije između roditelja i svijeta, između prošlosti i sadašnjosti, između želja i stvarnosti. Otac, koji po svijetu „po plemenskim zajednicama iskopava kosti mrtvorođene djece,“ postaje figura ne samo fizičke, već i emotivne udaljenosti, što dodatno potencira osjećaj otuđenja i praznine.

Pjesma „Snovi dolaze i prolaze, rađanja su vječna“ donosi novi poetski diskurs kroz tretman prolaznosti i trajnosti, uvodeći čitaoca u svijet unutrašnjih sukoba i emotivnih lomova. Pjesnikinja se koristi intimnim, gotovo ispovjednim tonom kako bi otvorila složene teme poput gubitka djeteta, roditeljstva, emotivnog udaljavanja i nemogućnosti ostvarivanja punine života. Ovaj diskurs je osoben jer ne traži odgovore na ta pitanja, već se fokusira na proces prihvatanja i puštanja, stvarajući atmosferu tuge i suočavanja s prolaznošću. Ono što je novo u poeziji Melide Travančić u ovoj pjesmi, i u ciklusu „Dodir u letu,“ jeste njena sposobnost da kroz minimalističke, naizgled jednostavne slike (sin u kolijevci, kamenčići bačeni u rijeku) izgradi slojevite emocionalne i simboličke pejzaže. Njena poezija ne pruža utjehu, već nas poziva da preispitamo vlastite odnose s prolaznošću i trajnošću, s emotivnim udaljavanjem i bolom.

Ciklus „Povampireni“ Melide Travančić, obuhvata teme koje se bave mračnim stranama ljudske psihe, otuđenosti, emocionalnim prazninama, i traumama. Travančić kroz ovaj ciklus uvodi metaforu vampirizma kao simbol ljudske ispraznosti i emocionalnog parazitizma, ističući tamnu stranu ljudske prirode. Ono što je novo u njenoj poeziji u ovom ciklusu jeste otvorena kritika društva i čovjeka koji su emotivno iscrpljeni ili „povampireni,“ gubeći sposobnost empatije i ljubavi.

Pjesma „Odmazda“ iz ovog ciklusa posebno naglašava ove teme. U njoj, muškarac koji je preživio rat ne može više voljeti. On se „batrga po pijesku“ i istražuje, piše, i reaguje na sve, ali ne uspijeva se emotivno povezati s drugima. Ova pesimistička slika odražava otuđenje i psihološke rane koje ostaju dugo nakon što su fizičke borbe završene. Žena u pjesmi ga „raskrinkava“ u svojim stihovima, oslobađajući se tereta emocija i prošlosti, kao što se oslobađa bijele haljine.

Pjesma započinje slikom muškarca koji je preživio rat, ali je psihološki uništen. Njegova nemogućnost da voli i povezuje se s ljudima je ključna tema pjesme. Rat ga je transformirao u osobu koja je emocionalno ispražnjena, što je simbolizovano kroz slike tijela natopljenog okeanskim talasima. Ovaj motiv vode i pijeska sugeriše konstantnu borbu i besmislenost njegovog postojanja. U drugom dijelu pjesme, žena preuzima kontrolu kroz svoja djela i poeziju. Ona „oslobađa“ svoje emocije kroz stihove, raskrinkava muškarca i njegove slabosti. Ova emancipacija kroz poeziju je ključna jer pjesnikinja koristi svoju umjetnost kao način da se distancira od bola i oslobodi tereta prošlosti. Ovaj motiv oslobađanja od tereta je povezan sa slikom bijele haljine bačene na šljunak – haljina simbolizuje čistoću, nevinost, ali i prošlost, od koje se žena oprašta. Treći dio pjesme donosi kontrast između dva svijeta: na jednoj strani svijeta, nebo postaje svijetlo i magični prizori se bilježe, dok na drugoj strani svijeta, uprkos vedrom vremenu, nebo ostaje teško i zastrašujuće. Ova dualnost odražava unutarnje stanje likova – spoljašnji svijet može izgledati normalno, ali unutra vlada emotivna oluja. Završni stihovi „spasio sam sebe a orden junaka dobio nisam“ reflektiraju ironični ton u kojem preživljavanje postaje opterećenje umjesto trijumfa. Ovaj stih naglašava gubitak ličnog smisla i razočaranje u društvene vrednosti. Pjesma „Odmazda“ donosi novi sloj u poeziji Travančić, đe koristi emocionalno distancirane likove kako bi prikazala mračne strane ljudske psihe. Njeni stihovi su istovremeno oštri i suptilni, kreirajući prostor za introspektivne refleksije o traumi, ljubavi i ljudskim slabostima.

Ciklus „Pjesme o sreći“ Melide Travančić bavi se temom sreće, ali na izrazito ironičan i introspektivan način. Kroz ovaj ciklus, pjesnikinja dekonstruiše pojam sreće, preispitujući da li je ona stvarna, dostižna, ili samo iluzija koju društvo i pojedinac grade. Travančić u svojim pjesmama postavlja pitanje koliko su sreća i uspjeh istinski i koliko su zapravo rezultat naših unutrašnjih očekivanja i strahova.

Pjesma „Pjesma o đavolu“ iz ovog ciklusa posebno je zanimljiva jer uvodi figuru đavola kao simbol unutrašnje dileme, požude, i unutrašnjeg raskršća. U njoj se motivi straha i želje isprepliću s introspektivnim trenucima u kojima lirijski subjekt razmatra svoje fantazije i unutrašnje borbe. Sama pjesma koristi sliku muškarca u crvenoj kožnoj jakni koji ulazi u život subjekta, simbolizujući đavola, koji ne samo da mijenja stvarnost, već preuzima kontrolu nad osjećajima i umom. Pjesma započinje prizorom muškarca u crvenoj jakni koji „mijenja stvarnost“ i zaustavlja muziku, dok se ljudi povlače, ostavljajući subjekta i đavola same. Ovaj motiv susreta stvara atmosferu izolacije, đe se spoljni svijet povlači a subjekt se suočava s unutrašnjim konfliktom. Đavo ovdje nije samo simbol zla, već i promjena, izazova, i iskušenja koje dolazi iznutra. Drugi dio pjesme donosi motiv kontrole: đavo zaustavlja starenje subjekta a subjekt zaustavlja misli đavola. Ovo se može interpretirati kao unutrašnja borba između stvarnosti i fantazije, između prolaznosti života i želje za kontrolom nad sudbinom. Ovi motivi reflektuju ljudsku želju za vječnim mladalaštvom, dok su unutrašnje misli obuzete strahovima od promjene i starenja. Simbolika crvene boje u pjesmi, od crvene jakne do crvenog ruža i haljine koju subjekt nosi pred kraj pjesme, dodatno naglašava strast, opasnost, i iskušenje. U završnim stihovima, subjekt simbolički sklapa savez s đavolom kako bi ostvario svoje fantazije, čime pjesma zatvara krug unutrašnjeg sukoba između želje za kontrolom i prihvatanja neizbježnog.

Ono što je novo u poeziji Melide Travančić u ovom ciklusu jeste tretiranje sreće kao nečega daleko složenijeg i mračnijeg nego što se obično percipira. U njenim pjesmama, sreća nije idealizovana niti data kao univerzalna istina; ona postaje pitanje moći, kontrole, i unutrašnje borbe s posebnim strahovima i željama. Travančić se ovim ciklusom distancira od klasičnih poetičkih interpretacija sreće, uvodeći mračniji ton i introspektivniju analizu ljudske psihe i želje za kontrolom nad vlastitim životom. Ovaj ciklus predstavlja važan iskorak u njenom pjesničkom stvaralaštvu, jer pokazuje sposobnost da kroz svakodnevne slike i introspektivne trenutke izrazi duboko složene emocionalne konflikte, preispitujući pritom društvene norme i unutrašnje želje.

Ciklus „O društvu koje pomaže pjesniku da umre“ predstavlja pesimistički prikaz pjesnikove smrti i reakcije društva na njegovo nasljeđe. Melida Travančić kroz ovaj ciklus istražuje ne samo odnos društva prema umjetnosti, već i odnos prema samom pjesniku u trenutku njegove smrti. U ciklusu dominira ironija, đe smrt pjesnika postaje povod za licemjerje i zaborav, dok su sve njegove riječi spaljene i zaboravljene. Pjesma „Posmrtni govor“ unosi nove dimenzije u njen rad, otvarajući pitanja o prolaznosti umjetnosti i neiskrenim društvenim ritualima vezanim za sjećanje na umjetnika. Pjesnik, koji je tokom života bio marginalizovan u trenutku smrti postaje centralna figura, ali samo kao simbol za kratkotrajnu kolektivnu emociju koju društvo brzo zaboravlja.

Pjesma započinje slikom trenutka kada pjesnik umire, đe društvo simbolički ostaje bez daha. Sunce koje spaljuje njegove knjige ukazuje na totalno uništenje i zaborav njegovih riječi. Ovaj čin spaljivanja knjiga predstavlja simboličko uništenje njegovog nasljeđa a rulja koja histerično ponavlja njegove riječi sugeriše površno i neautentično slavljenje pjesnika. Drugi dio pjesme donosi ironiju o prijateljima pjesnika koji, umjesto da tuguju za njim, slave zaborav i koriste njegovu smrt kako bi promovisali svoju poeziju. Smrt pjesnika za njih postaje prilika za samopromociju i ispunjenje sopstvenih interesa. Travančić ovdje oštro kritikuje način na koji društvo zloupotrebljava smrt umjetnika kako bi istaklo svoje interese. Motivi gašenja svjetla i „bijede koja postaje vidljiva poput šava“ dodaju sloj emocionalne težine pjesmi, ukazujući na to da smrt pjesnika otkriva pravu narav društva – njegovu nesposobnost da cijeni prave vrijednosti dok su prisutne. Travančić koristi simboliku šava kao metonimiju za lomove i rane u društvenoj strukturi koje postaju vidljive samo u trenucima krizne svijesti. Ono što je novo u ovoj poeziji Melide Travančić jeste otvorena kritika društvene hipokrizije i licemjerja u vezi sa umjetnošću i umjetnicima. Kroz mračne slike spaljivanja knjiga, gašenja svjetala i prikazivanja ljudi kao bijednih figura, pjesnikinja naglašava kako je pjesnikova uloga devalvirana u trenutku njegove smrti, dok je u životu ignoriran. Kraj pjesme donosi motiv smrti kao krajnjeg oslobađanja od tereta postojanja. Pjesnik se okreće licem ka zemlji, simbolizizujući želju da ga društvo više ne vidi, kao ni on njih. Ovaj čin kopanja sve dublje ukazuje na radikalno distanciranje od društva i konačno prihvatanje smrti kao jedinog načina oslobođenja od licemjerja i zaborava.

Melida Travančić u ovom ciklusu pravi važan iskorak u poeziji kroz način na koji razotkriva licemjernu prirodu društvenih obreda i kolektivnog sjećanja. Pjesnik, koji je tokom života marginalizovan, postaje simbol kratkotrajne pažnje, ali njegova smrt ne donosi istinsku refleksiju niti poštovanje. Kroz slojevite slike i simbole, Travančić istražuje duboku otuđenost između umjetnika i društva, čineći ovaj ciklus jednim od najemotivnijih i najkritičnijih u njenom opusu.

Zbirka poezije „Moja majka hrani mrtvog psa“ Melide Travančić isijava snažnim, oštrim i neponovljivim glasom u vremenu kada se čini da je poezija suočena s hiperprodukcijom i prolaznom pažnjom savremenog društva. Dok mnogi pjesnici tragaju za prepoznatljivim izrazom u moru konvencionalnih formi i tema, Travančić svojom autentičnošću, dubinom i specifičnim tematskim okvirom uspijeva da se istakne kao neponovljiv glas Zapadnog Balkana i šire. Njena poezija ne samo da obrađuje savremene teme otuđenosti, gubitka, smrti i ljubavi, već donosi i novi poetski senzibilitet kroz koji propituje univerzalna pitanja čovjekove egzistencije, unutrašnjih borbi i traume. Melida Travančić u zbirci „Moja majka hrani mrtvog psa“ koristi jednostavne a duboko simbolične slike svakodnevnice koje su suštinski povezane s univerzalnim ljudskim dilemama. Ona ne piše samo o sebi, već kroz introspektivni i iskreni ton progovara o društvenim i emocionalnim lomovima koji se prepliću kroz različite cikluse u zbirci. Svaki ciklus, od „Trećeg kraja svijeta“, preko „Povampirenih“ i „Razgovora s pjesnikinjom“, pa do „O društvu koje pomaže pjesniku da umre“, nosi različit emocionalni ton i atmosferu, ali svi zajedno čine homogenu cjelinu koja kroz poetički diskurs oslikava kompleksnost ljudske prirode.

Ciklus „O društvu koje pomaže pjesniku“ da umre posebno je važan zbog svoje ironične i suptilne kritike savremenog društva. Ovđe Travančić ukazuje na licemjerje i površnost kojom društvo tretira umjetnike – oni su često zaboravljeni i marginalizirani za života, a njihova smrt postaje prilika za trenutne refleksije, koje brzo izblijede. Njena poezija ne samo da razotkriva suštinsku prazninu odnosa između pjesnika i društva, već i poziva na dublje razumijevanje umjetnosti, koje nadilazi trenutnu hiperprodukciju i komercijalizaciju. U vremenu kada se poezija često svede na jeftine retoričke figure i ponavljanje istih motiva, Travančić donosi svježinu kroz svoje hrabre, direktne i duboko emotivne stihove. Pjesme Melide Travančić često dotiču bolne, ali univerzalne teme – smrt, otuđenje, egzistencijalni strah, ljubav koja ne uspijeva da ispuni svoja obećanja. Njene slike su direktne a opet simbolički bogate, čime stvara poetski jezik koji je slojevit, ali ne hermetičan. Svaka njena pjesma poziva čitaoca da se suoči s vlastitim strahovima, tjeskobama i nadama, što njenu poeziju čini izuzetno relevantnom i potrebnom u današnjem vremenu.

U pjesmi „Posmrtni govor o društvu koje pomaže pjesniku da umre“, Melida Travančić nudi najprecizniju sliku svoje poetike – pjesnik je figura koja se osvrće na društvene procese, ali je istovremeno marginalizovan i ignorisan. Njegova smrt postaje simbolično odricanje od svijeta koji ga nije razumio, dok licemjerna društvena ceremonija reflektuje suštinsku otuđenost i nesposobnost da se prepozna prava vrijednost umjetnosti. Ova pjesma, kao i cijeli ciklus, donosi oštru kritiku društva, a istovremeno nudi duboku emotivnu refleksiju o prolaznosti i besmislenosti formalnih rituala.

Kroz zbirku „Moja majka hrani mrtvog psa“, Melida Travančić uspijeva izgraditi jedinstven poetski jezik koji ne samo da reflektuje njeno umjetničko iskustvo, već i globalne teme koje dotiču svakog pojedinca. Njena poezija ne nudi lak izlaz iz egzistencijalnih dilema, već nas vodi kroz svijet unutrašnjih sukoba i emotivnih lomova, istovremeno kritikujući savremene društvene vrijednosti. Dok se mnogi autori danas bore da pronađu autentičan glas u moru sličnih stilova, Travančić to čini na upečatljiv, direktan i duboko osoban način. Njen rad podsjeća na misao Charlesa Simića, koji je rekao: „Ja sam pjesnik koji piše poeziju kao priču o osamljenom čovjeku koji pokušava razumjeti svijet.“ Upravo se kroz ovu zbirku ogleda njena sposobnost da kroz poeziju ispriča priču o svijetu koji je prepun nerazumijevanja, otuđenosti i traume, ali istovremeno i o svijetu koji pjesnika podstiče na stvaranje i refleksiju. „Moja majka hrani mrtvog psa“ je zbirka koja neće samo sijati, već isijavati – snažno i neumoljivo, ukazujući na dubine ljudskog postojanja koje mnogi tek počinju istraživati.