Dok sam boravio i uživao u ljepoti Prokletija i grada Plava, iskoristio sam priliku da sa dragim prijateljem, majstorskim kandidatom Kemalom Purišićem, ukrstim šahovska koplja. Svaka partija koju smo igrali bila je poput složene strategije, misaona borba u kojoj svaki potez nosi težinu, kao odraz životnih odluka. Još od ranog djetinjstva, šah je za mene bio mnogo više od igre; bio je moj vjerni pratilac kroz životne izazove, od prvih turnira kao pionirski i omladinski prvak Cetinja, pa sve do kasnijih godina ispunjenih umjetnošću, književnim večerima i izložbama. Svijet šaha otvarao je vrata koja su često ostala zatvorena za druge, pružajući mi priliku da kroz ovu plemenitu igru stupim u intelektualne i kreativne dijaloge sa mnogim istaknutim ličnostima.

Šah je za mene uvijek bio više od same partije. Njegov uticaj može se vidjeti u mom književnom stvaralaštvu, jer šahom počinje i moja prva priča u zbirci „Konjanik tame.“ Inspirisan ovom igrom napisao sam i esej o Ingmaru Bergmanu i njegovom filmu „Sedmi pečat“, u kojem vitez igra partiju šaha sa Smrću, produžujući svoj život sve dok igra traje. Ovaj motiv mi je uvijek bio fascinantan – šah kao simbol borbe između života i smrti, đe je svaki potez pitanje opstanka, ali i spoznaje vlastitih granica.

Štefan Cvajg je u „Noveli o šahu“ sjajno prikazao apsurdnost unutrašnje borbe, kako kroz lik doktora B, tako i kroz samu igru. Jedan od najupečatljivijih dijelova romana za mene je onaj u kojem Cvajg kaže: „Ali od trenutka kad sam pokušao da igram sâm protiv sebe, počeo sam sâm sebe nesvjesno da izazivam.“ Ova unutrašnja podijeljenost, napetost između „crnog“ i „bijelog“ u istoj osobi, oslikava svu apsurdnost svijeta u kojem živimo, ali i konstantne borbe koje vodimo unutar sebe. Svaki šahovski potez, svaka odluka na ploči, kao da odražava unutrašnje sukobe i vanjske bitke koje nas okružuju.

Hrišćanin i musliman igraju šah iz rukopisa iz 13. vijeka pod nazivom Libro de los Juegos (Knjiga igara)

Moj prijatelj, majstor FIDE, dugogodišnji poslenik medija i kulture, Dragan Popadić, jednom je zapisao: „Šah je neuništiv, njegove dubine su neistražene, njegova ljepota je neprolazna. Možda i kosmos ima kraj, a šah ga nema.“ Ove riječi savršeno oslikavaju suštinu šaha – igru koja nadilazi vrijeme, prostor i granice ljudskog uma. Baš kao što se u beskraju kosmosa krije misterija, tako se u svakoj šahovskoj partiji krije bezbroj mogućnosti, neotkrivenih poteza i strategija. Šah je vječna igra, koja nudi neiscrpne izazove čak i najsnažnijim umovima.

Tog dana, dok je kiša počela padati snažno i neumoljivo, poput one u Markesovom romanu „Sto godina samoće“, naše šahovske figure zaplesale su na crno-bijelim poljima. Kiša je postajala sve intenzivnija, ali nas dvojica nismo obraćali pažnju. Bili smo potpuno isključeni iz realnosti, kao da smo prešli u magični i kosmički svijet šaha, gdje vrijeme gubi značaj, a um se kreće kroz dimenzije igre, istražujući svaki potez, svaku kombinaciju.

Zaista, šah ima sposobnost da nas povede u paralelni svijet u kojem svaka figura, od kralja do pješaka, ima svoj ples, svoju svrhu. Svaki potez nosi težinu univerzalnih zakona a istovremeno je i odraz unutrašnje borbe i mudrosti. I dok svijet oko nas može biti prepun haosa, šah ostaje čista harmonija – simfonija logike, strategije i intuicije. To je razlog zašto šah traje vjekovima i zašto će nastaviti živjeti dok god postoji ljudska civilizacija. Ljudi još nisu osmislili igru koja će trajati toliko dugo, niti jednu koja je toliko snažna kao šah.

Upravo tada, dok su kapi kiše udarale o prozor a naše figure se smjenjivale na crno-bijelim poljima, shvatili smo da šah nije samo igra. To je jezik univerzuma, savršen spoj umjetnosti i nauke, intuitivno razumljiv svakome ko se upusti u njegovu avanturu. Šah nas uči strpljenju, kreativnosti, ali i poniznosti – jer, baš kao i u životu, svaki potez vodi ka neizvjesnom ishodu. Svaka partija je svijet za sebe, a njena ljepota leži u nepredvidivosti, kao i u beskonačnoj mogućnosti novih početaka.

Sati su prolazili u toj magiji šaha a mi smo nastavili igru, zaboravljajući na vrijeme. Kiša je već odavno prestala a sumrak se tiho spustio na planine, obavijajući sve u plavičasto sivilo. Crno-bijele vojske su se neumorno miješale, prelazeći iz jednog napada u drugi, iz obrane u kontraofanzivu. U jednom trenutku pobjednik sam bio ja a u drugom Kemal. U šahu si uvijek sam „kriv“ za svoj uspjeh ili neuspjeh, jer svaka odluka, svaki potez, vodi prema pobjedi ili porazu. Kada se partija završi, bez obzira na ishod, pružena ruka protivniku postaje čin uzvišenog poštovanja, priznanje da je borba bila teška, ali dostojanstvena. Nema gorčine, samo svjesnost da si dao sve od sebe na polju strategije i mudrosti. To je šah – igra koja nas podsjeća na suštinu života: da se uvijek moramo suočiti sa svojim izborima i njihovim posljedicama, bilo da vodimo crnu ili bijelu armadu.

I upravo kroz tu igru, nastade ovaj zapis o šahu. Za mene, šah nije samo nadmetanje, već dar Boga svim ljudima na planeti – božanski poklon koji omogućava svakom čovjeku da na šahovskoj ploči pokaže svoje vrline i mane, kvalitete i slabosti. Svaka partija šaha ogleda naš unutrašnji svijet, naše misli, dileme i karakterne osobine. Šah nije samo povlačenje poteza, već i ogledalo koje odražava ono najdublje u nama, ono što možda ni sami nismo svjesni da nosimo. Šah nas, dakle, ne uči samo strategiji i logici, već i disciplini, strpljenju i poniznosti. On je put do spoznaje, ne samo protivnika, već i samog sebe. I tako, dok svjetlost dana jenjava a crno-bijele figure nastavljaju svoj vječni ples, razumijemo da je šah mnogo više od igre. To je filozofija života – dar koji nas povezuje sa kosmosom, omogućavajući nam da kroz svaki potez dublje spoznamo svijet i sebe.

Vilijam Neper, američki šahovski majstor, jednom je zapisao: „O šahu je rečeno da jedan život nije dovoljan za njega, ali to je greška života, a ne šaha.“ Ova mudra misao savršeno sažima beskonačnu dubinu ove igre. Šah je univerzum u sebi. Kemal i ja, kroz sve partije koje smo igrali, nikada zapravo nismo odigrali do kraja našu zajedničku, životnu šahovsku partiju. Kao i šah, ona će trajati koliko i vječnosti Prokletija i Lovćena, simbola vječne postojanosti. Naša igra je poput tih planina – dugotrajna, snažna, ispunjena nepredvidivim potezima i skrivenim stazama. Svaka nova partija otkriva nove vrhove koje moramo osvojiti a svaka figura na tabli simbolizuje dio te borbe, bilo to u životu ili igri. U šahu, baš kao i u životu, putovanje nema konačnog cilja – ono se nastavlja iz generacije u generaciju, prelazeći granice vremena.

Naša zajednička šahovska avantura predstavlja ne samo intelektualni duel, već i dijalog između dva prijatelja, između Prokletija i Lovćena, planina koje su postojane i vječne, baš poput šaha. Taj dijalog nije samo borba na crno-bijelim poljima, već simbolizuje i dijalog između Cetinja i Plava, dva grada ukorijenjena u kulturi i tradiciji, svaka sa svojim specifičnim pejzažima i ljudima. U toj partiji šaha, mi osluškujemo dijalog između dobrote i humanosti, jer svaka odluka na tabli odražava unutrašnju borbu između vrlina i slabosti, između saosjećanja i suparništva.

Šah nas takođe povezuje sa dubljim, apstraktnim pojmovima – to je dijalog između vremena i prostora, jer svaki potez može trajati tren, ali može imati dalekosežne posljedice koje oblikuju cijelu partiju. Kao što se prostor na ploči širi i skuplja sa svakim pokretom figure, tako i vrijeme u šahu postaje fluidno, pretvarajući minute u sate dok smo uronjeni u stratešku borbu. Tu je i dijalog između čežnji i želja, jer svaki potez nosi sa sobom nadu, ali i oprez. Svaka figura na tabli simbolizuje snove o pobjedi, ali i strah od poraza. Ta čežnja da se izvuče najbolje iz igre, da se pronađe savršen potez, vodi nas kroz igru baš kao što nas vodi kroz život.

Na kraju, ova šahovska priča postaje i dijalog između musafira i domaćina, đe svaki susret predstavlja ne samo nadmetanje, već i čin gostoprimstva, poštovanja i razumijevanja. Igra nas uči ne samo kako da pobjeđujemo i gubimo, već i kako da budemo zahvalni na prilici da sjedimo za istim stolom, dijeleći trenutke tišine, napetosti, ali i radosti koje šah donosi. Tako, dok traje naša igra, shvatamo da ona nadilazi granice obične partije. Ona postaje razgovor duša, ogledalo svijeta oko nas, i beskonačna veza između prijatelja, prirode i vremena.

Dokle god igramo, mi nastavljamo to putovanje. Živimo i postojimo ili kako bi rekla latinska sentenca: GENS UNA SUMUS-JEDAN SMO ROD.