PERSPEKTIVE IRANA NA BLISKOISTOČNOJ SCENI
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 21. Aug 2024. 18:08:50
Kakve su danas perspektive Irana na bliskoistočnoj sceni? Od njega se očekuje, a to je Teheran i najavio, osveta za ubistvo Ismaila Haniyeha na teritoriji Irana, čime je Izrael htio da izblamira ovu državu koja je preuzela brigu oko nesretnog naroda Palestine, kada su ih već ostavili na cjedilu njihova arapska „braća“.

Islamska Republika Iran je razvila svoju vojnu tehnologiju. Iran je danas regionalna sila koja izvozi dobar dio svog arsenala i tehnologije. Od snage Irana sve više zazire Izrael koji nastoji da u sukob sa Teheranom uvuče Ameriku. Nasreću, zasada ne uspijeva u tome. Napad SAD u masivnom obimu treba zasad isključiti, kao što ni Iran ne može biti udarna igla kontra Amerike. Ovaj sukob je danas na nivou propagande sa obje strane. I Amerikanci i Iranci nastoje što bezbolnije prevazići direktan vojni sukob, koji bi mogao zapaliti rat neslućenih razmjera. Iran je u aprilu prešao psihološku granicu ‒ napao je Izrael i stao u odbranu Palestine. Istina, to čini odavno preko svojih ispostava: Hezbolaha, Huta u Jemenu i još nekih snaga u Siriji i Iraku, preko kojih se nastoji etablirati u ovom dugotrajnom propagandnom ratu. Kao zaštitnik palestinskih grupacija, Iran danas postaje sve važnija država za muslimane širom svijeta. Sve više mu se „oprašta i zaboravlja“ jednoumlje, nedostatk sloboda, ugrožena ljudska prava i nasilne metode u obračunu sa neistomišljenicima koje vladaju u toj zemlji, kako sugerira Amnesty International i druge inostrane nevladine organizacije. Podrška palestinskom narodu kojemu je ukradena domovina, izdvaja danas Iran, bez obzira na motive. U isto vrijeme arapski susjedi šute na agresiju Izraela, a prema prirodi stvari trebali bi biti uz Palestinu koja je napadnuta sa neviđenom okrutnošću 7. 10. 2023. godine. U Palestini, u pojasu Gaze, stradalo je od tada više od 40.000 ljudi i protivno međunarodnom pravu ubijeni su rukovodioci kao što je Ismail Haniyeh, predsjednik Hamasovog političkog biroa. Haniyeh je poginuo od podmetnute bombe i to baš u Teheranu, dakle na teritoriji treće zemlje dok je boravio na svečanoj inauguraciji upravo predsjednika Masuda Pazeškiana. Iranci su obećali osvetu. Vidjećemo šta će biti od svega.
Svi akteri su rekli svoje. Sa pažnjom se moraju uzimati u obzir iranske poruke. SAD su ih bez sumnje ozbiljno shvatile i one su uradile jedini ispravan potez, a to je uzdržavanja od akcije na koju su uporno navođeni iz Izraela. Iranci sa svoje strane više neće odsustajati od svog nuklearnog programa u postrojenju Natans u koji su instalirali moderne centrifuge (tip IR-2m) i koji je ukopnan u planine, pa je praktično nemoguć za razaranje od strane bilo koga. Napredovanje iranske nuklearne tehnologije itekako uznemirava režim u Izraelu, a Amerikanci koji su imali talačku krizu u Teheranu prije 45 godina i neuspjeli pokušaj spašavanja talaca, danas više nisu voljni praviti samoubilačke greške. Vrlo je vjerovatno da bi pokušaj udružene vojne invazije završio neuspješno po američku reputaciju. Iluzorni su snovi Netanyahua da će vremenom uvući Amerikance u vojnu avanturu na Bliskom istoku a posebno u rat sa Iranom. Izrael zna, također, da ne može računati ni na direktno konfrontiranje Evropljana bez obzira na njihovu nedvojbenu političku podršku. Jer, Evropljani su previše zavisni od Washingtona. U budućnosti Izrael može računati samo vojnu podršku SAD kod isporuka oružja i minicije, ali bez američkog vojnog uplitanja u eventualni sukob sa Iranom. Nastavit će se dalje diplomatsko slabljenje Irana, trgovinski embargo, diplomatski pritisci, ali Teheran je pokazao u prošlosti da se umije odbraniti. Amerikanci moraju računati sa Iranom kao velikom i važnom državom, koja se oslonila na vlastite snage i danas predstavlja važan vojni faktor u svijetu.
Na unutrašnjem planu ne treba očekivati (u skorijoj budućnosti) neke spektakulrane promjene. Jer, iako su se razbukali zahtijevi za promjenama u iranskom društvu, to zasada nije moguće sve dok konzervativci (principalisti) drže apsolutnu vlast, koja se temelji na moćnoj Islamskoj revolucionarnoj gardi. Predsjednik Irana Masud Pazeškian kao reformista nema zasad potreban kapacitet niti snagu kojom bi se mogao suprotstaviti konzervativnim teškašima. Ako je dovoljno svjestan morao bi uzeti u obzir činjenicu da prerano kukurikanje može značiti i definitivni kraj slabijeg aktera. Da razumije ovu „igru“ svjedoči njegova odluka o imenovanju „spornog“ Mohameda Eslamija za šefa nuklearnog odjeljenja Irana. On tu, zapravo, nije mnogo ni pitan, a činjenica da se nije usprotivio govori da dobro shvata svoj položaj i svoje ingerencije, jer je odmah bez pogovora udovoljio naredbama „odozgo“. Sve upućuje na zaključak da je perspektiva više demokratskog i slobodnijeg Irana, onako kako ga barem vide na Zapadu, još uvijek daleko od realnosti.