Imao sam dvije godine kad sam s porodicom protjeran iz rodnog grada. Da bi uklonili tragove našeg postojanja na tom tlu, vlasti samoproglašene Republike Srpske su promijenile ime Skender-Vakufu (u Kneževo). Srušili su i obje naše džamije. Jedna od njih, Ali-dede Iskenderova, napravljena je 1643. Sve do 20. stoljeća, imami su bili moji preci (otud prezime).

Prije nego što smo izbjegli, u grad su došli Bijeli orlovi ili neka slična paravojna jedinica. Tada nismo smjeli zanoćiti u kućama, već smo spavali u obližnjoj šumi. Sjećam se (iz kasnijih priča) da je otac ponosno isticao kako je on ostao u kući, te da bi, kako veli, u slučaju da su ga napali bar jednog četnika poveo sa sobom na onaj svijet. Srećom, izbjegli smo, prije nego što je došlo do toga.

Vjerovatno je plan i bio samo da nas protjeraju. Bili smo apsolutna manjina. Po popisu iz 1991, na području općine je živjelo samo 7% Bošnjaka i 89% Srba. Najteži zločini su se desili u općinama, gdje su Bošnjaci bili većina ili polovina stanovništva. Prijedor, Zvornik, Sanski Most, itd.

Nas, Skenderčane nisu masovno ubijali, ali na području naše općine ubijani su Prijedorčani. Korićanske stijene, gdje je pogubljeno više od 200 prijedorskih Bošnjaka, nalaze se na teritoriji općine Skender-Vakuf.

U romanu Pas i kontrabas, jedan od najznačajniji savremenih srpskih pisaca Saša Ilić piše o asanaciji terena na Korićanima. Neko je ponudio po 50 maraka za svaki izvađeni leš, kako bi se prikrili tragovi zločina, ali bilo je nemoguće raditi, zbog vreline i muha.

Kamenjar je zračio vrelinom koja se, izmešana sa gasovima raspadanja ljudskih tela i zujanjem debelih zelenkastih muva, dizala uvis. Kada je Topisirević (jedan od junaka) dohvatio jedno telo u plavoj adidas trenerci kroz koje je vrh stene prošao kao nož, izbivši sadržaj stomaka napolje, roj zlatnjača je pokuljao prema njemu.

Nakratko su ga zaslepile, zalepivši se za stakla naočara njegove maske pod kojom mu je bilo sve teže. Uzalud ih je terao, dolazile su nove muve i lepile se na staklu, kao da ni po koju cenu nisu htele da puste svoj plen, itd.

Mi smo izvukli živu glavu, izbjegavši najprije kod rodbine, na Bešpelj, jedno planinsko selo na području jajačke općine. Kada je jednom počeo artiljerijski napad, svi smo pobjegli u skloništa, samo je, kako su mi kasnije pričali, moj brat izišao vani da, u jeku granatiranja, skuplja gelere. Mene je jedan rođak na Bešpelju slučajno posjekao po ramenu motorkom, dok je rezao drva. Imao sam samo dvije godine. Pravo je čudo da mi nije odsjekao ruku. I sad imam ogromni zvjezdani ožiljak na desnom ramenu.

Na kraju smo, povlačeći se dalje preko Busovače, završili u Zenici. Jedno od mojih prvih sjećanja jeste kako slušamo na radiju o napadima na Bihaćku enklavu. Mislim da je to bila zima 1994. Sjećam se da su stariji govorili da će, ako padne Bihać, pasti cijela Bosna. Njene granice su zaista kao granice naše kože. Njen nestanak bi bio ravan kijametskom danu, koji Kur'an opisuje riječima: “Tog dana čovjek će povikati: ‘Kuda da se bježi?’ Nikuda! Utočišta nema!“


Prije nego što sam postao svjestan sebe i svijeta oko sebe, prije nego što sam stekao moć pamćenja, desio se presudni trenutak, koji je potvrdio da će utočišta ipak biti. Sedmi korpus je oslobodio Vlašić. Bila je to jedna od najvećih pobjeda naše vojske, odnosno najvećih poraza Republike Srpske. „Ako je Karadžić rekao da je Vlašić kapa Republike Srpske, ja sam im skinuo kapu“, kazao je tada komandant 7. korpusa Mehmed Alagić.

U svom izvještaju o ratu u Bosni, CIA navodi da je „zauzimanje Vlašića bilo upadljivo vidljiv dokaz razvoja Armije RBiH, te je podiglo moral u ogromnoj mjeri u redovima bosanske vlade“.

Ključni trenutak je bio, kako ističu analitičari CIA-e, kada je general Alagić zauzeo Paljenik, najviši vrh Vlašića.


„Pobjeda je“, kaže CIA, „na kraju bila pobjeda pješadije, koja se probijala kroz užasan teren, kako bi pobijedila u borbi prsa u prsa – što je bila osnovna taktika Armije RBiH od početka rata. Ipak, operacija se razlikovala od prethodnih vidljivim poboljšanjima u opremi, planiranju, organizaciji i izvedbi.“

„UN-ovi vojni posmatrači i zapadni novinari“, kaže CIA, “izvijestili su o dobro opremljenim jedinicama Armije, koje nose odgovarajuće lako oružje, streljivo, pancirne prsluke, šljemove i radiouređaje.“

Sjećam se, kroz maglu – a to je moglo biti tokom rata, ili nakon rata – da smo kao djeca pjevali:

Od Kupresa do Vlašića, ima jedna jaka sila,
to je vojska Alagića, što četniku nije mila.


Jednom prilikom su nam u Janjiće, kod Zenice, došli rođaci, također protjerani iz Skender-Vakufa. Pošto mi Skenderčani nismo imali svojih pjesama, pjevali smo (sjećam se dobro) jednu izbjegličku pjesmu o susjednom Kotor-Varošu, koji je imao istu sudbinu.

Kotor-Varoš, ne daj, ne daj na se,
Hej čaršijo, najmiliji grade,
Kotor-Varoš, kaznit će dušmane,
Ako Bog da, vratit ćemo se…

Sve do kraja rata, naši su se nadali da će vojska osloboditi i Skender. Ta nada je zamalo postala realnost, u jesen 1995. za vrijeme velike ofanzive Armije (i hrvatskih snaga) u sjeverozapadnoj Bosni. Peti i sedmi korpus su oslobodili Sanski Most, Ključ i Bosanski Petrovac.

U svom ratnom dnevniku Ljiljan i pepeo, Bernar-Henri Levy piše da se 22. septembra 1995 susreo sa Mehmedom Alagićem na Vlašiću.

Nakon vožnje strmom cestom, oivičenom borovima, Levy i ekipa su, kaže, na visoravan, gdje je u kolibi od brvana bilo izmješteno komandno mjesto generala Alagića.

„Hoćemo li ga vidjeti?“, piše Levy, „Hoće li nam ukazati čast, on, koga bije glas da mrzi novinare, ili da ih prezire, da nas primi, da razgovaramo?“

Alagić ih odvodi, kaže Levy, na Babanovac, a zatim u selo Cisava i na kraju u Mudrike (odakle je, uzgred budi rečeno, rodom moja nena po majčinoj liniji).


„Najzad“, piše Levy, „stižemo u Mudrike, posljednji bosanski položaj prije linije fronta. Mi smo stotinu metara od Srba – i na pet kilometara zračne linije od Skender Vakufa, posljednjeg utvrđenog grada koji brani pristup Banja Luci, gdje je Mladić nagomilao svoje oužje i ljudstvo.“

Levy kaže da je, u jednom trenutku, upitao Alagića šta će se desiti, ako mu, u nekom trenutku, vlada iz Sarajeva naredi da obustavi ofanzivu.

„Uradit ćemo“, kaže Alagić (a prenosi Levy), „kao Dudaković u Bihaću – reći ćemo ‘zapovijest nije stigla’! Čudo kako je naš sistem komuniciranja dezorganizovan.“

A onda je, kaže Levy, Alagić uz smijeh dodao: „Ili [ćemo] kao Izraelci, koji su učtivo slušali svoje američke mentore, ali su žurili da urade ono što im je bilo na umu.“

To se na kraju nije desilo. Nismo postupili kao Izrael. Quod licet Iovi, non licet bovi. Mnogi kažu nažalost. Ja kažem možda i na sreću. Borci 5. korpusa su, u jesen 1995. godine, pjevali:

Dide Ale, nemoj pregovarat,
Naša vojska granice će stvarat.
Krajina je prebrodila krizu,
Sad svi znamo Drina nam je blizu.

Generali su se ipak povinovali pred autoritetom naše vlade (kao što vojska i treba činiti). Kako je zabilježeno u filmu Sana 95 – nedovršena pobjeda, Dudaković i Alagić su se pravili gluhi nekoliko dana, pokušavali da zauzmu što više teritorije, a onda su, uz flašu viskija, proslavili kraj rata.

Iako Skender-Vakuf nije oslobođen, kao ni brojna druga mjesta, naša vlada je postupila ispravno što je potpisala dejtonski mir. Iako nepravedan, bio je pravedniji od nastavka rata. Stvarnost, a naročito ratna, odveć je nepredvidiva. Kao što srpske vlasti nisu mogle ni sanjati da će, bez obzira što su imale totalnu vojnu premoć, doći na ivicu kolapsa, tako ni mi ne možemo znati šta bi se desilo da smo odbili američki mirovni proces i sami nastavili rat, jer (a to se često zaboravlja) Tuđman je krajem septembra 95, nakon utapanja vojnika HV-a, u nabujaloj Uni, kazao da hrvatske snage neće nastaviti.

Od zaključenja Dejtonskog sporazuma, pa sve do danas, Sjedinjene Države su najznačajniji partner bošnjačkoj i generalno probosanskoj politici. To, međutim, ne znači da im se trebamo bacati pod noge, niti dopuštati da se ophode s nama s manjkom poštovanja.

Izjava Američke ambasade, u kojem se osuđuje podizanje spomenika Mehmedu Alagiću predstavlja primjer nepoštovanja, pa i nedopustive drskosti prema ovoj državi.

Šta drugo reći o tvrdnji Ambasade da „građani ove zemlje zaslužuju bolje nego da se osobi optuženoj (sic!) za ratne zločine odaje počast podizanjem grandioznog spomenika na planini Vlašić“?

Govoriti o Alagiću, koji nije osuđen, istim tonom kao o pravosnažno osuđenim za genocid, istrebljenje ili progon (što u ovom slučaju Američka ambasada čini) deplasirano je, pa čak i degutantno. Naročito, ako imamo u vidu da je, prije samo nekoliko dana, Benjamin Netanyahu, koji je optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom optužen za sistemsko izgladnjivanje Gaze, s burom oduševljenja dočekan u Američkom kongresu. Ako već moraliziramo, onda ne važi quod licet Iovi, non licet bovi.

Za razliku od Netanyahua, Mehmed Alagić nije ni optužen za sistemske zločine, kao što su genocid i zločini protiv čovječnosti, niti je osuđen pred sudom historije kao što Milošević jeste. Da jeste proglašen krivim, Alagiću se ne bi trebao dizati spomenik. Ali se ni tada ne bi mogao izjednačiti s nalogodavcima genocida, istrebljenja ili progona, jer prvi princip međunarodnog prava je da nisu svi zločini isti.

No, nije najveći problem što je ambasador Murphy iskazao nepoštovanje prema nama. Problem je što mu oni, koji bi trebali, ne smiju odgovoriti. Oni koji su zaduženi da brane dostojanstvo ove države, pogazili su to dostojanstvo. Tu prije svega mislim na Denisa Bećirovića, koji je kao pokrovitelj podizanja spomenika najprije prihvatio poziv da učestvuje na ceremoniji, a na kraju se nije pojavio. Nije čak poslao ni svog izaslanika. A nakon izjave Američke ambasade jasno je i zašto.


Sjedinjene Države jesu pomogle ovoj državi da opstane, ali da se 1992. ljudi poput Mehmeda Alagića nisu suprostavili agresoru, ne bi se imalo, tri godine kasnije, čemu pomagati. Sjedinjene Države i danas pomažu u čuvanju mira i državnosti BiH, ali ako im se budemo bacali pod noge, neće imati čemu pomagati. Ako metak nije mogao ubiti Alagića, ali poniženje jeste, zašto ova država misli da će preživjeti, u stanju u kakvom je sada? ( Haris Imamović, istraga.ba)