Danas u Bosanskom Novom obilježena tužna 32. godišnjica najvećeg egzodusa-progona Bošnjaka od postojanju grada na utoku Sane u Unu

U haremu Vidorijske džamije u Bosanskom Novom danas obilježena tužna 32. godišnjica najvećeg egzodusa-progona Bošnjaka od postojanja grada na utoku Sane u Unu. Na početku, intonirana je državna himna, a potom proučena El-Fatiha za sve nastradale Bošnjake u proteklom ratu u BiH, 1992./1995. godina.


Prisutne je potom poselamio i pozdravio prof. Haris ef. Ahmić, u ulozi domaćina, inače glavni bosanskonovski imam. U desetak minuta besjede ef. Ahmić smjestio je gotovo sve što bi se trebalo reći. Od događaja u tom vaktu, sudbinama i tragedijama ljudi, dramama, traumama... I najbitnije u tome svemu naglasio je zašto se treba i mora njegovati kultura sjećanja na egzodus i stradanja Novljana i Kostajničana. Jer, ako bismo zaboravili prošlost, a skloni smo tome, mogućnost je veća da nam se zlo ponovi. A to u krajnjem slučaju znači ne imati sigurnu i lijepu budućnost za sve žitelje s ovih prostora.


Podrobniju priču o zbivanjima s početka 1992. godine iznio je Braco Šehović, predsjednik Saveza logoraša BiH u općini Bosanski Novi. U svom izvještaju služio se, između ostalog, dokumentacijom Državne agencije za istragu i zaštitu. Kako je došlo do formiranja najtužnijeg konvoja u historiji Bosanskog Novog i šta je prethodilo tome da ne svojom voljom svoj zavičaj organizirano napusti 12 hiljada Bošnjaka i Hrvata, a svu svoju imovinu, pokretnu i nepokretnu, ostave srpskoj vlasti. Tog četvrtka, 23. jula 1992. godine, po mnogima, ubijen je Bosanski Novi, kojem će tadašnja vlast predjenuti ime u Novi Grad. Osim što je u tri navrata protjerano bošnjačko i hrvatsko stanovništvo, na području bosanskonovske općine ubijeno je 269 Novljana. Od tog broja 221 žrtva bili su civili. Porušene su sve džamije, njih 14, opljačkane i devastirane kuće. Poruka Brace Šehovića, predsjednika bosanskonovskih logoraša, gotovo identična: Da se ne zaboravi i da se ne ponovi!


Vrlo emotivno, iz dna duše, govorio je Selim Ekić, potpredsjednik Skupštine općine Novi Grad/Bosanski Novi. Kako i ne bi kada je prošao torturu prvog koncentracionog logora u Bosni i Hercegovini, na fudbalskom stadionu u Bosanskom Novom, na kojem je igrao za tim „Slobode“, najstariji bosanskohercegovački klub, na kojem je „ubijena“ sloboda. Najtužniji detalj iz 40 dnevnog boravka, svakako je dan kada je 740 logoraša pušteno sa stadiona kako bi se prikučili konvoju nakrcanom suzama, tugom i bolom, a izdvojeno njih 17, koji su zauvijek nestali. U haremu Vidorijske džamije, uz šehidsko spomen-obilježje Novljanima, Ekić se dotakao i zaseoka Alići-Ekići u kojima su stravično masakrirani svi Bošnjaci, ali i istakao da u svemu tome moramo izvući pouku. Suživot nam je sudbina, ali ga moramo učiniti boljim i ljepšim, kazao je potpredsjednik Skupštine grada na utoku Sane u Unu.
Kao i prošle i ove godine mali broj Bošnjaka-Novljana prisustvovao je obilježavanju godišnjice sjećanja na njihov egzodus i stradanje iz godine 1992./1995. Nažalost, brzo zaboravljamo svoje muke i tuđe zlo!