Bez pompe, promotivne kampanje, bez ijedne najobičnije najave, iz štampe izašla knjige poezije Novljanke Šefike Mujagić: „Ispričaj sve djetetu svom“. Za tu predivnu knjigu napisao sam recenziju:

Prvi susret s autoricom i njenom poezijom, Šefikom Mujagić, imao sam već davne 1998. godine. Oboje smo tada bili u muhadžirluku, u Sanskom Mostu. Opojni su i tad stihovi njeni bili. Stihovi kod kojih ne možeš ostati suzdržan i emotivno ravnodušan. Danas, nakon toliko vremena čitam njen debitantski prvenac, knjigu s 99 odabranih pjesama. Sve je vjerno i slikovito. Dirljivo i potresno. Taj dubok emotivni osjećaj, knedla u grlu i suza u oku, nedvosmisleno potvrđuju snagu Šefikine poezije. Jer, njeni stihovi nisu snovi. To je java, jezik istine i jezik njene duše.

... Ona je rijedak poetski talent s izražajem potpune iskrenosti. Oni koji osobno poznaju Šefiku imaju mišljenje, i u pravu su, da su njene pjesme duhovne, etične, „ponizne“... U njima su istina i mudrost, provjerene i potvrđene. U svojoj poeziji ona prepričava svoje nesanice, opasne susrete, svoje drame i svoje vizije. Pjesnikinji zapisi su istrgnute slike iz vlastitog života, njene mahale, grada, zavičaja...

... Uspoređivao autoricu ne bih nipošto s pjesničkim veličinama, tek joj je prva knjiga, ali stil joj je sličan Teodoricu Garcia Lorci. Prevashodno mislim na vjerno i slikovito prikazivanje pjesma u stihu. Naglasio bih ogorčenost na tragediju planetarnih razmjera, Srebrenicu, Ahmića, Prijedora... Čudesnom vještinom pisane riječi, čitatelju će mnogo toga biti jasnije kada pogleda naslove pjesama, prolazeći kroz osjećaje duboke žalosti, pustoš u duši, pohranjenu ljubav, kroz ubrzane otkucaje srca, studen tijela, teške jauke, toplinu zagrljaja...

... Iznenadio sam se kada mi je autorica kazala da je nesigurna u svoje stihove. A znano je da su samo inteligentne osobe sumnjive u sebe. To kaže i tvrdi veliki Charles Bukowski!
... Ovoj predivnoj knjizi treba se vraćati, iznova je čitati, drugima preporučivati!