Povodom 11. jula - Međunarodnog dana sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici NA POLJANI POTOČARA
Autor: Mehmed Meša Delić Objavljeno: 07. Jul 2024. 14:07:54
Svakog jedanaestog jula k'o korali u Crvenom moru porodice, udovice, siročad, rodbina, prijatelji, preživjeli, čvrsto se prikrpe za spomen kamen, nišane, mezare, nervozni, rastrešeni, uplakani, prepadnuti, prevareni, izigrani, za sabur, za snagu, za utjehu, za džennet šehidima, Allahu se mole. Na poljani Potočara mezari nisu tijesni u mnogima leži samo kost poneka, a one kosti što nedostaju, četnička ruka je sakrila, u stotine masovnih grobnica širom Bosne, da ih ruka najmilijih u mezare ne bi spustila. I kada samo jednu kost sahranjuju oči majkine, bratove, sestrine..., gasulhane bi bile, gasulenje kostiju suzama bi se obavile, kada bi kosti u mezare spuštali, za njima bi suze kapale, da sve one mnogobrojne skrivene kosti nadomjeste. Na poljani Potočara, na dženazama, u gužvama, u bolnim stiscima, uzdasima, niko nije usamljen, svi su oni uz Allaha svoga, On duše šehida pazi i čuva do Sudnjeg dana, On ih očekuje u džennetskim đulistanima. Na poljani Potočara, smjenjuju se uplakani, čista suza biva vrelo zvukova, tada uho svako biva plačom probušeno, pa i ono gluho, dragi Allahu, utješi sve uplakane, ima ih k'o mravi, svi su oborenih glava. Svi oni pognutih su glava, a podignutih šaka, oni dove upućuju Allahu Tebi! Učenje Časnog Kur'ana k'o nur se leluja i treperi između plavog neba i zelene poljane Potočara, ta dobrota, ta ljepota žalosti i tuge na haadž u Mekki liče. Oni plaču tiho, oni se mole glasno, dok ih davi sparina i teško nebo sa neizmjernim oblacima, dave ih i govornici dugim govorima, a minuta šutnje dovoljna bi im bila. Govornici govore, a oni duraju, oni znaju, ali ne i govornici kako je teško biti slab i nemoćan, biti sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan, na mjestu epskog stradanja, na mjestu genocida. mučno je biti slab i sve to uživo gledati, doživjeti, izdržati, dok pljušte kiše suza na poljani Potočara svakog jedanaestog jula. Puno je onih koje pritišće očaj, žalost, tuga, dok idu, stanu, sjednu, ustanu, na poljani Potočara, oni znaju koga su izgubili, oni znaju da su oni bili nevini, dok su zdravi i živi oni žele dolaziti, počast šehidima odati, oni znaju da jedanaestog jula poljana Potočara biva – centar svijeta. Preživjeli se prisjete svih onih bespuća po kojima su, gonjeni, po trnju i kamenju, a bili su: goli, bosi, gladni, žedni, brutalno su ih odvajali od najmilijih i još brutalnije ubijali, ubiljali su sve što su stigli, ognjišta vjekovna ognjem su im ugasili, u masovne grobnice, jame, potoke, rijeke ih bacali, genocid činili. Bosno kaharna, plugom genocida uzorana, non – stop, pokazuj svijetu i nama tragove četničkog junaštva i masovne grobnice, javne i tajne, i mezare iskopane, i bijele nišane, da se nikad i nikome više ovakav genocid ne ponovi, da pravda i kazna stigne sve zločince širom svijeta. Svemogući Allahu, što na plavom svodu zlato i srebro noćnih zvijezda pališ, daj snagu, daj sabur i primi dove, od onih koji godinama sahranjuju samo kosti, da im suza ne usahne, još je puno ne nađenih kostiju. Njihovi najmiliji bili su lijepi i ponosni, al' troglava aždaha u Bosni se ugnijezdila, da ubija, sakati, bošnjački narod ponosni, da Bosnu u vatru u pepeo pretvori, da u pepelu kosti ubijenih nestanu. A gdje je taj pepeo i gdje su sve te kosti dragi Allahu, samo Ti i četnici znaju! Njihovi životi u genocidu su izbrisani, u spomen kamenu, u nišanima, u srcima i dušama, hiljade njihovih imena i prezimena su uklesani. Tuga i srdžba preživjelih je beskrajna, dostojanstvo njihovo je pogaženo, njihov život jadan, kukavan i neispravan, sav pogažen i pogružen, dostojan stida i prezira, jao, jao, kuku njima, ako ne dođe istina i pravda. Strasno šute šehidi u mezarima dok duše njihove na istinu čekaju, da se zna ko je bio dželat, a ko žrtva, muklom tišinom, mezari i nišani ćute, nižu se godine, dunjaluk prolazi, a plač na poljani Potočara ne prestaje, mnogima je plač i tuga u amanet ostavljena zbog genocida. Ko god genocid negira, ko god nema poštovanja, prema svim ubijenim, dobrim ljudima, djeci, ženama, on neće nikada više steći poštovanja, ni na ovom ni na budućem svijetu, on će na kraju pasti u vlastitu zamku tuge. |