Da bi se osvojila Sveta zemlja Rim je križarima, među ostalim, obećao i oprost grijeha. Ratnicima za slobodu Svete zemlje to je bio znak da mogu slobodno pljačkati i ubijati. Već prvi križarski pohod pokazao je krvoločnost vjerskog rata. Godine 1099 u Jeruzalemu je nakon osvajanja ubijeno oko dvadeset tisuća uglavnom muslimana, ali i nekoliko tisuća Židova.

Židovi su se pokušali spasiti zatvaranjem u sinagoge, nije bilo spasa pred vjerskim bijesom križara – zapaljeni su zajedno sa svojim hramovima.

Bog religijske hijerarhije Rima trebao je svoju Svetu zemlju a smrtnicima je nudio oprost. Prevedeno na jezik vjerskih ratnika: Religijska je hijerarhija trebala ratnike a nudila opljačkani 'kapital'.
Brutalnost vjerskih ratnika posebno je došla do izražaja u četvrtom križarskom pohodu kada su ratnici skrenuli s puta i napali svoju kršćansku braću u Konstantinopolu. Kršćanski ratnici ubijali su tada kršćane. Pljačka Konstantinopola pokazala je papi Inocentiju da su se ratnici oteli sa vjerskih uzda i da ih je privukao 'kapital' Konstantinopola.

Moć kao motiv
Povijest odnosa religijskih i svjetovnih vlasti, snage vjere i snage bogatstva, moći religijske hijerarhije i moći novih vremenom stvaranih svjetovnih hijerarhija – sve to pokazuje da je pitanje moći u središtu vrtloga nesreća, ratova, mržnje i svih pokušaja uništenja onih 'drugih'.

Moć velikih ratnika prošlosti bila je mitska, božanska. Narodi su se oslanjali na svoje božanske ratnike koji su im obećavali mir, a ponekad i obećanu zemlju. Samo je korak trebao od božanske snage ratnika do ideje Boga koji objavljuje svoj ugovor sa svojim narodom.

U početku je Bog bio čovjek božanskih osobina. Bog je bio otac koji donosi zakone. Bog naređuje onako kako bi Otac nacije postupao s neprijateljem. Istrebljenje naroda moglo je biti metoda zauzimanja 'obećane zemlje'.

Tisuću godina nakon prvog križarskog pohoda, stvari su se bitno promijenile. Kapital je postao Bog. Religijske hijerarhije postale su birokratski uredi za pitanja vjernika. Kapital/Bog je pred osvajanjem svijeta. Sve materijalno mu je pod nogama. Ostalo mu je još samo verificirati mjenicu koju je Ballfourovom deklaracijom uručio pokretu Cionističkog križarskog rata. Kapital traži potvrdu Svete zemlje da je on pravi Bog.

Ne traži se više od plaćenika da zarađuju pljačkom (mada se ona ne isključuje). Bog/Kapital plaća unaprijed. Sve što se traži je osvajanje zemlje u kojoj se nalazi Jeruzalem.

Raniji križarski pohodi uglavnom su bili neuspješni, kako u vojnom segmentu tako isto i u imidžu koji su plaćenici donosili svom naredbodavcu, božjim posrednicima, svom Bogu. Kapital/Bog mudriji je od religijskih hijerarhija. Uostalom on ih je kroz povijest pobijedio i zauzeo njihovo mjesto.
Ovaj se Bog okoristio narodom koji se smatrao odabranim. Iskoristio je isključivost tog naroda i zaigrao na njegovu kartu. Podržao je protjerivanje, zatvaranje u geta, pa i masovno ubijanje tog naroda. Bog/Kapital imao je plan stvaranja svijeta u kojemu će biti mjesta samo za njegove sljedbenike - sljedbenike kapitala.

Narod koji je bio od drugih naroda osuđen na bogatstvo radio je ono što mu je bilo suđeno. Bogatio se. Nije prestajao biti isključiv. Nisu ga prestali mrziti.

No kada je Bog Kapital narastao do tih visina da je upravljao i nebom, i vodama, i oružjem, i sudbinama, odlučio se konačno krenuti i po tu završnu potvrdu svog stolovanja na Zemlji.

Cionizam u službi Kapital/Boga
Bog je na Zemlju poslao svoga glasnika, Theodora Herzla, i po njemu poručio da je spasenje u već davno obećanoj zemlji, zemlji koja je upravo sada njemu potrebna. Glasnik je to obznanio kao ideju cionizma, okupljanja sljedbenika Boga/Kapitala na brdu Cion i u (široj) okolici.

Bio je to projekt u koji ni sam Herzl nije vjerovao. Smatrao ga je utopijom. No ne mora glasnik biti upućen u sve božje namjere. Njegovo je da objavi poruku i nestane.

Više od stotinu godina zvonio je huk Ciona. Sve to vrijeme dolazili su hodočasnici kapitala financirani iz fondova božje svete riznice. Kako su dolazili presvlačili su se u vojničke odore. Božji zadatak je bio osvojiti zemlju. Stari zavjet je skrivao manuel za način kako se to čini. Nitko od muških Kanaanaca ne smije ostati živ.

Da bi ubrzao proces Bog Kapitala žrtvovao je u Europi nekoliko milijuna svojih sljedbenika. Usmjeravao je preživjele na bijeg iz Europe jednako kao što je Europljanima proizvodio osjećaj srama za počinjeni holokaust. Europa je dobila što je htjela – istjerivanje Židova mirnim putem. Kršćanski cionizam mogao je likovati. No čini se ne zadugo.

Zemlja u kojoj je i Jeruzalem, (tada al Quds) prihvatila ih je jer Sveta zemlja mora biti zemlja svih. Ali broj sljedbenika kapitala povećao se do broja nakon kojega je prijetila opasnost da to više ne bude zemlja za sve nego samo za 'kapitalce'. Počele su pobune.

Kapitalci su to jedva dočekali jer je njihov cilj sada mogao biti obznanjen. Obračunali su se prvo s vojnicima europske nacije koja je imala mandat upravljati Zemljom u kojoj je i Jeruzalem, a onda su počeli rastjerivati domorodce.

A svijet je gledao i ništa mu nije bilo jasno. Svijet nije shvaćao da je sada Bog onaj kojeg u sebi skriva 'duboka država'. Nije mu bilo jasno da je na djelu poslovni projekt koji se zove Novi križarski rat. Nikome nije bilo jasno zašto toliko ubijanja i kako to da nitko ne može zaustaviti još jedan svjetski genocid.

Samo se iz dubina države Amerike grohotom smijao Bog/Kapital. On je znao što želi. Znao je da je odigrao maestralno. Znao je da je prevario i svoje naručitelje kao što će prevariti i izvršitelje - cioniste koji se pozivaju židovstvo i svete spise.

Duboka država eufemizam je državu u državi, točnije status in statu. Stara je to priča o isključivosti odabranih, njihovom bogaćenju i namjeri da upravljaju sudbinom svijeta.

Na svojim tajnim seansama Bog/Kapital uputio je svoju hijerarhiju u neraskidivost saveza koji su prihvatili. Jasno im je dao do znanja da je milijune žrtvovao za svoj plan i da je svaki kotačić hijerarhije zamjenjiv.

Političkim birokratima priskrbio je privatne ispovjednike AIPAC-a. Političke vođe je upozorio da će biti eliminirani ili osramoćeni kompromitirajućim materijalima.

Bog sve vidi.

Da bi Kapital ovjerio svoju moć i dao joj svetost - Zemlja u kojoj je i Jeruzalem morala je biti 'očišćena' od ljudi bez kapitala. To su ljudi koji kroz povijest nisu bili osuđivani na kamatarenje i lihvarenje. U nizu obrambenih ratova cionisti su osvajali sve više teritorija. Sve manje se Palestinaca moglo oduprijeti nebeskim kočijama koje su rigale vatru.
Šutnja je vladala svijetom.

Bahatost je uvijek najava kraja
A onda iznenada svijetom su počele kružiti dokumenti o narodu kojeg se istrebljuje, a koji vjeruje u svog Boga. Iz dana u dan rastao je broj svjedočanstava o snazi volje Palestinskog naroda da se odupre industrijama oružja, medijskim lažima, terorizmu podignutom na državnu razinu, svim bankarima svijeta, petrodolaru, gladi, žeđi, smrti. Pojavila su se djeca koja su davala do znanja da im Kapital/Bog ne znači ništa odnosno da je to Bog kojeg ubijanjem propagiraju dresirane uniforme. Djeca su postala novinari. Djeca su odrastala između granata i pripremala se za obračun s lažnim bogom.
I svijetu je polako postajalo jasno da Bog/Kapital upravlja nekim tamo Bidenom, kupljenim senatorima i kongresmenima; da Bog/Kapital sam sebe samozadovoljava šaljući oružje kao pomoć svojim odredima za naplatu u nekretninama Zemlje u kojoj je i Jeruzalem. Svijetu je polako postajalo jasno zašto voditelji svih globalnih medija ponavljaju kapitalnu molitvu, zašto govore isto, i na isti način lažu.

Pokazalo se da Bog/Kapital ne može bez aure svetosti. Bogatstvo ne donosi vječnost. Ekonomsko porobljavanje svijeta bio je odgovor za protjerivanje 'u bogatstvo' Sada je svemu trebalo dati auru svetosti. Ponovno se koketira sa Svetim spisima. Ekonomsko ovladavanje svijetom treba dovršiti najavljenim dolaskom Mesije. Pripremaju se crvene krave.

Rim treba pasti u ruke Jeruzalema u kojemu stoluje Bog/Kapital. Time bi bila izvršena osveta za usmjeravanje cionista na križarsko ratovanje za Svetu zemlju. Rim je priželjkivao deseti križarski rat, no ratnici su opet iznevjerili. Ponuda Boga/Kapitala bila je obećanje raja na zemlji.
A Rim koji je nekada davno sve pokrenuo počeo se sada moliti za ljude koji još uvijek vjeruju u Boga, u palestinsku djecu, žene i pokret za oslobođenje Zemlje u kojoj je i Jeruzalem. Moliti za muslimane i kršćane, odnosno za Židove koji nisu upleteni u cionističku igru (i koji protestiraju protiv cionacizma zajedno s ostatkom svijeta).

Probudila se Afrika. Znaju Afrikanci što europski i američki bog donose, a što odnosi. Rusija i Kina postale su sve glasnije u osudi Boga/Kapitala. Nije da su to zemlje imune na prozelitsku djelatnost Novog Boga u svojim redovima, ali ostalo je nešto stare vjere u razlike.

Pobunili su se i europski narodi. Plaćanja Novom Bogu postala su nesnošljiva a u novim crkvama više nije bilo grijanja jer nije bilo plina. Ustali su i Arapi protiv svojih šeika i monarhija davno kupljenih petrovjenčanjima, petrooružjem i petrodolarima. Svijest o lažnom Bogu izlazi na svjetlo dana.

Ispred crkava Novoga boga sve češće se čuju riječi: izgleda da ih stiže ono što su htjeli Novi svjetski poredak. No izgleda da to neće biti poredak Boga/Kapitala.