Njemački novinar i političar Wilhelm Marr objavio je 1879. Godine knjigu Der Sieg des Judenthums über das Germanenthum (Pobjeda judaizma nad germanstvom). O toj se knjizi najčešće govori kao o knjizi koja je bitno utjecala na razvoj antižidovstva u Njemačkoj. Budući da se o toj knjizi govori kao o izvoru 'antisemitizma' rijetko je čitana i malo je njenih poruka stiglo i do europske a posebno do naših sredina. U ovom dijelu analize zla koje je trenutno na djelu u Palestini, iznesimo na svjetlo dana neke teze 'antisemita', Wilhema Marra.

U samom početku Marr donosi zapažanje koje pokušava pojasniti svojom knjigom. On kaže: „Glasno proglašavam, bez ikakve namjere ironiziranja, svjetsko-povijesni trijumf židovstva. završetak izgubljene bitke, pobjeda neprijatelja bez ikakvog blagog eufemizma za poraženu vojsku“ .^[1] O kakvoj je pobjedi riječ?

Riječ je o pobjedi osobina po kojima je židovstvo zapamćeno kroz povijest. Marr prije svega konstatira neprijateljstvo prema židovstvu kroz cijelu povijest utemeljeno na uvidu o „strahu Židova od pravog posla“ te „u njihovom zakonski propisanom neprijateljstvu prema svim nežidovima“^[2] Marr se vraća u prošlost, sve do Rima te zaključuje da je razlog za mržnju koju su Rimljani osjećali prema Židovima bio „njihova ekskluzivna priroda, zajedno s realističnim duhom cjenkanja i lihvarstva koji su donijeli sa sobom u rimski svijet“ .^[3]

Ako imamo na umu smjernost ranokršćanskih vjernika (koja je barem dijelom nastavila živjeti i pretvaranjem kršćanstva u državnu religiju) dosta je realno misliti o nužnom tektonskom sudaru s jedne strane ranokršćanskih vjernika (onih koji su bili izvan državno-religijskih struktura) koji bogatstvo nisu vidjeli u ovozemaljskim stvarima i s druge strane pridošlih židovskih vjernika koji su od svojih rabina bili 'oslobođeni' zabrane kamatarenja/lihvarenja (kad su u pitanju nebraća/nevjernici/inovjernici/goyi). Marr ne vidi takvu mogućnost ali konstatira: „Semitizam (koristi riječ koja uključuje i arape) je stoga našao pogodno tlo za svoj realizam i već u Konstantinovo doba "novi Židovi" (kršćani) formirali su novčanu vlast u Rimu“ .^[4]

Marr sugerira da je dolazak Židova u Rim značio i dolazak svojevrsnih 'pregovarača o novcu', čiji je realizam bio utemeljen na realnosti novca i koji je kao takav mogao krenuti u osvajanje svijeta. To bi značilo da se iza kršćanske mržnje prema Židovima krila mržnja prema sposobnosti Židova da plasiraju čovječanstvu paradigmu novca kao ključnog medija svih međuljudskih odnosa. Kršćanstvo je prihvatilo tu paradigmu i vlastitim širenjem pomoglo da ta paradigma postane globalnom.

Povremeno glasne a većinom tihe osude Židova kao naroda koji su odgovorni za Kristovo raspeće, Marr odbacuje. On smatra da je u pitanju bila svjetina koja se ponašala onako kako bi se i kako ce ponaša svjetina bilo koje vjere, svih vremena i bilo kojeg naroda.

Borbu protiv judaizacije društva Marr tumači kao borbu za egzistenciju koja se skriva u ruho teoloških odnosa. Marr dakle brani Židove od vjerskog progona pronalazeći u tom progonu jednu svjetovnu, egzistencijalnu proturječnost odnosa prema svjetovnoj vrijednosti univerzalnog medija novca kojim su se Židovi tako uspješno koristili: „Ništa nije prirodnije od toga da su Židovi morali mrziti svoje podjarmljivače i otmičare iz svoje domovine. Niti je prirodnije nego da je ta mržnja morala rasti kroz gotovo dva tisućljeća pritiska i progona na Zapadu. Ništa nije bilo prirodnije od toga da su Židovi u svom izgnanstvu i neizravnom zatočeništvu na Zapadu postali još omraženiji nego što su bili na Istoku. Ništa prirodnije od toga da su svojim urođenim talentom za lukavstvo i nadmudrivanje kao “zarobljenici” formirali državu u državi, društvo u društvu.“^[5]

Ako je netko (a to su bili Rimljani) prisilio Židove živjeti na Zapadu, onda su Židovi, smatra ovaj autor, imali prirodno pravo na otpor. Njihova je ustrajnost dovela do toga da su u devetnaestom stoljeću postali najveća sila zapadnog društva. U samoj Njemačkoj to je dovelo do toga da se Židovi nisu asimilirali, nego su germanski duh apsorbirali u židovstvo. 'Realističkim duhom cjenkanja', smatra Marr, Židovi su Njemačku pretvorili u 'Novu Palestinu'. Mržnja pak prema Židovima utemeljena na vjeri bila je samo izgovor.

„Ovaj narod, Židovi, koji je u svojoj vlastitoj povijesti posjedovao energiju teokratskog fanatizma kao niti jedan drugi narod na zemlji, čiji je teokratski kodeks u ratu i miru bio takav da naprosto diže kosu na glavi, svu svoju razornu moć prenio je u druge oblike i njima osvojio zapadni svijet, što nije uspio u istočnom svijetu ognjem i mačem.“^[6]

Što znači prenijeti svoj teokratski fanatizam u druge oblike Marr pokušava analizirati u svojoj knjizi. No već je iz uvodnih napomena i sugestija o ekonomskom osvajanju Zapada, postaje jasnom autorova intencija povezivanja religijske isključivosti, odnosa prema ekonomiji/poslovanju/novcu, nemogućnosti integriranja u zapadna društva i oblike pojavljivanja mržnje prema tom obliku isključivosti koji se svojim oblikom poslovanja nameće kao paradigma novoga svijeta.

Marr je eksplicitan: „Ovaj narod je svojim židovskim duhom osvojio svijet“^[7] Pojašnjavajući tu tezu Marr umanjuje važnost same židovske vjere u tom procesu. On naglašava „ugovor s Bogom…koji mu je nametnuo ugodnu dužnost uništavanja svega što nije židovsko“^[8]

Marr piše: „Naposljetku, uvijek iznova valja naglasiti da nas je filozofsko samozavaravanje dovelo do toga da židovsko pitanje vidimo kao konfesionalno pitanje slobode. Međutim, do 1848. judaizam je već odavno dosegao stupanj u kojem nije moglo biti govora ni o kakvom konfesionalnom oštećenju. Židovsko "ispovijedanje" nije bilo ništa više od statuta naroda koji je formirao državu u državi i ovu sporednu državu, ili. Protudržava je zahtijevala vrlo specifične materijalne prednosti za svoje članove. “^[9]

Marr ustvrđuje da je 'židovsko pitanje' zapravo društveno pitanje, dakle ne vjersko. Elemente tog društvenog pitanja on prepoznaje primjerice u činjenici da su „…kršćanske države baronizirale židovske bankare…“^[10] , odnosno da su Židovi zauzeli dominantne, vodeće položaje u državi. No svejedno su nastavili govoriti o njihovom problemu kao vjerskom. Marr im pripisuje osobinu ljudi koji su nešto lagali, pa su povjerovali u to i nastavili dalje lagati. To ih je dovelo do upravljanja financijama države, tako da su Židovi postali strana vlast koja je financijski okupirala Njemačku. Zašto 'strana vlast'?

Marr konstatira da predstavnici tog naroda uvijek iznova ponavljaju rečenicu 'Vidimo se dogodine u Jeruzalemu'. U njoj on prepoznaje činjenicu da se Židovi ni nakon 1800 godina nisu integrirali u njemačko društvo: „Nijedan se pobjednik antičkog i modernog vremena ne može pohvaliti takvim intelektualnim, kulturno-povijesnim uspjesima kao posljednji cjenkajući Židov koji na uglu ulice prodaje vrpcu na kolicima. — Bez ijednog poteza mačem, naprotiv, politički proganjan kroz stoljeća, judaizam je danas postao društveno-politički diktator Njemačke.“^[11]

Novac je, smatra Marr bio sredstvo koje je pokretalo i novine, i književnost. Novac je mogao osigurati naklonost političara koji su se borili za vlast. Da bi došli na vlast političari su sve više izlazili ususret Židovima. Tako je, smatra Marr bilo a i ostalo'do danas'. To 'do danas' naravno ne odnosi se na naše vrijeme ali je prepoznatljivo. Naime utjecaj židovskog kapitala na globalnoj razini a posebno u SAD-u takav je da i danas prepoznajemo taj mehanizam.

Posebno je zanimljiva objekcija o pretvaranju novinstva u svojevrsnu industriju. Time se oblikuje javno mnijenje, a ono je bitno za dolazak na vlast onih koji će upravljati državom.

Židovski kapital je, smatra Marr industrijalizirao novinstvo, okrenuo ga prema trivijalnim temama, pretvorio ga u industrijsku robu koja se proizvodi za ovisnike o tračevima i skandalima. Bio je to put proizvodnje ovisnosti masa, put proizvodnje javnog mnijenja, put kojim se pronalazila publika za židovske tendencije. 'Židovskom realizmu', smatrao je Marr više ništa nije bilo na putu. ^[12] Njemačka će postati, smatrao je ovaj autor 'Zapadna nova Palestina'.^[13]

Rečenica koja posebno odzvanja je rečenica koja Židove proglašava vlasnicima 19-og stoljeća: „Pred nama je povijesna činjenica da je Izrael postao vodeća društveno-politička velesila u 19. stoljeću“ ^[14] . Pritom naravno ne misli na državu koja će biti osnovana u Palestini. Formulacija 'Izrael' je nedorečena. Pa čak i da se misli na Židove i to je nedomišljeno. Očigledno je riječ o moći novca koji je odlukama kršćanskog zapada bio dosuđen upravo Židovima. Židovi su bili 'osuđeni' na bogatstvo, a tu su osudu prihvatili i pripremali to bogatstvo za mitsku obećanu zemlju. Ta obećana zemlja nije bila u njihovim srcima i nije podrazumijevala općeljudsko humano poslanje, nego geografski određenu zemlju koja bi se jednom mogla (u konstelaciji promijenjenih odnosa) kupiti.

Marr povlači paralelu: „Ponosno Rimsko Carstvo, sa svom snagom svog oružja, nije bilježilo takve trijumfe kao tipični semitizam na Zapadu, a posebno u Njemačkoj.“^[15] Kulturološki pa i ekonomski gledano i to je logičan slijed odluka koje su donošene na razini religijskih ideologija. Hijerarhija kršćanske crkve protjerala je Židove u geta iz kojih su oni djelovali upuštajući se u one poslove koji su drugima bili zabranjeni. Kamata, zelenaštvo, financijski poslovi… sve je to bilo u početku i nedopustivo i prljavo za kršćane. Pokazalo se međutim da je moć novca snažnija od izoliranja u geta. Židovi su korak po korak osvajali slobodna područja političkog i kulturnog života. Moć novca otvarala im je sva vrata. Svijet je postao posljedica bankarenja i kamatarenja. Jedanput nagomilani kapital tražio je uvijek iznova nove žrtve. Na oltar boga-novca žrtvovana su mjesta u parlamentima, kulturnim ustanovama, medijima, financijskim institucijama… Nisu Židovi osvojili svijet nego moć novca. Nije 'židovski bog mjenica' (kako je rekao Marx), nego je bog-novac pronašao podjarmljenu klasu koja je bila spremna preuzeti ulogu širenja duha kapitala.

Marr najavljuje događanja u Rusiji i otvara pitanje karaktera revolucije koja slijedi u Rusiji: „Židovska, elastična lakoća života gurnut će Rusiju u revoluciju kakvu svijet možda još nije vidio. Društveni nihilizam, apstraktni individualizam bit će praktički dočaran tako da mu se jedino polucivilizirano carsko carstvo ne može oduprijeti. Nerazvijena, dijelom još u pelenama, ili već židovski korumpirana ruska administracija pruža mu izvrsnu priliku“ .^[16]

O karakteru Oktobarske revolucije, broju Židova u najvišim tijelima odlučivanja, načinu financiranja revolucije, utjecaju Židova na tada postojeći tisak u Rusiji, broju tiskarskih radnika na visokopozicioniranim mjestima organa revolucije, mnogo se pisalo. No sve je ostalo na pola puta, ponajviše zbog nejasnog odnosa kapitalizma obučenog u židovsko ruho (a onda zaogrnutog proleterskom odjećom) i feudalne Rusije koja je tražila promjene. Ruskom je seljaku ponuđena politička sloboda koja će uskoro biti zamijenjena oblikom socijalnog ropstva, oduzimanjem privatnog vlasništva i svođenjem na ulogu kotačića u mehanizmu proizvodnje kapitala (koji neće pripadati njima nego birokratskoj manjini).

Marr je zabrinut za 'germanski duh'. Stoljeće kasnije Europljani će biti zabrinuti za 'europski duh'. Nekritičnost te zabrinutosti prostor je za napredovanje izrabljivačkih kapital odnosa, moći novca, bankarskog ustrojavanja svijeta, a onda i dolaska novca na razinu apsolutne vlasti. I Nijemci i Europljani pokleknut će pred bankarskim duhom koji se iz židovskih geta proširio na katakombe i ostatak svijeta. Pobjedu nije odnijelo židovstvo kako smatra Marr nego bankarski duh.

Želja za bogatstvom i tuđim osvojila je Europljane. Kolonijalizam je oslijepio kulturni dio europske duše. Interes da se ima više natjerao je Europljane da krenu u koloniziranje svijeta. Ljudsko biće je postalo nešto što se dijelilo na one koji su slijedili bankarski duh i one koji su svedeni na razinu roblja. U tom kontekstu Marx piše o pobjedi židovskog elementa nad kršćanskim. Kršćanstvo je naime preuzelo stijeg bankarskog duha i krenulo u osvajanje svijeta. To naravno nije moglo proći bez posljedica. Dva svjetska rata izravna su posljedica bankarskog imperijalnog duha koji se predstavljao i europskim, i kršćanskim.

Slično se događa i u Palestini gdje bankarski duh obučen u mitološku odjeću Starog zavjeta, uz pomoć oklopnih snaga američkog imperijalizma, glumi demokraciju u koloniziranoj zemlji i to tako da oni koji bi odnijeli pobjedu na svim slobodnim izborima – moraju živjeti u logoru iz kojega mogu samo promatrati tu kolonijalnu demokraciju.

Budući da mediji imaju razornu snagu u industrijaliziranju svijesti kako građana svijeta tako posebno autoritarnih režima, treba se podsjetiti na Marrovo upozorenje: „…i sam germanski duh je na rubu da postane stranac u “njemačkom” tisku. Neće proći ni nekoliko godina, a u Njemačkoj više neće biti neobrezanih novinara! Najviše, plaćenih činovnika židovske novinske industrije. “^[17]

Gledano iz današnje perspektive, Marr je upozoravao na ozbiljan problem. Naime, u prirodi je kapitala da se širi i stvara pretpostavke za vlast nad svim ljudima i svim zajednicama svijeta. Takozvana sloboda tiska u početku se temeljila na želji za slobodom oglašavanja na što većem području zemaljske kugle. Presvučen u slobodarsku odjeću ovaj je interes omogućio globaliziranje medija a samim tim i industrijaliziranje svijesti. Marrove metafore možda nisu prikladne, ali kad se sjetimo Freudove kritike službene židovske povijesti, odnosa prema Egipćanima i njegovog propitivanja razloga zadržavanja obreda obrezivanja i nakon oslobađanja iz ropstva od naroda koji se obrezivao, onda razumijemo ovu metaforu u njenoj namjeri sažimanja, odnosno kao stilski dodatak.
Nema ozbiljnih analiza koje bi dale za pravo Marru kada 'židovski duh špekulacije' povezuje s pojavom tiska naklonjenog skandalima. Marr sugerira kako se taj duh sitne špekulacije uzdigao na razinu na kojoj je postao nepobjediv. Te sitne špekulacije, taj dnevnik skandala, to danas bismo rekli tabloidno novinarstvo koje svakodnevno donosi nove količine smrti, seksa, skandala – mi kupujemo, mi financiramo. Krivca se dakle može vidjeti u ogledalu. To rezultira činjenicom da germanski duh (a tu bi se moglo dometnuti i europski duh) pripadaju prošlosti odnosno odumiru, dok na prijestolje dolazi židovstvo.

Takvih analiza nema, ali bi se s dosta prava mogla povući linija interesa kapitala uloženog u dnevne novine, interesa izdavača i promjene čitalačkih kulturnih i civilizacijskih potreba. Budući da su židovstvo i kapital povijesno bili sudbina jedno drugome, onda je dosta realno razmišljati u tom smjeru. No to se izbjegava jer će od strane medija koji su u vlasništvu vlasnika kapitala, takvo istraživanje biti ocijenjeno kao napad na Židove a ne na kapital. Ta igra prelijevanja mehanizma obrane koristit će se uvijek i uvijek uspješno.

Obrazac je sljedeći: Jednobožačke religije smatraju poslovanje s novcem, posebno kamatu i lihvarenje nečim neprihvatljivim. Taj 'posao' predaje se Židovima koji svojom isključivošću i traže neku posebnost, izdvojenost, ulogu koja im omogućuje da budu država u državi. Prihvaćaju se financijskih poslova i akumuliraju ogromna bogatstva. Pritom nastavljaju igrati ulogu žrtve. Dijelom i jesu žrtve, ali, paradoksalno te žrtve počinju upravljati financijskim tokovima, što znači preuzimati vlast na svim nivoima.

Obrana kapitala vrši se obranom židovstva. Zelenaštvo se brani medijima u koje je kapital uložio svoje financijske injekcije. Pitanje kapitala počinje se predstavljati kao vjersko pitanje. Napadi na kapital-odnose postaju napadi na židovstvo. Obrana od napada na židovstvo je povlačenje u ulogu žrtve. U konačnici, žrtva je ta koja izrabljuje i koja se pred napadima pretvara u obespravljenog.
Marr, koji će kasnije biti smatran 'antisemitom', u svojoj studiji stalno naglašava kako nema ništa protiv Židova. Njega kako kaže, ne pokreće 'mržnja prema Židovima'. On to gleda kao profesionalac, kao čovjek medija, kao netko tko je izgubljenu bitku osjećao na vlastitoj koži.

U isključivosti židovskog naroda i njegovoj nesposobnosti da se integrira u europsku kulturu, Marr vidi nužnost rata židovskog i europskog pristupa. U tom ratu, smatra Marr, pobjeđuje židovstvo i ono je na putu prema 'židovskom cezarizmu'. Riječ je o pojmu koji sugerira intenciju uspostavljanja svojevrsnog svjetskog židovskog imperija, po ugledu na Rimsko carstvo.

Na putu tom židovskom cezarizmu, smatra Marr, stoji pobuna protiv lihvarstva kao vidljivog segmenta tog procesa. Tu će se 'židovsko pitanje' pokazati kao društveno-političko pitanje a ne vjersko. Indikativno je da Marr smatra kako se u odjeći individualnih sloboda za koje se zalažu tadašnje teorije zapravo nalazi fenomen drskosti. Hoće reći da onako kako proizvoljnost nije slobodo, to nije niti drskost koja se oblači u ruho slobode.

Marr piše o 'društvenom raku kamatarenja' koji se sve više širi. Lombardijski obrazac kreditiranja ovladao je Njemačkom i Marr u tome vidi razlog ogorčenosti protiv Židova. Bilježi i riječi koje su gotovo proročkog karaktera: „…eksplozija je neizbježna“^[18] Dolazi vrijeme, smatra Marr kad će se trebati štititi Židove od nasilja onih koji su povrijeđeni pobjedom židovske ideologije. ^[19]

Fussnote:
^1] Wilhelm Marr: Der Sieg des Judenthums über das Germanenthum Rudolph Costenoble, Bern, 1879., Str. 4
^2] Isto. str. 6
^3] isto
^4] Isto, str. 7
^5] Isto, str. 9
^6] Isto, str. 15
^7] Isto, str. 15
^8] Isto, str. 15
^9] Isto, str. 20
^10] Isto, str 21
^11] Isto, str. 22
^12] Više, str. 24/25
^13] Isto, str. 29
^14] Isto, str. 32
^15] Isto, str. 32
^16] Isto, str. 33
^17] Isto, str. 35
^18] Isto, str. 42
^19] Isto, str. 43