U toplim predvečerjima, kada bi Stari grad treperio poput stare sevdalinke, iskonski ukorijenjene u našim dušama, stizao nam je Ramazan, najdraži musafir u svakoj kući. Bio je to period kada bi moja starogradska avlija i stara kuća poprimale neku drugu, neobjašnjivu dimenziju. Sokaci bi bili ispunjeni radošću i očekivanjem. Svaki dan uoči iftara, avlija bi bila ispunjena mirisima tradicionalnih jela - baklava, sarma, pita, i naravno, somuna. Miris šerbeta miješao bi se s mirisom svježe pečenog kruha iz pećnice moje majke. Ona bi tih dana provodila sate u kuhinji, u tišini, pripremajući obroke za iftar.

- "Idi sine igraj se sa djecom iz mahale. Ali čim vidiš kandilje na džamiji požuri kući", govorila bi mi tih dana, kao da mi je davala u zadatak da pratim kada će zasijati stari kandilji na Gradskoj džamiji. Dok bih trčkarao sokacima, razdragano igrajući se s prijateljima, gledao bih kako se kandilji polako pale na našoj Gradskoj džamiji. Tada bih potrčao kući i radosno uzvikivao: "Posti mama, kandilji su se upalili!"

In memoriam Abdulahu Sidranu Ovih dana izgubili smo našeg Abdulaha Sidrana. Bio je moj virtualni mentor. Uostalom kao i hiljadama drugih. Njegova veličina se ogledala u tome da je uvijek pronašao načina da se barem kratko javi ponekom porukom. Mnogi na žalost, nisu još "dobacili" do tog nivoa komuniciranja sa ljudima. "Ja sam na Tomašici plako kao nad nrtvom majkom - a tamo nema nikakviga obilježja, ne daju bas nista i nikako...NIGDJE" Slabe su mi oči. Velika muka. Užas AMIGO....jedna od ljepših Arsenovih pjesama". Ovo je jedna od njegovih posljednjih poruka meni na facebook chat, gdje sam se ponekad "usuđivao" da mu se obratim. Zvao sam ga Amigo, a i on se meni tako obraćao, kao u Arsenovoj pjesmi. Adio Amigo... mirno spavaj. Rahmet tvojoj plemenitoj duši.

Mati bi se slatko nasmijala i objasnila mi da je sad prošao post i da je vrijeme iftara. Takav je bio moj prvi svjesni susret sa Ramazanom. Kada sam krenuo u školu u ramazanskim danima bih bio bih zadužen za jedan važan zadatak - otići po vruće somune za iftar. Djed bi mi davao nekoliko novčića bez pitanja o kusuru, a ja bih trčao do pekare s osjećajem ponosa i odgovornosti. Dok bih se vraćao kući sa vrućim somunima, osjećao bih sve mirise ovog posebnog mjeseca kako obavija naš Stari grad. Ti mirisni somuni ili lepinje kako ih zovemo u mom kraju,mogli su mirisati tako zanosno samo u Ramazanu. Volio sam sve te mirise Ramazana mog djetinjstva, koje i danas nakon mnogo godina, uspijevam oživjeti u mojim mislima.

Moj prvi odlazak u džamiju bio je sa mojim djedom. U Starom gradu nismo nikada imali redovnog imama, pa je moj djed veoma često, pored toga što je bio mujezin, imao i tu ulogu. Iako već u to vrijeme opterećen godinama, nije odustajao da se popne na munaru i prouči ezan. Tog za mene posebnog dana, mati me je odjenula kao da je neki veliki praznik. Dok mi je pokazivala kako da "zapertlam" nove cipele, rekla mi je da slušam djeda jer tog dana idem s njim u džamiju. Tada mi je bilo malo jasnije čemu ta nova garderoba na meni. Znao sam da se moje starije komšije u Starom gradu nekako praznično oblače pogotovo petkom. Sada kad sam i ja jedan od njih odjednom sam se počeo osjećati nekako važnim ali i u isto vrijeme sam osjećao određenu nelagodu zbog nepoznatog. Naime, naša Gradska džamija je nekako za mene onako malog izgledala pomalo zastrašujuće. Osobito sa svim tim starim nišanima poredanim onaokolo.

- "Jel’ spreman taj hajirilija"?, - začuo se razdragan djedov glas. Zatim me je uzeo za ruku i krenuli smo put džamije. Dok smo polahko hodali posmatrao sam mog djeda. Gledao sam u njegove svježe izglacane cipele na koje bi ponekad navlačio gumirane kaloše, kako bi ih zaštitio od kiše ili snijega. Koje bi stigavši pred džamiju skidao i stavljao u posebnu vrećicu. Iz druge vrećice bi stigavši u džamiju, vadio mestve izrađene od mekane kože i navlačio ih na čarape. Koračali smo polahko zbog jedne njegove pomalo kraće noge, koju je igrom slučaja umalo izgubio u drugom svjetskom ratu. Oslanjao se na vitki bambusov štap od kojeg se odvajao samo u džamiji. Bio je često u tamnom odijelu sa bijelom, uvijek ispeglanom košuljom. Na glavi je stalo nosio francusku kapu koju je zvao "mica". Za tu svoju ‘micu’, djed je imao posebnu navlaku koja ju je štitila od kiše. Bila je tamno zelene boje. Sve je bilo gotovo savršeno do samog ulaza u džamiju. Prešao sam visoki tamnozeleni kamen koji se nalazio na samom ulazu i prvi put zakoračio u unutrašnjost najstarije prijedorske džamije. Iako je vani bilo prilično sparno u unutrašnjosti džamije bilo je ugodno. Osjećao se poseban miris, kojega čak i sad nakon dosta prohujalih ljeta,mogu osjetiti. Držao sam djeda za ruku a onda sam zastao kao "ukopan". Naime sa desne strane odmah nakon ulaza nalazila se mala prostorija i tu su se jasno vidjeli poredani tabuti sa ostalom opremom koja je služila za opremanje onih koji su preseljavali na bolji svijet. Noge su mi odjednom postale kao od olova. U grudima je počelo udarati toliko jako da sam mislio da svi oko mene čuju to lupanje. Djed je primjetio promjenu na meni. Osmjehnuo se i malo mi jače stisnuo ruku.

"Ne boj se sine, to su samo daske i neke krpe. Nema tu ništa strašno. Idemo dalje"... Dok bi se penjali polako na munaru, djed bi se često osvrtao, kao da je provjeravao da li se bojim. Onda bi me blago pogledao i čvršće stisnuo ruku. Kada bi se otvorila mala drvena vrata na munari i kada bi djed počeo učiti ezan, prestajali su svi moji strahovi. Zaboravljao sam strah od poredanih tabuta na ulazu, nestajao bi i strah od penjanja strmim stepenicama stare drvene munare, a strah od visine nadomjestio bi fantastični pogledo na naš Stari grad. Djed bi učio ezan, a ja bih ponavljao za njim svaku riječ i propinjući se na prste pokušavao da što bolje vidim tu svu ljepotu Starog grada ispod sebe. Danas, mnogo decenija nakon mojih prvih odlazaka s djedom u džamiju, svaki put kada čujem ezan i oči mi zasuze, vraćam se u mislima u dane bezbrižnog djetinjstva. To mi duša sama od sebe progovara nekim unutarnjim glasom i daje mi do znanja da još u meni živi onaj mali dječak iz Starog grada.

Bio sam već tinejdžer kada je moj djed preselio na bolji svijet. Otvorila su se nova poglavlja u mom životu. Ušao sam u svijet muzike i umjetnosti. Godine ’80-te su donijele procvat muzičke scene moga grada. Jedna generacija je tražila svoj dio velikog kolača i malo mjesta pod suncem. Ipak, bilo je suviše lijepo da bi dugo trajalo. Došle su krvave ’90-te. Moj narod je Prijedoru doživio nesreću neslućenih epskih proporcija.

Raseljavanje, ubijanja, odvodjenje u logore i potpuno rušenje Starog grada zajedno sa njegovom džamijom. Daleko od rodnog grada nastavio sam sanjati snove u kojima sam jasno vidio sve ono što je činilo jedno bezbrižno djetinjstvo. Vidio sam i našu Gradsku džamiju i njene sjajne kandilje. Vidio sam djeda na munari u čuo sam jasno u snu ezan,koji je pozivao da se vratim iskonu. Znao sam da ćemo obnoviti naš Stari grad i njegovu džamiju. Uz Allahovu pomoć i sopstvemim naporima, to smo i uradili. Sada, kada zakoračim u našu Gradsku ili Mahmudiju džamiju, moji pogledi nisu više okrenuti prema prostoriji s tabutima. Umjesto toga, osjećam mir i spokoj koji prožimaju svaki kutak džamije. Moji susreti sa džamijom su postali dublji, ispunjeni vlastitim razmišljanjima i dovama.Sjećam se svake riječi ezana koju sam naučio od djeda. Svaki put kada zvuk ezana odjekne u zraku, osjećam se povezanim s nečim većim od sebe, nečim što nadilazi običnu svakodnevicu. Džamija je postala mjesto gdje sam pronašao mir i inspiraciju, gdje se osjećam bliže svojoj vjeri i svojoj zajednici. I dok se vremenom promijenio način na koji doživljavam Ramazan i džamiju, osjećaj pripadnosti i duhovne povezanosti ostao je nepromijenjen. Svaki put kada zakoračim u džamiju, osjećam se kao da se vraćam kući, kao da se vraćam svojim korijenima i svojoj duhovnoj baštini.I dalje nosim sa sobom sjećanja mojih prvih odlazaka u džamiju s djedom. Sjećanja koja su oblikovala moju vjeru i moj identitet. I dok se život nastavlja mijenjati oko mene, ta sjećanja ostaju kao Nur u mom duhu, podsjećajući me na važnost tradicije, porodice i duhovnosti.