PLAVLJANKE, NJEGOŠ I OSMI MART
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 09. Mar 2024. 15:03:46
Svim Plavljankama čestitamo osmi mart, Međunarodni dan žena
* * *
Notorna činjenica je da je položaj žena u društvu odvajkada i u svim društvenim sistemima bio milo rečeno nezavidan; a tako je i dan-danas. Osnovni razlog tome je fizička superiornost muškaraca nad njima. Shvatajući da su im intelektualno ravnopravne – ili nekada daleko jače –, muškarci su jednostavno pribjegavali upotrebi sile kako bi ih sebi podredili. Nažalost, u tome su bili jako uspješni.
Najmoćnije sredstvo pomoću kojeg su muškardini moralno srozali ženu je religija. Pisci i prepisivači Biblije, dakako muškardini, izmislili su dogmu o smrtnom grijehu (koitusu), koji govori da je poštena žena samo ona koja zatrudni nevina, mimo koitusa, i koja takva ostane čitavog života. Sve ostale su grješnice. A pošto su takve, moraju preuzeti odgovornost i kleknuti pred „čestitim“ muškardinom. Ona jedina nevina, čista, idealna je Marija, Isusova majka, pišu autori Biblije. Crkva je tijekom stoljeća „uvidjela“ da je Marija, koju je Bog "milošću ispunio" (Lk 1, 28), već po začeću bila „spašena“. Upravo to ispovijeda vjerska dogma o Bezgrješnom začeću, koju je proglasio papa Pio IX. 1854. godine.
Dr. Micael Ledwith, priznati katolički teolog, predsjednik Univerziteta Maymooth, u svojim istraživanjima je otkrio u manuskriptima Biblije, koju je naručio car Konstantin (IV vijek nove ere) mnoštvo izmišljenih priča, kao što je Dogmu o kamenovanju, koje ne postoji u prethodnim izdanjima Biblije. Dogma o kamenovanju opisuje slučaj žene zatečene u seksualnom snošaju sa muškarcem, koju razjarena gomila namjerava kamenovati, dok njega (muškarca) niko ne dira. Kao – ona je kriva, a on samo njena žrtva.
U nas je pored Biblije krucijalnu ulogu u poniženju žena odigrala književnost, na čelu sa slavnim Gorskim vijencem. Iz te pomenute tragedije navodimo par primjera: slučaj Ruže Kasanove i snahe Anđelije. Ali najprije opšti Njegošev sud o ženskom moralu:
Žena laže kad najviše plače!
Vjerovatno je okorjeli episkop-ženomrzac mislio:
Žena plače kad najviše laže!
ali o njegovoj sintaksi možemo drugi put, jer i inače nema velike razlike: bitno mu je bilo dokazati da su žene pak nemoralna bića.
U drugom slučaju mlada Srpkinja Ruža Kasanova svoju ljubav poklanja Turčinu Muji Aliću, a za Njegoša je to bogoskrunstvo koje treba bez milosti kazniti:
TOMAŠ MARTINOVIĆ
Evo ima više no godina
otka' nešto među sobom glave;
ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?
„Smrtno“ zaljubljeni Ruža i Mujo se odluče pobjeći, ali onda stupa na vidjelo „junaštvo“ njegoševsko:
TOMAŠ MARTINOVIĆ
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo;
na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.
Ovaj okrutni zločin izvršen iz bezobzirne osvete Njegoš predstavlja kao najsvetiji junački čin. Ovakvo ruganje ženskim emocijama i uopšte etici nećete naći ni u jednoj književnosti nigdje na svijetu. Osim kod nas.
U trećem slučaju moralnog dna Gorskog vijenca imamo slučaj ispoljene Njegoševe mizoginije: snaha Anđelija.
Radi se o mladoj, psihički oboljeloj osobi, o kojoj Njegoš ne elaborira kako i zašto je oboljela – mada se lako da naslutiti, obzirom na to u kakvom okruženju živi –, već samo eksponira način, kako treba postupiti sa njom:
VUK MANDUŠIĆ
Bješe mi se snaha pomamila,
bez putah je ništa održati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kaže: "Na sugreb je stala",
neki kaže: "Splele je mađije".
Svud je vodi po manastirima
i čita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Anđeliju,
kumi vraga - ništa ne pomaže!
Te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.
Njegoš ovu „junačku“ ulogu dodjeljuje svom najomiljenijem „junaku“, Vuku Mandušiću, koji na ekspresivan način pokazuje šta je spreman uraditi i kakva je ljudina. Iz Njegoševe perspektive, dapače.
O Gorskom vijencu se ne smije istinito govoriti. Književnici ne smiju istinito pisati. Profesori ne smiju istinito predavati. Đaci i studenti ne smiju istinito na ispitima odgovarati.
Svi moraju lagati.
Može ih neko spaliti, čo'če mili.
Njegoševi portreti moraju visiti na zidovima đe se odvijaju kulturne predstave, kao ona u Plavu, povodom svečanog obilježavanja Međunarodnog dana žena u organizaciji Ženskog kluba Skupštine opštine Plav.
Putuj, Evropo, nemoj čekati na nas. Putuj, planeto, ovdje se vrag priziva. Nama je lepo, slika jedna neopisiva:
Na zidu visi Njegoš, ispod njega dame u svečanim haljinama, lijepe i ozbiljne: Ruža, Anđelija, Naida, Milena, Ardita…
I Njegoš gore.
Foto: RTV "Glas Plava", Facebook
* * *
Notorna činjenica je da je položaj žena u društvu odvajkada i u svim društvenim sistemima bio milo rečeno nezavidan; a tako je i dan-danas. Osnovni razlog tome je fizička superiornost muškaraca nad njima. Shvatajući da su im intelektualno ravnopravne – ili nekada daleko jače –, muškarci su jednostavno pribjegavali upotrebi sile kako bi ih sebi podredili. Nažalost, u tome su bili jako uspješni.
Najmoćnije sredstvo pomoću kojeg su muškardini moralno srozali ženu je religija. Pisci i prepisivači Biblije, dakako muškardini, izmislili su dogmu o smrtnom grijehu (koitusu), koji govori da je poštena žena samo ona koja zatrudni nevina, mimo koitusa, i koja takva ostane čitavog života. Sve ostale su grješnice. A pošto su takve, moraju preuzeti odgovornost i kleknuti pred „čestitim“ muškardinom. Ona jedina nevina, čista, idealna je Marija, Isusova majka, pišu autori Biblije. Crkva je tijekom stoljeća „uvidjela“ da je Marija, koju je Bog "milošću ispunio" (Lk 1, 28), već po začeću bila „spašena“. Upravo to ispovijeda vjerska dogma o Bezgrješnom začeću, koju je proglasio papa Pio IX. 1854. godine.
Dr. Micael Ledwith, priznati katolički teolog, predsjednik Univerziteta Maymooth, u svojim istraživanjima je otkrio u manuskriptima Biblije, koju je naručio car Konstantin (IV vijek nove ere) mnoštvo izmišljenih priča, kao što je Dogmu o kamenovanju, koje ne postoji u prethodnim izdanjima Biblije. Dogma o kamenovanju opisuje slučaj žene zatečene u seksualnom snošaju sa muškarcem, koju razjarena gomila namjerava kamenovati, dok njega (muškarca) niko ne dira. Kao – ona je kriva, a on samo njena žrtva.
U nas je pored Biblije krucijalnu ulogu u poniženju žena odigrala književnost, na čelu sa slavnim Gorskim vijencem. Iz te pomenute tragedije navodimo par primjera: slučaj Ruže Kasanove i snahe Anđelije. Ali najprije opšti Njegošev sud o ženskom moralu:
Žena laže kad najviše plače!
Vjerovatno je okorjeli episkop-ženomrzac mislio:
Žena plače kad najviše laže!
ali o njegovoj sintaksi možemo drugi put, jer i inače nema velike razlike: bitno mu je bilo dokazati da su žene pak nemoralna bića.
U drugom slučaju mlada Srpkinja Ruža Kasanova svoju ljubav poklanja Turčinu Muji Aliću, a za Njegoša je to bogoskrunstvo koje treba bez milosti kazniti:
TOMAŠ MARTINOVIĆ
Evo ima više no godina
otka' nešto među sobom glave;
ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?
„Smrtno“ zaljubljeni Ruža i Mujo se odluče pobjeći, ali onda stupa na vidjelo „junaštvo“ njegoševsko:
TOMAŠ MARTINOVIĆ
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo;
na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.
Ovaj okrutni zločin izvršen iz bezobzirne osvete Njegoš predstavlja kao najsvetiji junački čin. Ovakvo ruganje ženskim emocijama i uopšte etici nećete naći ni u jednoj književnosti nigdje na svijetu. Osim kod nas.
U trećem slučaju moralnog dna Gorskog vijenca imamo slučaj ispoljene Njegoševe mizoginije: snaha Anđelija.
Radi se o mladoj, psihički oboljeloj osobi, o kojoj Njegoš ne elaborira kako i zašto je oboljela – mada se lako da naslutiti, obzirom na to u kakvom okruženju živi –, već samo eksponira način, kako treba postupiti sa njom:
VUK MANDUŠIĆ
Bješe mi se snaha pomamila,
bez putah je ništa održati!
Otvara' joj knjige na proroke;
neki kaže: "Na sugreb je stala",
neki kaže: "Splele je mađije".
Svud je vodi po manastirima
i čita' joj masla i bdenija;
kumi vraga u sve manastire
da ostavi snahu Anđeliju,
kumi vraga - ništa ne pomaže!
Te ja uzmi trostruku kandžiju,
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.
Njegoš ovu „junačku“ ulogu dodjeljuje svom najomiljenijem „junaku“, Vuku Mandušiću, koji na ekspresivan način pokazuje šta je spreman uraditi i kakva je ljudina. Iz Njegoševe perspektive, dapače.
O Gorskom vijencu se ne smije istinito govoriti. Književnici ne smiju istinito pisati. Profesori ne smiju istinito predavati. Đaci i studenti ne smiju istinito na ispitima odgovarati.
Svi moraju lagati.
Može ih neko spaliti, čo'če mili.
 |
Njegoševi portreti moraju visiti na zidovima đe se odvijaju kulturne predstave, kao ona u Plavu, povodom svečanog obilježavanja Međunarodnog dana žena u organizaciji Ženskog kluba Skupštine opštine Plav.
Putuj, Evropo, nemoj čekati na nas. Putuj, planeto, ovdje se vrag priziva. Nama je lepo, slika jedna neopisiva:
Na zidu visi Njegoš, ispod njega dame u svečanim haljinama, lijepe i ozbiljne: Ruža, Anđelija, Naida, Milena, Ardita…
I Njegoš gore.
Foto: RTV "Glas Plava", Facebook