Zima, snijeg, a pored toga i neka ledena kiša lije li lije po prigradskom sarajevskom naselju, dok se jedna narandžasta maca vuče ulicom i iz sveg glasa ciči, vukući zadnju nogu za sobom. Bože, tužne scene! Mnogi to s prozora vide i samo odmahnu glavom uz šapat – jadna ona.

U posjeti sam ovdje, ali ne mogu da ne izađem i ponudim joj makar malo hrane. Neće hranu, vidim, gleda me onako pokisla i promrzla i plače do neba. Ja je u strahu pomilujem i vidim da se ne brani i da je možda bila domaća. Uzmem je i ponesem na terasu mog domaćina, tu je u paketu na deci ležala nekad neka druga maca. Da je sakrijem barem sa ove hladne kiše.
I šta sad?

Pričam vam ovu istinu da shvatite koliko je to teška situacija. Hoćeš biti human, a ne znaš kako. Znam da na fejzbuku ima neka grupa “Mačkoljubci Sarajeva”. Uslikam je i zamolim za savjet ili pomoć. Svi daju tužne smajlinge, neki kažu hitno veterinaru vodit i tu se za sada završava priča. Ali kako je odvest veterinaru kad nemam auta i ne znam gdje ima veterinar, a još nedjelja. Treba čekat ponedjeljak, a ona čisto place od bola, dok se meni srce para.
Kome ne bi?

Od muke se osmjelim i nazovem veterinara koji je srećom nedaleko odavde. Prošlo radno vrijeme, javi se on i kaže da je trenutno u gradu, ali kad se vrati, zvat će me i da je donesem. Dobar neki čovjek. Odnesemo je bratovim autom u paketu k njemu. Ona miruje srećom.
Kad je veterinar vidio stanje, bio je i sam izgubljen. Iz njene upalne rane noge i kuka gnoj šikće, kože sa zadnje strane sva se podigla, poderala i visi – katastrofa. Pokušao je očistiti, dati joj injekciju protiv bolova, infuziju da se oporavi, i šta drugo može. Da je uspava neće, a ni ja to ne bih dozvolila, jer ko odlučuje o životu i smrti, a on ovdje nema smještaj za bolesne mace. Opet je vratimo kući s macom, smjestimo na toplije, ali ona čim je malo jela silazi sa sprata, valjda da ide vršit svoju potrebu, jer su to čista bića. Stavili joj mi pravog meda na tu ranu, da je čisti, po preporuci veterinara, dali antibiotik, ali stanje i dalje katasrtofa.

Pišem ja i dalje po grupama za mace, tražim neko rješenje i kad sam shvatila da tu nema spasa, i pomislila kako su oni ljudi koji s prozora samo odmahuju glavom u pravu, nada zabljesnu. Zaštitnik maca N. Gogić mi piše da se javim udruženju „Indy šapice“ i oni će pomoći. Javim se Indy i kažem – pomozite mi molim vas! Kao da mi se majka Tereza pojavi. Njene riječi:
Gdje se nalazite? Organiziraćemo odmah prevoz za macu. A ako možete organizirati Vi prevoz hitno je vodite veterinaru H... On je na Alipašinom polju, ja ću ga zvati i on će je primit i ona će ostati tu da je njeguju, kaže.
Ne znam šta me je tako obradovalo kao ova vijest. Koje olakšanje za ljudsku dušu…

Mali Žućo, tako su nazvali tu ranjenu macu, hoće da živi. Star je, ali jede i bori se za život. I oni ga neće uspavati, vidim piše na grupi. Našla se i osoba koja će ga primiti poslije liječenja. Zamislite samo to! Zamislite da mi to u Sarajevu imamo, da ovaj izmučeni grad ima takvih dobrih duša.

Zbog tog Žuće koji je mjesecima hramao i vukao tu nogu koju su psi poderali, a niko se nije našao da mu ranije pomogne, jer nije znao šta sa njim, pišem ovaj tekst i posvećujem ga njemu i ženi Indy Faris, odnosno Indiri Jelesković, te njenim saradnicima koji imaju srce veće i od Sarajeva, koje se oglušili na ovakve probleme, dok su se vrijedne i humane osobe uhvatile u koštac sa takvim problemom i bore se danonoćno svim svojim snagama i sredstvima.

Ali dokle će i one izdržati? One pod hitno trebaju našu pomoć kako bi nastavile. Ako ništa drugo, a onu minimalnu - nazvati telefonski broj: 090 291 008 i donirati pozivom dvije markice, ako se ne može više. Nama malo, njima puno. Može se time kupit hrana, liječiti bolesna maca ili pas sa ulice, udomiti, biti prema nemoćnima human, jer i mi tražimo bolnice kada smo bolesni. Zamislite samo da to nemamo, kao što one to nemaju.

Kažu poslanik Muhamed.a.s. je volio mačke. Čak je sedždu na kojoj klanja isjekao da ne bi probudio macu koja je na njoj u tom momentu spavala - koliko ih je poštovao. A i Turska je primjer kako se prema macama i psima odnose i kako prema tim božjim stvorenjima humano postupaju, a mi kao da nemamo ni srca, ni logičnog razumijevanja prema njihovim mukama i potrebama. Koliko li se samo griješimo okrećući glavu na drugu stranu kada ih sretnemo i vidimo da su gladne i bolesne.


Indy je rijedak slučaj koja ne okreće glavu od takvih, ona je među prvim ženama koja se uhvatila u koštac sa ovim problemom u Sarajevu. Prvo se borila sama i spašavala ovako nemoćne mace, a zatim našla i druge slične njoj i udružila i prva u Sarajevu pokrenula udruženje za pomoć uličnim macama i psima, koje vlasnici često ostave na ulicu i to kada im je najpotrebnije, kada su bolesne i stare. Razgovarala sam sa ovom humanitarkom.

Šta je udruženje “Indy šapice”?

- “Indy šapice” je udruženje nastalo kao rezultat velike ljubavi prema životinjama, ne samo onih koje čuvamo u kući, na krilu ili u dvorištu, nego i onih koje nikome ne pripadaju i prepuštene su same sebi i životu na ulici. Život na ulici je veoma opasan za mačke i pse. Opasnosti vrebaju sa svih strana - zlonamjerni ljudi, druge životinje, auta, glad, vremenske nepogode, bolesti itd – počinje priču Indy, nastavljajući oduševljeno o tome kako su pomoć započeli njih nekoliko kao grupa volontera koji su pružali sve od sebe da se pomogne životinjama kojima je to potrebno, kako se njih nekoliko sakupljali novac, liječili, sterilisali, nalazili domove za životinje.

- Nakon nekog vremena smo odlučili da našu borbu za dobrobit ovih malih bića i ozvaničimo, pa je tako nastalo Udruženje za zaštitu mačaka i pasa: “Indy šapice”, registrovano u oktobru 2022. Godine i ono sada broji petnaestak članova, a Facebook-grupa 6500 pratilaca.

Njih nekoliko se bori sa problemom koji bi trebao biti problem grada, pa i države. Ali oni nastavljaju s borbom i nadaju da će i to biti jednog dana i briga grada:

- Budući da smo neprofitna organizacija, nemamo nikakvu podršku od vlasti. Rad Udruženja se finansira članarinama i donacijama dobrih ljudi koji dijele jednaku strast ka pomaganju bespomoćnima. Uspjeli smo, takođe, kod BH Telecom-a pokrenuti i humanitarni broj: 090 291 008 kojim se jednim pozivom Udruženju doniraju 2KM.

Zamislite osobu Indy koja je prije osnivanja Udruženja, ali i nakon toga, lično, kako kaže, učestvovala u pomaganju preko 2000 mačaka: u vidu sterilizacija, liječenja, traženja i pronalaženja doma, te obezbjeđivanja pomoći koja im je u tom trenutku bila najpotrebnija.

Koja samo energija i to jedne žene. Zamislite da ih je više ovakvih, kako bi se jednostavno riješio problem i kako bi mi svi bili humaniji prema nejakim bićima koje lutaju gladne ulicama našeg grada, ili naših gradova i sela u Bosni. Kada bi samo malo svi dali od sebe, ne samo materijalno, već i savjetima, ljubavlju prema tim bićima, mogli bi da budemo primjer svijetu što je i cilj ovih humanitaraca:

- Naš cilj je da proširimo svijest naših sugrađana o ovom pitanju i da kao zajednica radimo više na tome kako bi se napuštenim mačkama i psima pomoglo. Pokušavamo mjesecima doći do vodećih u gradu, odnosno do žene koja ima srca, razumijevanja prema slabima, a to je gradonačelnica Benjamina Karić, kako bismo pokušali postići dugoročno rješenje problema napuštenih mačaka i pasa na našim ulicama.

Za kraj ove priče rado bih čitateljima predočila i nekoliko kratkih istinitih priča i sudbina sarajevskih maca i njihovih dobročinitelja iz Udruženja:

I priča
Dobrica je mačak koji je bio nađen na Dobrinji. Ja sam lično učestvovala u njegovom hvatanju na parking-prostoru kako bi mu se pružila pomoć, jer je zadnje šapice vukao za sobom. Ustanovljeno je bilo da mu je karlica slomljena. Uz strogo mirovanje, karlica je zarasla, a veterinari su sanirali i sve ostale povrede koje je imao. Dobrica sada ima krasan život kod jedne divne djevojke, zajedno sa macom Melek, čija priča je rasplakala mnoge.

Melek je bila nađena ispod auta i zadnje šapice su joj bile teško povrijeđene. Nismo saznali kako su povrede nastale, da li od ljudske ruke, namjerno, ili od kosilice možda… Uglavnom, operativnim zahvatom veterinar joj je amputirao obje zadnje šapice, i nakon dugog i teškog oporavka, ona je sada naša najdraža uspješna priča.

II priča:
Mačak Jack je bio nađen u Vogošći. Vozilo Hitne pomoći ga je udarilo i ostavilo povrijeđenog na ulici. Odnijeli smo ga veterinaru koji je ustanovio da mu je kičma slomljena i da nikada više neće moći koristiti zadnje šapice. Dugo je boravio po veterinarskim stanicama, a na kraju smo ga uspjeli prebaciti u ustanovu u Austriji koja se brine o invalidnim mačkama.

III priča:
Ljubav prema mačkama je beskrajna i nema granice, naravno, kada se ima dovoljno sredstava. Dvije mačke smo slali u Beograd na operaciju, nekoliko ih je u ustanovama i udruženjima u Austriji, a nekoliko u domovima širom Evrope.

IV priča:
Tu su i Lord i Lumi, brat i sestra, koji su bili bačeni u kontejner i ostavljeni da u njemu uginu kao bebe, tada stare svega nekoliko dana. Bilo ih je četvero, a dvoje, nažalost, nije preživjelo. Hranila sam ih flašicom, mazila i pazila, a kada su dovoljno narasli, udomljeni su kod divnih porodica.

Eto, mnogo je takvih priča i ovaj tekst bi mogao biti od hiljade stranica, ali završićemo ga ovdje riječima ove humanitarke i zaštitnice uličnih šapica.
- Trudimo se izgraditi prijateljstva i veze koje olakšavaju proces spasavanja. Sve ovo radimo samo uz pomoć dobrih duša koje plaćaju članarinu ili pomoću novčanih donacija. A, zamislite koliko bismo mogli još učiniti uz pomoć Vlade Kantona Sarajeva ili nekog višeg nivoa vlasti. Ja imam dobar tim gospođa iz Amerike Alme Sosić Meyer koja je administrator, kao i Amele Veledar, koja je pravnica i također administrator, Selme Mehanović, Edine Hajdarević, Ene Kutiaro i Tatjane Mehović. Mi fantastično sarađujemo.

Na kraju da otkrijemo ko je Indy Faris odnosno Indira Jelesković. Indira je rođena 24.09.1965. u Sarajevu gdje je radila u knjigovodstvu. No ona zadnjih 30 godina živi sa mužem i sinom u Holandiji. Zbog problema sa kičmom otišla je u prijevremenu penziju i sve ovo koordinira najčešće iz Holandije, kad nije u svom rodnom gradu Sarajevu gdje provodi mjesecima i radi ovakve velikodušne stvari.