Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Kao istaknuti član Komunističke partije Aleksandar Lukašenjo je izabran 1990. godine u Vrhovni sovjet Bjelorusije i kao tvrdokorni komunista bio je protiv raspada Sovjetskog Saveza. U početku je popularan među Bjelorusima, kasnije postaje omražen

Kada je na vlast u Bjelurusiji stupio 20. jula 1994. Aleksandar Rihoravič Lukašenko narod je povjerovao da je napokon dobio predsjednika države po mjeri. Koliko je pogriješio bit će mu jasno tek nekoliko godina kasnije kada će početi val demonstracija protiv ovog režima koji je postao autokratski i u kojem je bahatost poprimila dramatične razmjere. Evropska unija je Aleksandru Lukašenku i njegovoj eliti nametnula sankcije.

Lukašenkov prethodnik bio je Mječislav G(H)rib, koji je vršio dužnost predsjednika Vrhovog sovjeta Bjelorusije svega pola godine nakon što je izglasano nepovjerenje predsjedniku Stanislavu Šuškeviču. Istina, postoje različite ocjene za Lukašekovu vlast. Jedno smo mišljenje već naveli i ono je stav svjetske zajednice, a drugo je da je njegovo vodstvo spasilo Bjelorusiju štetnih posljedica postkomunističke tranzicije kroz koje su prošle skoro sve socijalističke zemlje, što bi moglo biti djelimično tačno. Ali, ko je Aleksandar Lukašenko? On je komunistički čelnik koji je bio upravitelj kolhoza i sovhoza. Kao istaknuti član Kominističke partije Sovjetskog Saveza izabran je 1990. u Vrhovni sovjet SSR Bjelorusije i bio je kao tvrdokorni komunista protiv raspada Sovjetskog Saveza. Radio je aktivno da do toga ne dođe, ali jednostavno niko nije mogao odbraniti ruiniranje komunističkog organizma koji je dugo truhnuo i sam od sebe se raspao. U postsovjetskom parlamentu izabran je 1993. godine za predsjednika Komisije za borbu protiv korupcije. Na udaru se odmah našao predsjednik Vrhovnog sovjeta Stanislav Šuškevič, kojem je zamjerano napuštanje komunističke ideologije i njegov ideološki prebjeg na stranu Zapada. Smjena Šuškeviča je ubrzala odluku Aleksandra Lukašenka da se popne na bjeloruski tron predsjednika države, funkcije koja je bila tek uspostavljena. Pola godine nakon toga on se kandidirao na predsjedničkim izborima. Bio je veoma popularan među Bjelorusima. Na prvim slobodnim izborima pobjeđuje svoje protivkandidate, a u drugom krugu razbija favorita, dotadašnjeg premijera Vječeslava Kebiča. Njegov skor je fantastičan, dobio je preko 80% glasova. Ali, protivnici se, ipak, množe. Prvi udar na sebe u parlamentu 1996. godine podnosi stojički. Sedamdeset zastupnika traži njegov opoziv, ali njihova incijativa propada da bi za tri-četiri mjeseca krenuo u protivofanzivu. Odlučuje učvrstiti svoju vlast produženjem predsjedničkog mandata sa četiri na pet godina. Na referendumom dobija podršku za ovaj prijedlog. Neki opozicioni političari nestaju bez traga, protesti se guše represijom, rijetki govore i pri tom ne znaju hoće li zbog toga završiti u zatvoru ili negdje u kanalu. Predsjednik Lukašenko je itekako dobro koristi obavještajnu službu KGB, koja u Bjelorusiji i danas nosi to sovjetsko ime.
Jedna malo digresija.

Aleksandar Lukašenko kao i njegov ideološki blizak kabadahijski političar iz Republike Srpske Milorad Dodik stalno igra na kartu populizma koji kod bjeloruskih glasača očigledno prolazi. Vidimo istu matricu i kod srpskih glasača koji su udaljeni hiljada kilometara južno. Obojica to rade samo da bi se opstali na kormilu državne vlasti. Oni su jako bliski, a poveznica im je Vladimir Putin. Lukašenko nakon izbora u BiH izražava sreću što je „pobijedio“ Dodik u RS i kaže mu u brzojavu da je u ovako teškom vremenu Republci Srpskoj potrebna osoba koja je iskreno odana svom narodu, koja je u stanju da zaštiti njihovo pravo, da gradi i planira budućnost svoje otadžbine, da sluša i čuje građane, a ne uputstva iz inostranstva. Sve isto. Gađenje prema inostranim mdijima i političarima, jer i Lukašenkov režim Zapad proglašava modernim diktaturama. Sada se vraćam Lukašenku.

Dolaze novi predsjednički izbori 2001. godine i Lukašenko, kao i Dodik, ponovo pobjeđuje. Dobija 76% glasova. U diktatoru se budi glad za vlašću i on traži izmjenu ustavnog načela o dva uzastopna mandata. Provodi referendum i dobiva podršku (kao i Dodik na brojnim „referendumima“, koji u konačnici nisu donijeli ništa). Parlamentu se oduzima moć dok liberalnu opoziciju guši, a medije cenzurira. Za prve dvije godine svoje vlasti uspio je ovladati sredstvima informiranja za koje je prvi predsjednik Stanislav Šuškevič rekao: "Prvo su mediji monopolizirani, a odmah potom je ukinuta i lokalna samouprava“.

(Sutra: Najdugovječniji evropski diktator)