RASIZAM
Autor: Aziz Hurem Objavljeno: 15. Jun 2022. 13:06:06
Nešto slično je i sa čovjekom odnosno sa narodom. Pitao me jedan moj komšija, koji je dobacio najdalje do Sarajeva i to samo nekoliko puta u cijelom životu, zašto su svi Kinezi onako sitni i rastom mali, odnosno je li svaki Turčin onako širac, približne visine i crnokos? Dobro si primijetio moj prijatelju, rekoh mu. Kinezi su ti svi skoro k’o jaje jajetu slični u našim evropskim očima a ni kod Turaka nisi puno pogriješio. Oni su ti svi stameni, a srce i grudi su im k'o kameni. Okretni, brzi, spretni i hrabri. A to što su rastom malo manji od nas su nadomjestili osobinama kako sam ti i rekao. Iako to pravilo da su manji ne važi od početka do kraja i za jedne i za druge i za one za koje nisi pitao je stanje slično. To su stari narodi koji se vijekovima u prošlosti ni s kim nisu miješali. Oni imaju „stoljetna stabla i krošnje“ i milenijumske korijene. Prije svega, opstati vijekovima na tako posnoj zemlji znači da se njihov organizam privikao i prilagodio tom nebu i tom tlu a korijene pustio ne slućeno duboko i široko. Razvili su i razradili životnu taktiku kako ostati u životu i kako se oduprijeti svakom neprijatelju. Međutim, ako se i jesu sa nekim ukrštali to je bilo izvan njihove postojbine, u vojnim pohodima i osvajanjima – ali i tada su oni svoje sjeme ostavljali uvijek tamo negdje preko sedam mora i sedam gora u tuđim zemljama. Vrlo rijetko je njih neko pohodio da bi ih porobio i da bi im krv svoju „poklonio“. Ova pravila su važila skoro sve do polovine dvadesetog stoljeća kada počinje frekventnije kretanje ljudi i roba s jednog na drugi kraj svijeta. Danas možemo sresti i visokog Turčina i malo korpulentnijeg Kineza pa i Sudanca i Nigerijanca koji nije baš tako crn kao njegov otac ili djed itd. Dakle, oni istočnjaci i južnjaci koje mi danas susrećemo u Evropi su ne davno ostavili svoj prag i toprak. Neko je tim ljudima koji su se utopili u Evropi, Americi ili bilo gdje u svijetu iščupao korijen ili oni sami sebi uz sve bolne i porođajne muke. Velika većina nije sigurno ostavila svoju grudu iz obijesti. Nego uz sve ne prilike koje ih čekaju počinju živjeti život iz početka. U početku možda i nisu bili svjesni šta ih očekuje u zemlji koja nije njihova i neće to nikada biti. Ali, osim što zemlja nije njihova, oni nakon izvjesnog vremena primijećuju polahko da su obilježeni, da ih se upire prstom, da nisu dobro došli, da su možda drugačije obojeni – čega na početku nisu bili svjesni i što u svojoj zemlji nisu uopće primjećivali. Zatim, da i pored truda i volje nisu savladali jezik, da se njihova kultura ne poklapa sa kulturom naroda u kojem su se obreli, da im se slave i praznici ne podudaraju, da su im imena i prezimena ne prilagođena tom pismu i jeziku, da kuhinja i način ishrane je sasvim drugačiji, do voda i vazduh imaju drugačiji ukus i miris, da su im halje kratke i uske i još mnogo mnogo toga. Svakako da ne treba poricati dobre strane života i standarda zemalja domačina ali sve to treba preživjeti, prihvatiti i sa tim se saživjeti. Treba potrošiti mnogo vremena i energije. A vrijeme ne čeka, život koji prolazi u navikavanju na drugog i drgačijeg ne umitno prolazi. I napokon, nakon svih nada, nastojanja i želja da Turčin, Sudanac ili čak Bosanac postane Francuz ili Šveđanin postaje i ostaje jalova misao. Možda on sam za sebe misli i vjeruje da je postao to što je želio ali njegov domačin Francuz, Nijemac ili Englez uvijek zna i ne zaboravlja i stalno ga podsjeća na to šta je on o odakle je on i da on ne pripada tom tlu i tom nebu. “Desi se da neki došljak zaboravi ko je i odakle je pa ga ovaj redovno opominje“. Od kako svijet postoji a tako će biti do Sudnjeg dana je prisutno pitanje: ko gdje pripada? Po rasi, jeziku, kulturi, vjeroispovijesti, političkom ubjeđenju, boji kože. To pitanje ne mora nikada biti ni postavljeno niti ko mora davati odgovor na ne postavljeno pitanje. Ali ono visi u zraku, ono je prisutno u razgovoru između dvojice, u trgovini, administrativnom uredu, na šalteru, u avionu i autobusu, sportskom terenu, radnom mjestu i generalno svugdje. Nakon bolnih godina kada im je taj kažiprst uperen na njih - Nigerijance, Turke ili Bosance postao mora i teret postavljaju sebi pitanje državljanstva. Vjerujući da će njemačkim ili švedskim ili čak američkim pasošem riješiti sve ove probleme što su ih do sada nosili na vratu. Ama jok bolan. Ti si opet onaj isti obilježeni Turko jal Bošnjo jal ovaj ili onaj. Piši se ti kud hoćeš i kako hoćeš ali svi znaju šta si i ko si, pa i kad ime i prezime promijeneš. Ko posjeduje koji pasoš je samo varka i životna lutrija za koju se nikada ne zna je li pravi pogodak. Tamam kad se ponadaš da si nekim tamo pasošem postao ovaj ili onaj neko te opomene da si promašio i pogriješio. Ni jedan pasoš ma koje zemlje na svijetu nikom više ne garantuje bezbjednost i jednaka a pogovo ekskluzivna prava. Pitanje državljanstva je nekada u monarhijama bilo ekskluzivno pravo za odabrane. No ipak, stranac je uvijek u jednom smislu gost ma kojeg statusa bio. A stara njemačka poslovica kaže: „Am dritten Tag beginne der Gast zu stinken“ / „trećeg dana gost počinje da smrdi“. Iako su danas svima puna usta jednakopravnosti, demokratije i slobode od uvijek su postojala pravila za goste odnosno strance i još dugo će biti na snazi. Pa i kada nisu bila napisana, neke običajne regulative su se prakticirale. Ako ništa a ono se znalo ko je domačin a ko je gost, odnosno ko je stranac. Državljanstvo odnosno pasoš je predstavljao - a i danas je tako – jedan administrativno pravni konstrukt i imao je duple aršine. Za jedne, pravu snagu i važnost a za druge običnu formalnost. Jevreji u nacističkoj Njemačkoj su svi bili državljani Njemačke, u Poljskoj, isto tako poljski državljani itd ali to im ništa nije pomoglo za vrijeme holokausta. U Srednjem vijeku biti stranac je bila i društvena i socijalna kategorija. Crkva je u svoje okrilje zaogrtala strance lutalice i one koji su ostali bez sredstava i krova nad glavom. U Jozefovom zakoniku iz 1787. stranci su podijeljeni na korisne i štetne i taj zakon je omogučavao strancima neke privilegije i prava ali tek nakon dužeg boravka u datoj državi. Da bi već u Francuskoj revoluciji 1789. se naslućivale konture državljanstva i u Deklaraciji o ljudskim pravima postavljeni propisi o državljanstvu. Međutim, istovremeno, unutar granica tadašnjih država se formiraju nacije koje iz društva i javnog života istiskuju religiju i crkvu. Crkvena vlast nije više vlast jer gubi poluge moći, a nacije koje su tada bile uglavnom monolitne preuzimaju državu u svoje ruke – gradeći, ne naciju nego nacionalizam - svjesno ili ne svjesno koji će biti preteća šovinizma i fašizma. Dvije decenije kasnije se piše i usvaja zakon o sticanju i gubitku državljanstva. Tada već počinju progoni buntovnika i pojedinaca koji su bili u sukobu sa režimom. Tek nakon Prvog svj. rata kada su kraljevine pale na koljena se ozbiljnije počinju razmatrati pitanja izbjeglica odnosno novopridošlih građana. Ali još uvijek sa velikim manjkavostima i primjesama rasizma. Tako je izglasan zakon da državljanstvo može dobiti samo neko ko potiče isto tako iz bivših kraljevina ali samo ako odgovara većinskom stanovništvu po jeziku i rasi. Taj zakon su Jevreji nazvali „Antisemitski zakon“ – „Anti Semitsko ustavno pravo“. Tako Jevreji iz Galicije nisu ispunjavali uslove i nisu mogli postati npr. austrijski državljani osim naučnika, pisaca i onih koji su sa sobom donosili veliko bogatstvo. Da bi to i novostečeno bogatsvo bilo opljačkano u praskozorje Drugog svj, rata kada su počele Kristalne noći. Zašto sve ovo pišem? Mnogi Bošnjaci pa i Bosanci vjeruju da su ili da će riješiti svoj status, status gosta ili stranca – koji im je trenutno određen – ukoliko ture u džep EU-pasoš. Sve olakšice s tim pasošom se mogu svesti na malo lakši prelazak granica. Međutim, ne daj Bože kakve frtutme o kojoj se stalno šuška u medijima a koja se kuha u nekim tajanstvenim i bolesnim glavama na nekim tajnim večerama i političkim i vojnim poligonima , niko nas ne bi pitao koji pasoš imamo u džepu jer nam u tom slučaju neće ni trebat. Nego će nam prije nego što nam glavu skinu možda gaće skidat da se uvjere jesmo li o…… kao što su to radili tadašnji fašisti ’92 - 95. Zato; bolje stanje u našoj domovini odnosno eliminacija fašističkih antibosanskih političara neće i ne može doći sama po sebi. Njih treba uklonuti i privesti pred lice pravde za sva ne djela koja su činili u prošlosti i za podrivanje mira i sigurnosti, za secesionističke namjere i planove, za ratni plijen, za privredni kriminal bilo u ratu ili u miru. A da bi se to moglo uraditi potrebno je glasati i birati probosansku avangardu. Međutim da bi to pravo ostvarili potrebno se registrovati za Izbore. Dragi Bosanci, ma gdje bili i živjeli i ma koliko vjerovali da će Bosna preživjeti bez mene i tebe jednog dana možemo zažalit. Uvijek je lakše braniti ono što imaš nego ponovo osvajati ono što si izgubio. Čovječe, nemoj da te zavara švedski, njemački ili bilo koji drugi komfor pa da odjavašiš od svoje grude, da ti bude svejedno. Bosnu mi još uvijek trebamo a i ona nas. Ukoliko je ostavimo i odrodimo se od nje drugi jedva čekaju da je prisvoje i pregrade. Tvoj glas, ma gdje ti bio mora biti samo samo za BOSNU i ni protiv koga. „Država – to sam ja“ reče Luj XIV. Ima njih još i danas koji bi se ponašali kao Luj kad bi im palo šaka. |