UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM - PRIJEDORSKA DEKLARACIJA
Autor: Samir Hadzalić Objavljeno: 09. May 2022. 20:05:25
Prijedor, godina ratna 1942. mjesec septembar. Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, grad Prijedor je ušao u sastav novosonovane Nezavisne Države Hrvatske, koja je odmah počela revnosno implementirati neonacističku ideologiju. Uslijedio je obračun, protjerivanje i likvidacija neistomišjenika odnosno “nearijevaca”. Takva doktrina nove države, ponukala je grupu uglednih prijedorskih muslimana, da pošalju pismo “Glavnom stožeru” sa molbom da se pismo proslijedi poglavniku Paveliću. U pismu se između ostalog ukazuje na: “Bolne pojave u pojedinim mjestima prijedorske općine. Te vas molimo da sa najvišeg mjesta utječete i po mogućnosti stanete na put ovim bolnim pojavama”. Dakle, iako se to direktno u pismu ne navodi, moli se poglavnik da svojim utjecajem spriječi protjerivanje i ubijanje pravoslavaca, židova, muslimana i Roma. Jedan ovakav neosporno hrabar i human gest prvih muslimana grada, ma kako on sa današnje vremenske distance zvučao naivno, i sa unaprijed odredjenim negativnim epilogom, ipak će ostati samo tiho svjedočansto u prohujalom vremenu. Na žalost njihov primjer je čak i u vremenu u kojem živimo, ostao usamljen. Decenijama se nakon zavšetka Drugog svjetskog rata nista nije znalo ili se po čarsijskim kuloraima pričalo o ovom pismu prijedorskih istaknutih muslimana. I danas se rijetko i površno spomene ova inicijativa. Na žalost nerijetko se toj inicijativi daje negativna konotacija u smislu da su potpisnici ustvari dali podršku Paveliću i njegovom fašitickom režimu. Naravno ovakve neistine su servirane iz onih propagadnih centara koji danas umanjuju bilo kakvu ulogu muslimana u antifaštičkom pokretu za vrijeme drugog svjetskog rata u potkozarju. U tome je u velikoj mjeri doprinijela i masovna propagandna mašinerija bivše nam zajednčke države, koja se trudila da prikaže stradanja uglavnom jednog naroda. Vrhunac takve propagadne mašinerije bivše nam države ,svakako je bilo ignorisanje činjenice, da je i legendarni Dr Mladen Stojanović, vođa ustanka protiv okupatora u Potkozarju, preživio i iz zatvora pobjegao zahvaljući i muslimanima antifašistima grada Prijedora. Dr. Mladen Stojanović je u svojim govorima narodu potkozarja, često upozoravao da se za “slobodu bore svi naši narodi bez obzira na vjeru i naciju”, i da se muslimani ne mogu nazivati “Turcima” kako je u to vrijeme bilo uobičajeno. Na žalost njegove revolucionarne i humanističke ideje o ravnopravnosti i zajedničkoj borbi protiv fašizma, zaustavila je četnička nacionalistička propaganda, koja je organizirala i njegovo svirepo ubistvo. Jedan od potpisnika pisma, bio je djed autora ovog teksta. On je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije službovao u Zagrebu na željeznici kao vlakovođa odnosno željeznicki službenik. Po izbijanju Drugog svjetskog rata biva raspoređen na službu u rodnom Prijedoru. U jednoj od partizanskih akcija na pruzi Prijedor – Bosanski Novi, voz u kojem je nadgledao rad željezničkog osoblja, nalijeće na improviziranu minu. Igrom slučaja preživio je ali sa teško povrijeđenom nogom. Iako je nerado pričao o ratnim i poratnim vremenima, pred kraj života je govorio o pismu sa ponosom, sjećaju se svih potpisnika. Moj djed kao i većina potpisnika incijative nisu ni slutili da će nakon pisma uslijediti progoni i ubijanja samih potpisnika. Zato i ne čudi cinjenica da se o ovom pismu malo ili gotovo ništa ne zna čak ni do danas, jer su se sami potpisnici pisma odlučili na duboku konspiraciju koja je podrazumijevala ne otkrivanje detalja i svojim najbližim. Svoje prezime u jednom momentu u službenim dokumentima moj djed zamjenjuje sa drugim prezimenom, koje će zadržati kratko i nakon Drugog svjetskog rata. Na taj način uspijeva zavarati okupatorske, a kasnje, i komunističke vlasti. Obzirom da su mu i jedni i drugi bili prijetnja iz različitih razloga. Nažalost neki od potpisnika tog pisma Paveliću, nisu preživjeli. Neke su likvidirale ustaške, a neke pak komunističke vlasti zbog navodne saradnje sa okupatorom. Pojedinci su uspjeli pobjeći i u partizane, poput Ahmeta Babića koji je postao jedan od najboljih partizanskih boraca i narodni heroj sa Kozare. Ulica u kojoj sam odrastao i danas u starom dijelu grada Prijedora nosi njegovo ime. Preživjela je najezdu preimenovanja ulica od strane današnjih gradskih vlastodržaca. Prijedor godina, 1992. Dok se civilizirani dio planete uveliko pripremao za ulazak u novo stoljeće i u novi milenij, u Prijedoru velikosrpska mašinerija uveliko počinje “puhati u ratne trube”. Na žalost, ovoga puta, nije bilo onih koji bi barem deklarativno, poput potpisnika pisma, muslimana iz 1942, ustali protiv opšte nacionalističke euforije. Posljedice onoga što uslijedilo ‘90-tih, prošlog stoljeća u gradu na obalama Sane ,osjećamo i danas a čini se da ni ratne trube nisu još utihnule. Neka je vječni rahmet muslimanima Prijedora, potpisnicima Prijedorske deklaracije iz 1942 godine:
|