Mural u Beogradu osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću i Draži Mihajloviću je dokaz dokle su Srbi stigli, što je zadah zla i smrti. Postavljanje murala u centru Beograda, kojeg vlast podržava i policija čuva, dokaz je da se radi o ološu ljudskog soja i ljudi bez imalo morala. Tu smo da čekamo, a sigurni smo da ćemo dočekat kraj srpskog ludila, koje hara Balkanom, donoseći svakih nekolko decenija smrt i poniženje čovjeku posljednjih par vjekova.

AVDO METJAHIĆ: Međunarodna zajednica odnosno SAD govore o nekakvim sankcijama Duduku i entitetu RS, što im se pridružio i jedan veliki dio Evropske Unije. Koliko su te sankcije efektivne to nam je poznato, da su države preživjele pod tim sankcijama godinama, a na pojedince nema nikakvog efekta. Mnogi svjesni analitičari govore: SAD su sankcionisale Duduka, pardon Dodika, još 2017, pa šta, još i dalje blebeće. Ali ono što se sad traži trebaju oštrije sankcije za njega i protivu njegovog okruženja. Takođe navode o nekakvom ukidanju odnosno pristupu tržištima i bankarstvu koje je dostupno RS.

Negdje pročitah da su u prošlosti prevladavalili svetonazori sila tame. Nekako ovo „u prošlosti“ zvuči neprirodno, jer bar po mome, sile tame nikad nijesu iščezle, nego su prisutne i dan danas i to najviše na Balkanu. Ti ili taj svetonazor Balkana nije rijedak u današnjem svijetu, ali srpski prednjači u svim aspektima i bi da lažima i podvalama ubijede današnji svijet, da je istina sve što oni kažu, odnosno izjavljuju. Ništa novo, jer taj srpski svetonazor to radi posljednjih par stotina godina i to pod direktivom njihovog bratuške. Ruskom bratuški nije interes takozvano „Slavensko bratstvo“, u koje mnogi vjeruju, i gdje nema nikakvog oslonca u genima nego u nekakvom ruskim neostvarljivom cilju.

Na početku da kažem da taj srpski narod, nije tako loš, kakvog ga običan čovjek vidi, jer ima i tu progresivnih ljudi, ali za nesreću svoja osjećanja ne prikazuju, onakva kakva su, jer postoji strah da ne budu prozvani izdajnicima. Ta izdajstva su im utuvili duhovnici i njihov duhovni odgoj, koji je toliko nakaradan i providan, da i ćorav kroz taj njiihov duhovni odgoj vidi i osjeća podvalu.
Duhovni odgoj Srba nije naklonjen Bogu i Božjim zakonima, nije naklonjen čovjeku i njegovoj boljoj budućnosti, nije naklonjen pravdi i istini, nego je uvijek na stranputici, gdje laž i podvala prevagava. Falsifikovanje historiskih činjenica, što uporno rade od popa do Vladike. Dobro je poznato da takvo ponašanje nije domen duhovnog odgoja, ali to je od većine Srba i vjernika SPC, prihvaćeno kao ispravno. Ta teška zaraza laži, podvala i falsifikata prelazi na učitelja na selu, do akademika, što je sramota današnjice. Za duhovni odgoj, odnosno za SPC nije zločinac onaj koji ubije ili pak siluje članove drugih konfesija, nego je to junak, i junački čin. Tako je to od svog osnivanja SPC, koja u sebi nema duhovnog odgoja za čovjeka, a sebe naziva hrišćanskom religijom i jednom od tri abrahamska vjerovanja. Kao takva trebala je odavno nestati. SPC se ustvari najviše bavi politikom i mržnjom prema čovjeku drugog ili drugačijeg vjerovanja, ali ne duhovnim odgojem i ljubavlju među ljudima. Omiljena parola srpskih popova je: “nastavak borbe, za krst časni i slobodu slavnu”.

Kao dokaz za vjernike SPC ne smijemo zaboravit i ne reći veliku istinu, da je “Stefan Nemanja, osnivač srpske dinastije Nemanjić, da bi se dokopao prijestola Raške, ne Srbije,(koja nije postojala) prvo je morao da eliminiše trojicu braće Tihomira, Miroslava i Stracimira, vodio je ratove protiv njih i ubio ih. Ipak, činjenica da je Stefan Nemanja bratoubica, nije smetala SPC da ga proglasi za sveca Simeona Mirotočivog, iako 6. Božja zapovijest kaže NE UBIJ! Možda još drastičniji primjer je proglašenje za sveca Stefana Uroša II Milutina koji je pored ratova sa bratom, bratanićem i sinom bio pedofil. Imao je pet brakova, a njegova prva žena Simonida imala je samo šet godina kad ju je oženio”.

To isto vjerovanje je kroz vjekove iznjedrilo mnogo ludaka koji su zasjenili zločine počinjene od Džingis Kana, Hitlera, Idi Amina i drugih. U novijoj historiji kao “srpski junaci” poznati su Draža Mihajlović i mnogi zločinci drugog svetskog rata i ranije. Agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu iznjerdili su Karadžića i sve one koji su razasuti po svjetskim kazamatima, za genocid u RBiH a danas taj narod popdržava istu sortu. Sorta današnjih Srba u većini na vlasti, ne pripada Srbiji sem što vladaju njom, a to je od predsjednika Vučića do dvorske lude Vulina. Ova dešavanja sadašnjice zaokupljaju pažnju svjetske javnosti, jer postoji mogućnost da ludaci kao Duduk, pokrenu nesreće koje neće samo zaokupit Balkan, nego Evropu pa i šire.

Od potpisivanja mirovnog ugovora u Dejtonu i dalje se reže takozvani vođe Srpstva u RBiH, prijeteći muru i stabilnosti regiona. Iz Beograda reže se na Republiku Kosovo, na kojoj će ti Srbi polomit zube ako nekim slučajem naprave grešku i krenu na njega. Rusa neće biti nigdje, i jednom samo kad su se pojavili u drugom svjetskom ratu na ovim prostorima, silovali su na stotine srpskih žena i djevojaka, pa sve ovo njihovo blebetanje je silovanje politike.

Da se pozabavimo bar malo Dudukom koji ne prestaje blebetati i izazivat mirne građane RBiH, tako da je od početka počeo prijetit nekakvim referendumom, a sad poslije uvođenje zakona o negiranju genocida od prethodnog visokog predstavnika, Duduk prijeti da će napustiti državne institucije – uključujući oružane snage RBiH. U parlamentu RBiH tih njegovih Srba nema ali im država daje plate kao parazitima, a bošnjački i neki hrvarski prestavnici i dalje ćute podvijena repa dok Duduk i dalje luduje izazivajući sve dublje nesreće. Ne bih da ulazim u neke ocjene o Čoviću, jer taj čovjek je trebao bit iza rešetaka još poodavno i nije vrijedan pomena, mada ga današnja Hrvatska vlast podržava. Kakvi su ova dvojica Duduk i Čović pokazuje njihovo licemjerstvo, gdje idu u Auschwitz i poklanjaju se žrtvama genocida a u svojoj državi negiraju genocid i slave zločince.

Međunarodna zajednica odnosno SAD govore o nekakvim sankcijama Duduku i entitetu RS, što im se pridružio i jedan veliki dio Evropske Unije. Koliko su te sankcije efektivne to nam je poznato, da su države preživjele pod tim sankcijama godinama, a na pojedince nema nikakvog efekta. Mnogi svjesni analitičari govore: SAD su sankcionisale Duduka, pardon Dodika, još 2017, pa šta, još i dalje blebeće. Ali ono što se sad traži trebaju oštrije sankcije za njega i protivu njegovog okruženja. Takođe navode o nekakvom ukidanju odnosno pristupu tržištima i bankarstvu koje je dostupno RS. Kako to da je međunarodno tržište i bankarstvo dostupno jednom entitetu i kako to da državne institucije RBiH dozvoljavaju? Postavlja se pitanje, kakvi to ljudi rade u institucijama države i koje su to bankarske institucije međunarodne zajednice, koje odobravaju posuđivanje novca jednom nestabilnom entitetu a da to sve ne ide preko institucije RBiH. Promućkajmo našim glavama i upitajmo se, ko garantuje tim međunarodnim bankama da će RS vratit taj novac ili da će još dugo potrajat šumska kao takva.

Na sve dosadašnje šutnje koje se predstavljaju kao “politička i društvena alternativa sadašnjem režimu, predstavlja jasan znak da je nacionalistički konsenzus većine političkih faktora u Srbiji dostigao zabrinjavajuće dimenzije“. Baš tako, ludilo političkih faktora se mora zaustavit direktno od srpskih intelektualaca i većine građana.

Kako izgleda da se Srbija počela budit iz dubokog sna, pa su aktivnosti pojedinaca koji su do sad ćutali, već naziru. Kao prvo tu je Dragan Đilas koji kaže: Da su Srbi počinili genocid i da se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mora skloniti… (uklonit i to na srpski način) i da Srbija mora prestati sa slavljenjem zločinaca. Takođe se Đilasovim navodima pridružuje prvi tužilac za ratne zločine u Srbiji Vladimir Vukčević, i pozvao je na potpisivanje apela protiv zločina i veličanja zločinaca. Ovaj apel su pored Vukčevića potpisali i sljedeći historičari: Latinka Perović, Dubravka Stojanović, Nikola Samardžić, Milivoj Bešlin, Srđan Milošević, etnolog Ivan Čolović, pisac Svetislav Basara, filozof Slobodan Sadžakov, reditelj Srđan Dragojević i glumac Milorad Kapor. Potpisnici ovakvih apela su i neki političari kao Nenad Čanak sa jednom grupom intelektualaca, pa i profesora nekih uneverziteta. Apel su potpisali i civilni aktivisti Sonja Biserko, Aleksandar Popov, Ivan Đurić, Nataša Govedarica, Goran Miletić, Naim Leo Beširi, Bojana Vatić, novinari Ana Lalić, Dragan Bursać, Dinko Gruhonjić, Branka Dragović Savić, Darko Šper, Milan Mića Jovanović. Ovakav početak najavljuje buđenje naroda kojeg Srbija drži pod kontrolom samo sa jednom riječju: “izdajnik”, što niko neće prihvatit, makar to bilo i na sopstvenu štetu. Ovakva kontrola nad običnim građanima postojat će sve dok se ne nađe neko ko će tom narodu objasnit kakvih sve izdaja ima, da li je izdajstvo prihvatanje istine.

Mural u Beogradu osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću i Draži Mihajloviću je dokaz dokle su Srbi stigli, što je zadah zla i smrti. Postavljanje murala u centru Beograda, kojeg vlast podržava i policija čuva, dokaz je da se radi o ološu ljudskog soja i ljudi bez imalo morala. Tu smo da čekamo, a sigurni smo da ćemo dočekat kraj srpskog ludila, koje hara Balkanom, donoseći svakih nekolko decenija smrt i poniženje čovjeku posljednjih par vjekova.