Nije novost kada se implantati koje neko zarad ličnog promovisanja želi gurnuti pod kožu kulture i time ionako oslabljeno tijelo dodatno zarazi jer odavno kultura boluje tešku bolest. No, kada neko sa pozicije koju ima, umišlja kako je božanstvo koje određuje hoće li neko biti pjesnik ili ti preciznije pjesnikinja, a da pri tom nema skrupula osim razjarenog libida kojeg valja smiriti, seksualno uznemirava, poziva u svoju jazbinu uz obećanja kako će tobože pomoći, a potom i zlostavlja, onda to više nije “njegova privatna stvar” osim sredstva kojim to čini. To je itekako javna stvar i problem kojim se što je moguće prije treba pozabaviti. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da se svijet već dugo gura moralnom sunovratu i da sve što je nenormalno postaje normalno. Ipak, postoji kritična masa iz tog moralno oboljelog svijeta koja se nikako ne miri s tim.

Ne trebamo se čak ni komparirati sa seksualističkim dešavanjima u susjedstvu jer ni to nije mjera. Samo kada se to na organiziran, perfidan, podmukao, ciljan i nadasve bolesno interesan način dovede u Bosnu i Hercegovinu, da se pod zastavom poezije sa kojom takozvani “festivali na dlanu” nemaju ama baš nikakve veze osim u nazivu, onda to zahtjeva djelovanje. Bez iluzije da će to pokrenuti izabranici kulture u BiH koji su ideološki i finansijski zavisni, često mentalno ograničeni da čine ono što je po difoltu njihova obaveza.

Stoga pokrećemo široko pitanje, ko je ustvari Mika iz Zagreba?

Sinonim koji asocira na beogradskog Miku, koji je također dignut do svetosti da su mnoge djevojke sjekle vene kada ne bi došle u “školu glume kod čika Mike” a one “uspješne” sanjale Hollywood i ne primjećujući da Mika pipka tamo gdje je to samo rođena majka mogla. Podsjetimo se da su narodi kroz povijest i tele doživljavali kao božanstvo i to je bitan parametar za diskusiju. Beogradski Mika je kao i u ovom slučaju, starac od sedamdeset. Samo što ovaj zagrebački djeluje još sofisticiranije, pa se usmjerava na žene po mogućnosti nezaštićene, željne da ugledaju svoju “zbirčicu poezije” uz uslov da posjete njegov stan, nakon čega bi on tiskao. Ljigavac Zdravko Odorčić, kako je označen u svom rodnom gradu iz kojeg je pobjegao, što smo kao potvrdu dobili od mnogih baš u tom gradu, ne zaustavlja se na tom. Kada osjeti krv žrtve kreće sa ucjenama, šaljući poruke, pozive, ubjeđivanja, podmetanjem fotografija koje bi mogle kompromitirati žrtvu, a sve u cilju da popusti pred njegovim nagonom za seksualnim iskorištavanjem. Sreća je da se nekolicina žena iz susjedstva otrgla iz čeljusti te u pisanom svjedočenju potvrdile nam da je on gola, pardon kopija beogradskog Mike u gaćama. Čitajući izjave razumljivo je zašto još nisu spremne izaći u javnost, ali se čini sve da se ohrabre za taj čin. Tome ide u prilog saznanje o privatnoj tužbi supruga jedne od žrtava koji nije čekao. Dok perverznjak organizuje “festivale na dlanu” čime poručuje da njegov slušni aparat ne registruje poeziju već da to on prima samo taktilno, intenzivno se radi na prikupljanju dokaza koji su iz dana u dan kroz video, foto i pisani oblik, sve brojniji, na čemu dugujemo zahvalnost širokoj mreži naših novinara saradnika.

Otkud perverznjak u Sarajevu?

Pitanje bi imalo smisla da već dugi niz godina, bar kada je u pitanju književnost, Sarajevo nema kompas u svom djelovanju. Izabrani kormilari ne rijetko, nošeni su sličnim sklonostima kao i zagrebački Mika. Neki su ideološki ostrašćeni da sve što je sarajevsko, čitaj bosanskohercegovačko, ne može ni valjati. U tom ozračju na scenu izlaze “seka i braco” Aleksandra i Milorad Kostić da budu pouzdana asistencija Miki iz Zagreba. Da li to čine nesvjesno, što ne isključujemo, ali i ako jeste, porazno je da se u Sarajevu takav skup zove poezijom, gdje se nije mogla čuti niti jedna pjesmica koja bi imala poetsku vrijednost. Nameće se i pitanje, zašto “crvenokosa seka” Aleksandra Kostić, koja je na spomenutom festivalu potpuno asistirala organizatoru, nije ponudila svoje pokušaje pisanja poezije? Zašto?

Odgovor je vrlo jasan. Skup nije ponudio ništa osim gaća glavnog aktera u kojima se pojavljuje na sceni što nema ni minimum kulture odijevanja, te najbolje ilustruje cijelu sliku i svrhu takozvanog festivala. To je samo još jedno ostvarenje njegovih bolesnih seksualnih nakana. Zašto nismo poimenično targetirali aktere cijele priče, jedan je razlog. Namjera je prvenstveno, dok nije prekasno, ukazati na problem i biti svjetlo potencijalnim žrtvama koje su zakoračile ili su na potezu da naprave korak u kandže perverznjaka o kojem već imaju saznanja organi gonjenja čiji je i posao da ga isljeđuju. Dovoljna je slika. Imena ostalih aktera sama će se otkriti u nastavku istraživanja i pisanja, te potvrditi mnoge činjenice, o čemu će tek biti riječi. Asistenti koji djeluju u Sarajevu ali i regionu samo su ubrzali sunovrat u vlastito potonuće a da nikada neće biti pjesnici, odnosno pjesnikinje. Video, audio, foto i pisana dokumentacija sasvim jasno razotkriva ulogu organizatora ovakvog skupa i oslikava duboku umiješanost, čitaj saučesništvo u seksualnom zlostavljanju onih koji asistiraju. Ima tu i drugih zalutalih u umjetnost koji joj ni definiciju ne znaju. Tu su i oni što se ponašaju k’o baba na svadbi, da čuče negdje u ćošku i zarad te časti se zavjetuju na šutnju. Ništa nisu vidjeli! Nije se posrećilo ni neostvarenoj književnici zrelih godina, koja zarad lične koristi, po društvenim mrežama širi svoja viđenja, potpuno nesvjesna da tako kompromituje sebe, te biva svjedok zlodjela zagrebačkog Mike. Na sreću ima i onih potpuno svjesnih kojima je književnost Bosne i Hercegovine jako bitna, da će učiniti sve da je sačuvaju od perverznjaka, njegovih asistenata, ali i od onih koji pišu ubijeđeni da stvaraju a da ni sami sebe ne čitaju. The story continues...