AVDO HUSEINOVIĆ: Sa po nekoliko hiljada granata dnevno, srpski artiljerci napravili su dimni zastor na cijelom ovom području. Bio je to početak one dramatične vojne operacije, koja će se okončati zadnjih dana jula na Golom brdu na Žuči, nakon pogibija Envera Šehovića, komandanta Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zahira Panjete, komandanta Pofalićkog bataljona Prve slavne brigade, njegovog brata Esada i vojnika Zlatana Kalamujića. Taj juli ostaće upamćen kao jedan od najtežih mjeseci tokom opsade Sarajeva.

Postoje priče koje nisu fikcija. Ponekad teške za objasnit, one su stvarna priča o nestvarnom.
Ismeta Sivca poznajem cijeli život. Odrasli smo u istom naselju, bio je jedna generaciju iza mene u Osnovnoj školi „Zagorka Dragović“ u Hotonju, viđali se često tokom prve godine opsade... Još u pamćenju nosim visokog dječaka s kraja osamdesetih prošlog stoljeća, što je po karakterističnoj kovrdžavoj kosi ličio na Karlosa Valdaramu, kapitena fudbalske reprenzetacije Kolumbije.

Na slobodnoj vogošćanskoj teritoriji, kako se to tokom opsade Sarajeva nazivalo, od Ugorskog preko Menjaka, Barice, Hotonja do Kobilje Glave, u tih 14 mjeseci prve krvave godine skoro da se i ne sjećamo nekog mirnog dana. Ustvari, za miran dan se govorilo da je to onaj u kojem na ovo područje padne samo stotinjak granata. Artiljerija Vogošćanske i Koševske brigade Vojske RS svakodnevno je po civilima djelovala sa Krivoglavaca, Blagovca, Tihovića, Poljina, Nahorevskih brda, Mrkovića... Kao i u drugim dijelovima opkoljenog grada ubijala je i rušila se pred sobom.

Znalo se dešavati da tenk gađa jednog čovjeka, kad ga srpski izviđači opaze da se kreće.

Četvrtak, 08.juli one neizdržive 1993.godine.
Već pet dana traje srpska vojna operacija na sjevero-zapadnom sarajevskom ratištu u kojoj su privremeno zauzeli uzvišenje Glavica iznad Saobraćajnog fakulteta na ulazu u Vogošću. Sa po nekoliko hiljada granata dnevno, srpski artiljerci napravili su dimni zastor na cijelom ovom području. Bio je to početak one dramatične vojne operacije, koja će se okončati zadnjih dana jula na Golom brdu na Žuči, nakon pogibija Envera Šehovića, komandanta Prve slavne brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zahira Panjete, komandanta Pofalićkog bataljona Prve slavne brigade, njegovog brata Esada i vojnika Zlatana Kalamujića. Taj juli ostaće upamćen kao jedan od najtežih mjeseci tokom opsade Sarajeva.

Pred mrak, osamnaestogodišnji Ismet Sivac se vraćao kući u Gornjem Hotonju. Sa prijateljem Izetom Korjenićem Ćizom kretao se magistralnim putem.

I onda u trenu, pred nogama je vidio nešto poput erupcije vulkana. Nakon stravične eksplozije pada na zemlju. Njegovog prijatelja Ćizu detonacija je bacila dvadesetak metara. Ismet shvata da mu je granata pala pod noge.

- Prvo mi je na oči došla slika moje majke. Pomislio sam: “Pogidoh i ja“. Puzeći na leđima, sklonio sam se u obližnji žbun. Dotrčala su četvorica momaka i na nekom ćebetu me iznijeli. Brzinski me sanitet prebacuje u bolnicu Koševo, na Ortopediju. Cijelo vrijeme dok se vozimo od Gornjeg Hotonja prema Kobiljoj Glavi, pa dalje pored Gradskog groblja Bare, gađaju nas sa Poljina, - sjeća se Ismet.
Mislio je prvobitno da su samo noge u teškom stanju. Čuveni sarajevski hirurg, naš komšija, rahmetli profesor Osman Durić na operacionom stolu shvata težinu ranjavanja. I kaže da medicina daje male šanse za preživljavanje.

Ismet priča:
„Stomak mi je bio spržen. Profesor Durić je rekao da nije vidio težeg ranjavanja. Brojao je do 400 ulaznih rana na mom tijelu i prestao. Nije više imao vremena. Krenula je žestoka borba za moj život. Znao me je od rođenja, moja kuća od njegove je 200 metara, a sudbina je da sam upravo ranjen tu kod njegove rodne kuće. Rekao je da imam volovsko srce i da me samo Allah može spasiti.“

Uslijedile su tri teške operacije u Sarajevu. Prva je trajala devet sati. U bolnici Koševo Ismet je ležao osam mjeseci, izgubio dosta krvi, koje nije bilo zbog ranjenika koji su konstantno pristizali. A onda je dan nakon prvog masakra na Markalama 1994. urgentno evakuisan u Njemačku na dalje liječenje.

U Njemačkoj je još četiri puta operisan. Njemački doktori se ibretili posmatrajući i za njih do sada neviđen prizor. Noga je bila inficirana i bilo je pitanje da li će mu ljekari amputirati nogu iznad koljena. Odlučili su se na čišćenje žarišta infekcije i tako je Ismetova lijeva noga spašena, a posljedice će ostati do kraja života. A onda je uslijedila i psihička kriza.

- Uhvatila me je u Njemačkoj nostalgija, za domovinom, za porodicom. Ne znam šta se dešava u Bosni. Naravno, bolove ne trebam ni spominjati. I jedno jutro odem u toalet, bilo je to prvi put od ranjavanja da se pogledam u ogledalo. Nisam sebe mogao prepoznati, koliko sam izmršao, koliko sam izmučen. Tad sam sebi rekao: “Ismete, izdržao si do sad što možda niko ne bi. Ne smiješ pasti, ne smiješ odustati“. Bio je to prelomni dan, kad sam čini mi se dobio rat nakon svih bitaka, - otkriva nam Ismet.



Nakon sedam operacija, u Ismetovom tijelu je ostalo devedeset odsto gelera. Njemački doktori rekli su u šali, da se tijelo samo može isfaširati i tako povaditi geleri.

Sudbina je odredila i to, da Ibrahim Čutura, pripadnik ratne Stanice policije Vogošća, jedan od onih koji je spašavao Ismeta odmah poslije ranjavanja, pet mjeseci kasnije pogine u policijskoj spavaoni udaljenoj oko 200 metara od mjesta Ismetovog teškog ranjavanja. Naime, minobacačka granata je pala na oko 500 metara udaljenosti, a kobni gelerčić veličine zrna riže doletio je, i kroz ulazna vrata policijske spavaone koja su bila otškrinuta svega nekoliko centimetara, u hodniku usmrtio Ibrahima. Na prostoru od svega nekoliko stotina metara, Ismet je preživio sa više od 400 gelera u sebi od granate koja mu je pala pod noge, a Ibrahima je ubio mali, skoro neprimjetni, gelerčić koji je doletio sa udaljenosti od oko 500 metara. Čovjek briljantne biografije, hirurg, prof. dr. Osman Durić, bivši dekan Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, 29. novembra 2014. preselio je u 76-oj godini. Ismeta je sreo u Gornjem Hotonju rije preseljenja i rekao mu „da je on njegova najveća pobjeda u karijeri i neobjašnjivo medicinsko čudo.“ Ismet Sivac je čovjek koji se izdigao iznad svoje nesreće, a sreću potražio u svoj porodici, koja mu je inspiracija za borbu kroz život. Kad smo snimali film „A bili su samo djeca“, 2012. radio je u Sarajevu kao taksista. Danas se bavi dubinskim čišćenjem namještaja.

Sa ovolikim brojem ulaznih rana i gelera u tijelu, zasigurno bi mogao ući i u Ginisovu knjigu rekorda.

Često prođe pored mjesta gdje ga je našla njegova granata.

Zastane. I svaki put sam sebi kaže:“Ismete, idemo dalje. Ti si dokaz da čovjek ponekad i od vulkana može jači biti.”