U selu mojih roditelja Dolovu bila je jednom jedna divna šuma zvana Vranjača. Njene bukve su bile stoljetnje i moćne, a borovi i smrča do neba ponosno uzdignuti. Bila je to jedna od rijetkih šuma na Pešteri. Vi ste već bili na Pešteri i vidjeli ste i taj dio Srbije, gdje gotovo da nema više nikakvog života i gdje Vaša vojska sada može vježbati svoje manevre u tim pustim prirodnim ljepotama.

E, u tom mom selu Dolovu, kod Tutina, sjekli su danonoćno; godinama, decenijama, pola vijeka, koliko se samo ja sjećam, tu stoljetnju šumu Vranjaču. Kada bih kao mala djevojčica vidjela blatnjavim i ne asvaltiranim putem da se valjaju kamioni prepunjeni tih posječenih velikih stabala, bježala bih u strahu uz brdo - u strahu od te srahote koji su oni nosili sa sobom. I sada zadrhtim kada se sjetim tih kamiona. Dugo godina mi nije bilo jasno, zašto sam se ja bojala tih strašnih kamiona koji su prevozili te moćne balvane. I tek sada znam, sada kada sam obišla svijet i završilia te velike škole – sada znam zašto. Drveće je živo biće, čovječe! I ono je patilo što se tako divljački sjeklo zimi, i ljeti, i proljećem, i u jesen – bez prestanka. I ja sam osjećala tada tu njihovu bol i patnju, tu njihovu vrisku, tu njihovu slomljenu energiju sam tada osjećala, taj njihov strah što nestaju tako krvnički isječeni. Posjekli su sve što je bilo veliko, surovo uištavali tu božju prirodu, bez osjećaja, samo zato što je bila na nemjestu – rasla je na zemlji gdje su živjeli Bošnjaci, koji nisu znali da je brane, ili nisu mogli da je brane od bezdušnih neljudi. I tako je ta prelijepa šuma iz Vranjača nestala.

No, moje selo je jedno od rijetkih na Pešteri koje ima još jednu stoljetnju šumu - Klisuru.
I sada su ti krvnici šume i te proklete zemlje u zemlji Srbiji prešli na tu drugu stranu sela, i sjeku i taj još neposječeni dio, to drugo krilo tog šumskog orla. Bože dragi, spasi tu jadnu šumu i uputi te ljude i neljude na pravi put, osvijesti ih Bože i pokaži im šta jedna šuma znači! Jedan put, fabriku, kuću, grad čovjek može napraviti za godinu-dvije, ali jednoj stoljetnoj šumi treba sto godina da poraste. Znaju li to ti ljudi u Srbiji?

Ja živim sad daleko od tog divljaštva, živim u zemlji gdje se ne smije posjeći stablo bez odobrenja grada koje se veoma teško dobija, živim u gradu koji ima na hiljade i hiljade stoljetnjih stabala usred centra grada i okolo, gdje stanovništvo ima gdje da izadje, da se nadiše čistog zraka, da u tim ljepotama tih stoljetnjih prirodnih spomenika kulture uživa. Na mnogim tim stablima su zalijepljeni znaci gdje piše: Ovo drvo je spomenik prirode! Oni su moderni, u nauci i mnogo čemu ispred Srbije, ali oni znaju da ne trebaju biti bezdušni sa prirodom, da se ne smiju tako sjeći stabla, da ih trebaju čuvati, jer su to zdrava pluća stanovništva. Mi u Sandžaku i Srbiji uopšte to ne znamo, i ni za sto godina, kako smo nastavili, nećemo toga biti svjesni, iako su nas učili u školama u Srbiji, kako su Nijemci za vrijeme rata krali i odnosili naše blago – šume. Nisu nas, pak, tada učili kako ljudi iz Beograda dolaze u Sandžak da kradu našu šumu koja znači život tom čovjeku koji tu živi. A taj čovjek koji tu živi može pomoći samo tu svojim životom Srbiju. Zar ima ukusnijeg mesa, mlijeka, kajmaka i pešterskog sira igdje na svijetu? A ako tog seljaka ne bude tu više, odakle će zemlja Srbija dobijati to blago? Ko će danas tu više doći da živi?

Putujem puno ex-Jugoslavijom i Evropom i vidim mnogo. I razmišljam; Da u Hrvatskoj nisu protjerali Srbe ne bi sada imali divljinu i nigdje kuće i u razmeru od 300 kilometara, gdje im je sada umjesto ljudskog života samo još životinjski život ostao u tim sada nacionalnim parkovima. Ili uzmimo Bosnu. Svuda gdje je protjerano jedno stanovništvo, odlazi i onaj drugi narod, koji je tu ostalo. Odlaze iz te svoje pustinje, jer kome je dobro biti sam? Nikome.

Zato predsjedniče učinite nešto i naučite svoj narod u Srbiji da čuva i te šume. To su i Vaše šume. Ne dajte da ih sijeku, molim Vas!

Na Pešteri su ciče zime upravo jer nema puno šuma, a to što je bilo, decenijama su sjekli oni iz Srbije i odnosili je. Zašto naglašavam oni iz Srbije i Beograda? Zato što u cijelom Sandžaku, u ni jednom gradu sa većinskim bošnjačkim stanovništvom nema šumsko gazdinstvo. To je u vrijeme Miloševića sve premešteno. Pa je za šume Tutina, Novog Pazara, Centar šumskog gazdinstva u Rašci, a za Sjenicu, Novu Varos i dr. u Ivanjici. Odnose se šumska dobra iz Tutina, a Tutin ima samo Šumsku upravu koja nema ni bankovnog računa, ni pečata, ništa nema.

Dok je u Tutinu bila fabrika drveta „Jelak“, znalo se makar kada se šuma sječe, pošumljavalo se i držalo se tog prirodnog zakona sječe, a sada toga više nema. Znači, u cijelom Sandžaku nema ni jedna ustanova koja je zadužena za našu šumu. Sve centrale su daleko od naših gradova i sela, smeštene su tamo kod onih koji ne znaju šta znači sjeći tu našu šumu i šta znači to malo lijepe šume tu na tom mjestu. Hej ljudi, pa i to pripada zemlji Srbiji! Zar je bitno ko sada tu živi? Zar to nije sve jedno zemlja Srbija? Zar ne shvataju ti zločinci koji to bezdušno uništavaju stara stabla da je jednom takvom stablu potrebno sto godina da ponovo bude tako moćno. A ko zna šta sve može da se desi za sto godina?!

Predsejdniče, stopirajte taj zločin prema prirodi! Zaustavite to, jer i to je Vaša šuma. Dajte nam ljude koji će to zaštititi, pomozite nam i pošaljite tamo ljude koji će organizirati pošumljavanje i dati prirodi život i mogućnost da živi. Ne činitite pustoš za Boga miloga! Tamo sada više nema ni zeca, ni medvjeda, ni jelena, ni ptice više nema. A tamo gdje ptica nema, nema ni života.

Da. Evropa se polako otvara za te naše vrijedne ljude, jer zna da je nezamjenjljiv zdrav čovjek. A Vi? Znate li Vi to? Zar je jedna država sretna bez ljudi? Ne, nije! Zato nam pomozite i ostavite nam ta stabla u tim i Vašim šumama, preklinjem Vas! Radi tih živih bića, radi života koji je tu Bog dao!

Tužna sam što moram ovako da Vas molim, što nemamo predstavnika koji bi se borili za to, koji bi Vam otvorili oči i pokazali taj veliki problem, koji Vi jednostavno možete da riješite. Sigurna sam da biste ga Vi riješili da ste ovo ranije znali. No, samo sada molim Vas ne čekajte, požurite da zaustavite taj zločin nad prirodom, jer svakog sata odlazi u nepovrat po neko stoljetno stablo.

Tuzna sam što moj narod ne zna šta znači drvo, a i u Kur`anu se jasno o tome govori. Jer da je taj čovjek tamo svjesniji značaja, izašle bi žene i djeca, i starci, i svi bi izašli na put tome. Novi Pazar i Tutin, Sjenica to su najzagađeniji gradovi. A zašto? Pa ljudi, pa zato što nema drveća u gradu i okolo grada.
Ne mogu da shvatim, i ne znam da li je moj narod toliko ubijen u pojam da ne zna šta znači sačuvati jedno stablo. Ili baš ne smije toj državi svojoj ništa reći, ne smije se protiv toga boriti. Da, možda i ne smije. I ja sam prošle godine htjela svoju livadu na planini Zekavici pošumiti, ali birokratija u Beogradu mi nije to dozvolila. Zato mislim da je moj narod tu nemoćan.

A gledala sam ljetos na Pešteri kako se hiljade ovaca pokušava sakriti od sunca pored jednog jedinog trna. Zaplakala sam nad tom tugom.

Zato Vas molim ostavite nam makar tu Klisuru! Bar ste Vi svjesni šta stabla u Vašoj šumi znače. Zato Vam i pišem sada ovako o ovim gorućem problemu. I ovo je peto Otvoreno pismo o gorućim problemima u Sandžaku Vama. Ja pišem ta pisma Vama, jer znam da ćete to riješiti. Znam, osjećam da Vi imate taj ugrađeni čip za prepoznat istinu i dobro svom narodu. A i činim ovim pismima svoju ljudsku dužnost.

Zato Vas molim, učinite nešto, zaustavite odmah tu sječu šume. Pomozite tim našim stoljetnjim stablima u toj i Vašoj šumi da pežive, i drvo i sva šuma će svima dobrom vratiti.