A GDJE JE SANDŽAK U SVEMU TOME?

ŽELJKO MILIĆEVIĆ: Filozofski gledano, problem ili postoji, ili ne. Ako problem postoji, onda rješenje tog problema postoji u samom problemu - u protivnom slučaju problem, kao takav, ne postoji. Nepostojanje rješenja samo po sebi negira postojanje problema. Eh, sad, kad smo tu, kako to da se mi svi bavimo umjetnim problemima - Republikom srpskom i Herceg-Bosnom, a kojim se problemima Bosnu komada - a ne bavimo se sjedinjenjem Sandžaka s maticom Bosnom, a što je povijesno, etnički, i pravno opravdano, i što bi cijelu Bosnu osnažilo? Kako to da jedni mogu graktati ''Republika srpska'' iz petnih žila? Kako to da drugi mogu graktati ''Herceg-Bosna'' iz petnih žila?

Mi smo plaho fini ljudi. Tako smo fini da i dan danas koristimo ime zemlje, države, koje nas u samom svom začetku razdjeljuje.

Tako smo plaho fini da smo prihvatili da je Bosnu razdijelio, u petnaestom stoljeću po Gregorijanskom kalendaru, samo-prozvani herceg, Stjepan Vukčić Kosača, vojvoda Svetog Save, i to iz inata. Čuj njega, vojvoda Svetog Save... Bože mi prosti grijehe... Helem nejse... Ta je urođena, povijesna, finoća koštala Bosnu tisuće, desetine tisuća, i možda čak i stotine tisuća života do današnjeg dana.

Nismo, od kraljice Katarine Kosače pa do danas, u stvari, ujedinili tu nespodobu i povijesnu nepravilnost Bosnu ''i Hercegovinu''. Dapače, svakim danom, mjesecom, godinom, sve je veći jaz između Bosne i ''Hercegovine''.

Tako smo plaho fini da smo dozvolili da tu povijesnu finoću iskoriste neljudi u hrvatanju Bosne i u otimačini ''Hercegovine'' - a to je otvorilo vrata srbatanju ostatka Bosne.

Tako smo plaho fini da smo pustili da se hrvata čak i Sandžak, kao što je moj djed to suptilno činio.

OVAKO SE POČINJAVA GENOCID U RUKAVICAMA Na slici: Muhamed Hadžibašičaušević, Behaudin Selmanović, Ivan Milićević, Ćazim Tulić, Sarajevo 1938. (Privatna arhiva)

Ivan Milićević, koji si je dao ime Aziz, je u duhu hrvatanja bio rođen i odrastao, i bavio se je hrvatanjem Bošnjaka Muslimana na intelektualnoj razini, kroz tiho regrutiranje mladih Sandžaklija u Hrvatsku Stranku Prava - i onda nakon toga u hrvatsko nacionalno biće. Provodio je mnogo vremena s Antom Starčevićem. Međutim, genocid je genocid, bio počinjen u rukavicama, s kamom, ili puškom, ili ne bio.

Djed nije znao za naše porijeklo, ja sam to otkrio u mojim putovanjima.

Naš ogranak Milićevića se je hrvatalo stoljećima. Naš korijen je u Iranu, gdje je izvorno prezime bilo izgovarano ''Miliž'', a što je ime jedne vrste ptice endemične u jednom dijelu Irana. Dolaskom iz Azije u šesnaestom stoljeću se je promijenilo u govorno ''Milić''. Preko putešestvija kroz jugoistočni Balkan, Bugarsku i Makedoniju u sedamnaestom stoljeću dobilo je slavenski oblik ''Milićev'', što označuje pripadnost, da bi u Bosni ''i Hercegovini'', u području Brotnja, Velikog i Malog Ograđenika, dobilo današnji oblik dodatkom ''vić'' na kraju prezimena.

Ivan Aziz Milićević (Umjetnički rad Sandžaklije Behaudina Selmanovića)

Bilo kako bilo, Stjepan Vukčić Kosača nam je na grbaču natovario breme diobe koje se je zlouporabilo. Bez ''Hercegovine'' se ne bi moglo tako jednostavno danas hrvatati Bosnu u zapadnim, južnim i jugoistočnim područjima. Bez ''Hercegovine'' se ne bi moglo tako jednostavno srbatati Krajinu, Semberiju i sjeveroistočnu Bosnu kao što se to može danas. Bez ''Hercegovine'' se ne bi moglo tako jednostavno hrvatati Sandžak i time ga odcijepiti od matice Bosne i predati ga Srbo-Crnogorcima. Kad se na ovo pogleda na ovaj način, postaje jasno koliko je bilo povijesno katastrofalno inatiti se u dvoru vlastodržaca Bosne u petnaestom stoljeću.

Danas su na dnevnom redu geo-političke bitke oko ''prava'' nasilnika u Republici srpskoj i oko ''prava'' nasilnika u Herceg-Bosni. Sva dešavanja su podređena tim neljudskim fenomenima.

Te bitke nam potroše svo vrijeme, pažnju, osnovna, tehnička i ljudska sredstva, i većinu narodnog privrednog i novčanog doprinosa.

Te bitke nam zamagljuju um i vid. Te bitke nam ne dozvoljavaju da sagledamo srž mnogih, i pogotovo osnovnih, problema koji nas zasipaju sa svih strana.

Filozofski gledano, problem ili postoji, ili ne. Ako problem postoji, onda rješenje tog problema postoji u samom problemu - u protivnom slučaju problem, kao takav, ne postoji. Nepostojanje rješenja samo po sebi negira postojanje problema.

Eh, sad, kad smo tu, kako to da se mi svi bavimo umjetnim problemima - Republikom srpskom i Herceg-Bosnom, a kojim se problemima Bosnu komada - a ne bavimo se sjedinjenjem Sandžaka s maticom Bosnom, a što je povijesno, etnički, i pravno opravdano, i što bi cijelu Bosnu osnažilo?

Kako to da jedni mogu graktati ''Republika srpska'' iz petnih žila?

Kako to da drugi mogu graktati ''Herceg-Bosna'' iz petnih žila?

Kako to da mi ne grakćemo ''niti Republika srpska, niti Herceg-Bosna'', nego Bosna potpuna, sa Sandžakom u njoj? Kako to da se nismo digli, oružano, i položili prava na cijelu Bosnu, sa Sandžakom u njoj?

Kako to da mi nismo, do dana današnjeg, napravili međunarodni presedan kakvog su i VelikoSrbi i VelikoHrvati nametnuli i svijetu i nama? Dušmani polažu posebna prava, i to već i o, ho, ho... I to se sve uvažava... A mi smo plaho fini...

Mi smo toliko plaho fini da je to zastrašujuće. Zbog te finoće je sjeverna i sjeveroistočna Bosna u Srbiji, a zapadna, južna i jugoistočna Bosna u Hrvatskoj, a Sandžak što u Srbiji, što u Crnoj Gori.

Što se nama još treba dogoditi pa da se mi okanimo te plahe finoće? Što se nama još treba dogoditi pa da se mi prihvatimo pravih pravnih stručnjaka u međunarodnom, ustavnom, vojom i ratnom pravu? Gdje su oni? Čime se bave? Jesu li i oni, moguće, plaho fini?

Zašto se izabranici naroda ne dignu u Parlamentarnoj skupštini i ne objave i narodu i svijetu da se nepravda više neće prihvaćati? Što se nama još treba dogoditi pa da se mi
latimo puške, kao što su se latili svi, ama baš svi, naši dušmani? Čiju to mi vlast priznajemo, i zašto? Zašto smo mi još uvijek tako plaho fini?

* * *
Na kraju, s ovim osobnim i životnim iskustvom, mišljenja sam da Ženevska Konvencija o Kažnjavanju i Sprečavanju Zločina Genocida treba biti obavezna lektira u svim srednjim školama u Bosni i Hercegovini, kao i u svim srednjim školama gdje žive Bošnjaci muslimanske vjere, kao i drugi Muslimani, u zemljama u okruženju. To treba zahtijevati kao jedno od osnovnih ljudskih prava. To treba utemeljiti u Ustavu i Ustavima.

Konvencija sadržava kratak tekst i namjerno je pisana običnim jezikom da se osujeti pokušaje interpretacije na više načina.

Važno je da svi mi, zajedno s mladim naraštajima, spoznamo kako je lahko počiniti genocid, te da genocid ima broj oblika. To je neophodan korak ka razumijevanju tematike i time se umanjuju argumenti onih koji će, i dalje, negirati zločin genocida.