KAŽNJAVANJE NEVINIH
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 30. Nov 2020. 00:11:53
Ilustracija


ŽELJKO MILIĆEVIĆ: Bez obzira koliko puta to ponavljali vođama Republike Hrvatske, narodu Republike Hrvatske, vođama udruge Herceg-Bosne i narodu koji vjeruje u tu udrugu, oni neće nikad prihvatiti da nema suštinske razlike između njih i Trećeg Rajha.
Postoje mnogi načini gledanja na raspadanje društva i općenito civilizacije, i u tim traženjima definicija postoji mnoštvo autoriteta s lijeve i s desne strane, i iz centrističkog viđenja svijeta i svakakvog raznog drugog ugla i ideologije.

U mojih roditelja je bilo postojano debatno društvo gdje su sudionici izmjenjivali razna mišljenja oko društva u kojem se je onda živjelo i oko društva koje bi bilo napredno u svakom smislu ljudskih prava i civilizacijskih normi. Dočim su se razna mišljenja kosila, na kraju su uvijek došli do istog zaključka - bez obzira na to koliko je slojeva raspada društva bilo koja strana vidjela, složili su se u tome da je društvo u zadnjoj fazi raspada kad počne kažnjavati svoje nevine.

U kasnu jesen godine 1991. sam digao ruke od pomaganja i Sloveniji, gdje sam radio i živio osam godina prije nego sam došao u Kanadu 1980. godine, kao i Hrvatskoj, u njihovoj borbi za nezavisnost.

Digao sam ruke od Hrvatske kad sam otišao na sastanak s Miletom Šuškom, bratom Gojka Šuška, Ministra Obrane Republike Hrvatske. Taj se je sastanak održao u vjerskom uredu hrvatske crkve ''Sv. Leopold Mandić'' u Ottawi. Tamo sam išao da prenesem poruku gdje treba ići po nabavu osobnih, rameno-nošenih protivavijacijskih raketa, odnosno TOW Missiles u engleskom. To je onda Republici Hrvatskoj bilo nužno potrebno naći da suzbiju djelovanje JNA avijacije u zračnom prostoru Hrvatske. Europska Unija je već onda imala embargo na uvoz naoružanja i oruđa za Sloveniju i Hrvatsku i teško je bilo naći zemlju spremnu da to proda i dostavi.

Dočekao me je župnik Vinko, i uveo u crkveni ured gdje je Mile Šušak već pio kavu i pušio. Kad je zatvorio vrata iza nas, na zidu sam ugledao zemljopisnu kartu Hrvatske iz godine 1938., u kojoj je Bosna i Hercegovina bila samo jedna od banovina.

Osjećao sam se tako poniženim i prevarenim da to nisam mogao skriti i upitao sam župnika Vinka: ''Vinko, je li se ovo želi postići?''

Tajac je vladao u tom trenutku u vjerskom uredu hrvatske crkve u Ottawi. Jedino se Miletov dim vijorio u zraku.

Izišao sam iz te crkve i nikad više nisam u nju kročio.

Čitam danas vijesti o protestima oko hrvatskih generala osuđenih za zločine protiv čovječanstva koje su počinile jedinice i pojedinci pod komandom zločinačke Republike Hrvatske, i zločinačke udruge Herceg-Bosne, i njihovih agenata i surogata.

Sjetih se one zemljopisne karte i onda se sjetih svih onih diskusija u naših roditelja, gdje se je debatiralo o raspadu društva i onda osjetih gađenje.

Danas su živahne debate u Bosni i Hercegovini oko Bosne. Mnogi, koji to prate izvana, bi pomislili da Bosni nema spasa.

Međutim, u tom trenutku kad sam se sjetio i zemljopisne karte i debata u našoj kući, sine mi da Bosni i te kako ima spasa.

Ali Hrvatskoj ga nema.

To društvo je u zadnjoj fazi civilizacijskog raspada jer se održava samo na kažnjavanju nevinih - prvenstveno Bošnjaka, a potom Bosanaca koji su našli zajednicu u jednoj i jedinstvenoj Bosni (i Hercegovini).

Ženevska Konvencija o Genocidu je napravljena da se nikad više pogrom bilo kojeg naroda ne dozvoli.

Ženevska Konvencija o Genocidu je napravljena da se kazne zločini i zločinci Trećeg Rajha - Hitlerovi Nacisti.

Bez obzira koliko puta to ponavljali vođama Republike Hrvatske, narodu Republike Hrvatske, vođama udruge Herceg-Bosne i narodu koji vjeruje u tu udrugu, oni neće nikad prihvatiti da nema suštinske razlike između njih i Trećeg Rajha.

Razgovarao sam nedavno s jednim psihologom, Kanađanom, o tom fenomenu. On nije bio začuđen jer postoji klasifikacija odbijanja odnosno negiranja istine u psihologiji, u kojoj bi se prihvaćanjem istine počinitelji takvih zločina vjerovatno odlučili na samoubojstvo. To je postojeća kategorija mentalne bolesti, kako pojedinačno tako i skupno. A u psihologiji je poznato da se većinu lakše manipulira nego pojedinca.

Koliko god to ponašanje prvaka Hrvatske i hrvatskih interesa bilo gadljivo, ono ne izaziva samilost, jer oni nisu u sposobnosti shvatiti niti pojam samilosti.

Takvim ljudima i takvom društvu nema spasa, jer su u kolotečini kažnjavanja nevinih i živi su jedino zbog toga jer si, skupno i pojedinačno, negiraju krivdu.

Što je žalosno je to da se te i takve slavi i kuje u zvijezde. No, i ti koji ih kuju u zvijezde, žive u potpunom neznanju da im, u stvari, nema spasa.

U engleskom jeziku postoji poslovica ''... ignorance is bliss...'' Blagoslov je u neznanju...

Mislim da se župnik Vinko ne bi ustrezao da ih blagoslovi...