Krenula sam na ovaj put dug šest godina. Odrekla sam se svog toplog doma, djetinjstva i onog najvažnijeg, majčinog krila i zagrljaja. Tada sam ti rekla majko, biću tvoj ponos a ti moja snaga. U ovoj priči smo ti i ja pobjednici. Ovo nije samo moj uspjeh, ovo je uspjeh i mojih roditelja. Ovu fotografiju posvećujem svom babi Sadiku Duriću i svojoj majkici Mirzi.

border=0 width=680>

Bilo jednom nekad davno
na mješovitom Balkanu...

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu,
sve se desilo u jednom danu.

Plakale su majke
vrištale su sestre,
to biješe stvarnost, ne priče iz bajke.
Tad zaplaka kamen i gora zelena
vidjelo se ogledalo ovoga nam vijeka,
plakala je svaka njegova rijeka.

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu,
gdje ubiše zemlju i stvoriše nam vječno duboku ranu....
Ostao je kamen i gora zelena,
ostale su rijeke tuge,
gdje su sada filmovi bitaka
na Nertvi, Manjači, Prijedoru,
Srebrenici, Ahmićima, Dretelju,
gdje je sada junak sa Balkana,
proklet bio do sudnjega dana...

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu,
gdje umriješe njegove kiše,
zamutiše njegove rijeke,
gdje prestaše pjevati ptice,
gdje progovoriše zle klice.

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu,
gdje umrijeh čovječanstvo,
progovori skrivena istina,
gdje pojavi se dugoskriveni ubica...

Gdje ubiše se đaci i mladi učitelji,
gdje nestade njegova mladost,
gdje zakopa se Balkanska radost...

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu,
gdje se pečat stavi zlo da se slavi,
al’ipak su ostale duše ljubavi.

Bilo je to davno
na lijepom Balkanu njegovom srcu blizu,
redale se bitke blizu...

A gdje si bio ti,
a gdje ste bili vi,
a gdje ste bili svi,
što naredište zlo?
Ne! Ne opraštamo to...

Kako zaboraviti crvenu Drinu,
cijelu Posavinu,
kako zaboraviti časnu krajinu.

Bilo je to davno
na mješovitom Balkanu
gdje nestala je vjera u ljude,
gdje umro je čovjek...

Umrle su balkanske čiste kiše,
nema ih više...

Umrle su ruže rosne
i čast moje Bosne
Bilo je to davno
na mjesovitom Balkanu
gdje sunce tamno sinu
pa s mraći i moju Hercegovinu.