MR. SCI. DŽAVID BEGOVIĆ: Očigledno je da vjera u Finskoj gotovo da ne igra nikakvu ulogu u životu ljudi. Nije od pomoći ni gradnja ogromnih crkava, ni sjaj odore sveštenika, ni gromoglasna muzika orgulja, ako u duši nema Boga. Pade mi na um da tom narodu ne bi bilo teško pomoći da se vrati Bogu, ako bi imao ko da im objasni i da ih uputi. A imalo bi. I u Finskoj kao i u drugim kršćanskim zemljama svijeta ima dovoljno muslimana porijeklom iz islamskih zemalja kao i iz Bosne.

Pjesnik bi rekao kako kolosalni kruzer sječe talase Baltičkog mora. A ja nisam pjesnik pa nemam tu literarnu slobodu. Kruzer je naprosto klizio po, kao staklu, mirnoj površini mora, gotovo ne ostavljajući traga za sobom po kome bi ga neko mogao otkriti ni sa mora ni iz zraka. Sa gornje palube na visini kao 11-to spratne zgrade posmatrali smo mnogobrojna ostrva, provlačili se između njih i uživali u prelijepim predjelima obale Finske, vratolomijama galebova koji su nam mahali svojim širokim krilima i društvu naših ljubaznih domaćinina Irme i Alena Rožajac koji su imali snažnu želju da nam dočaraju sve ljepote kraja u kojem žive, te nam pruže gostoprimstvo kakvo još do sada nismo doživjeli.

Mi smo se obreli tu na kruzeru i u gradu Turku, na dnu Finske, jer su oni bili tu a njih je dovela sudbina, borba za preživljavanjem i briga o budućnosti svoje troje djece. Dok nas je šibalo prohladno strujanje zraka kojeg je sjekao kruzer, nisam mogao a da ne razmišljam o nagonu to dvoje ljudi porijeklom iz Nove Varoši da dovedu Saru Sabri ovako daleko na sjever, daleko od svog i našeg rodnog doma.

- Nemamo ovdje socijalnog života, to nam je najveći problem – otvori se Alen nakon prekrasnog ručka na kruzeru gdje se na švedskom stolu moglo naći sve što čovjek može pomisliti: od haringa, lososa, kavijara, račića kao da ste u Amsterdamskoj luci, sireva kao da ste u švajcarskoj, suhomesnatih proizvoda kao da ste u Novom Pazaru, pita i bureka kao da ste u Sarajevu...

Dvanaest sati zajedničkog druženja bilo je dovoljno da razgledamo sadržaje kruzera od vrha do dna, da odspavamo u kabini ali i saznamo mnogo o životu Bošnjaka ovdje, daleko na sjeveru Evrope i u zemlji koja ni po čemu nije privlačna za strance pa ni za Bošnjake.

U susjednoj Švedskoj ima puno našeg naroda, ali je Bošnjaka u Finskoj daleko manji broj koji žive uglavnom u gradovima Turku, Tampere, Narpes i Helsinki. Logično bi bilo da će se mala zajednica Bošnjaka brzo asimilirati u Finsko društvo te da njihova djeca neće ni znati ko su im roditelji bili, niti će ih to zanimati. Ovo pogotovu što se ovdje osjeća ogromna odbojnost Finaca prema strancima, a da ni oni sami ne znaju zašto. Možda zato što su Finci hladni kao i njihova zemlja sve dok ih ne zagrije vino ili pivo koje im odveže jezike i srca tek kada natope jetru dovoljnom količinom alkohola.



U svakom slučaju, srce nam je zaigralo radošću kada smo vidjeli da njihova djeca, mala i velika, tečno govore bosanski jezik, da se u kući govori isključivo bosanski, da im djeca listom idu na fakultete te da postižu značajne rezultate. Ovdje je narod itekako svjestan svog identiteta i svog porijekla, svjestan je svoje odgovornosti da svoje potomstvo usmjeravaju i obrazovno, i nacionalno, i odgojno, i tradicionalno i vjerski, i savremeno. Obišli smo Evropu po nekoliko puta, zavirili u svaki ćošak gdje žive Bošnjaci i uvjerili se da svuda, na svakoj tački ove nam planete, Bošnjaci imaju priliku i mogu sačuvati sve vrijednosti bošnjačkog naroda ali i prihvatiti sve ono što je dobro od naroda među kojima žive.

Želja ovih ljudi da čuju bošnjački glas, čuju nekoga ko će ih okupiti i „puhnuti pod krila“, želja da ne ostanu sami u ovoj prelijepoj zemlji bila je motiv jednoj izuzetno dinamičnoj ženi, Irmi Rožajac, da sa svojim drugaricama Jasminom, Nenom, Eminom i drugima, imala je za rezultat da se akademik Abdulah Sidran obrati ovoj populaciju uživo, putem video linka i održi zapaženu besjedu i dā važne savjete ovim ljudima kojima je to potrebno kao hljeb i voda. Iz istih razloga je Sara Sabri danas u Turku održala predavanje na temu jačanja žene, porodičnih odnosa i odgoja djece. Iako je, zbog visokoh troškova života ovdje u Finskoj, svaki euro dragocjen, organizatorice nisu žalile ni vriijeme ni novac da čuju ono što žele da čuju, da dovedu onoga koga žele da vide. Nisu žalile svoj trud da musafirima naprave ugođaj dobrodošlice i domaćinske atmosfere. Irma, Jasmina, Nena sa svojim muževima Alenom, Šefikom i Baketom su nas dočekale sa pazarskim mantijama, sa ubijenim dudovima, ali i sa finskim specijalitetima. Niko ne ide nikud ni da se najede niti napije, ali to što ostavlja traga jeste čehreli lice i iskrena dobrodošlica domaćina. Ovdje nismo sreli pojmove „Bosanac“, „Hercegovac“, „Sandžaklija“. Naprosto, ne postoje. Svi su oni isti, žive istim životom i brinu iste brige. Razuman čovjek se mora zapitati: „pa zar to nije toliko normalno i toliko islamski“.

Nešto što je, nažalost, karakteristika mnogih sredina u kojima smo bili jeste nedovoljna zainteresovanost onih subjekata koji su dužni da organizuju socijalni i vjesrki život Bošnjaka. Na taj način se Bošnjaci prepuštaju stihiji ili izlažu teškim naporima i velikim ličnim troškovima da nadomjeste inertnost, sterilnost, zavist ili inat pojedinaca ili institucija koje se ponašaju kao kočnice, a ne kao inicijatori i generatori društveno korisnih događaja zbog čega i postoje. U mnogim sredinama individualna inicijativa je jedini pokretač društvenh aktivnosti našeg naroda i razlog očuvanja naše bošnjačke zajednice u dijaspori. Tako je Irma Rožajac, žena koja je organizovala i predavanje Sare Sabri, pokrenula vrlo uspješnu dramsku sekciju za djecu i odrasle i tako ostvarila svoj davnašnji san: da se bavi glumom. Bake Halitović je svo svoje slobodno vrijeme uložio u folklornu sekciju koja je okupila i stare i mlade i činila ih srećnijima i manje usamljenim na sjevernoj obali hladnog Baltičkog mora. Tako su ovi ljudi oživjeli i uljepšali ovaj svoj krajičak svijeta za sebe i za druge, svijet koji nije bio samo rad, red i san.



U društvu naših domaćina smo posjetili jedno izuzetno aktivno udruženje „Together association“ (Udruženje Zajedno). Ljubazna domaćica Aida Bačić nam je pokazala kabinete, sale za ples, čitaonice i druge sadržaje koji su na raspolagtanju svima koji žele učiti jezike, kulturne i druge vještine. Ako želimo učiti, imamo dovoljno elijepih primjera oko nas.

Posjetili smo i gradsku biblioteku sa ogromnim brojem knjiga i velikom čitaonicom koja je bila prepuna ljudi, studenata i djece kao kod nas kafići u sred bijela dana. Samo što se tamo ne tipka po telefonu, ne ispija kapućino i šmrče nargila već se čitaju knjige, skidaju sadržaji sa interneta i rade domaći zadaci, seminarski radovi, čita lektira... Nisu oni ovdje došli zato što im je individualna svijest takva, već zato što im je kolektivna svijest visoka i neko se pobrinuo da im obezbijedi uslove i uputi ih da dolaze tu umjesto da se opuste i raspuste pa da im je jedini izlaz iz dosade - KAFIĆ.

To je ono što smo najjače shvatili baš ovdje u Finskoj. Svijest o bošnjačkoj pripadnosti je kod pojedinaca veoma visoka, ali nam nedostaje kolektivna svijest, ne postoji intelektualni centar koji bi usmjeravao Bošnjake niti na lokalnom nivou niti na nivou svih Bošnjaka svijeta. Ljudi, koje izaberemo da nas vode, shvate to kao maksimum svog dometa i tu zaglave i sebe i druge.
Posjetili smo u Turku i najveću katedralu u Finskoj, koja je i središnja crkva Luterana Finske a koji čine 71% populacije Finske. Sa po 1% je zastupljeno nekoliko religija među kojima je i islam. Ostalo stanovništvo su ateisti, i tako se i ponašaju. Čak i ono 71% luterana se ne ponaša posebno drugačije. U ogromnoj crkvi u centru grada u koju može stati 500 ljudi, bila je u toku misa na kojoj je bilo prisutno samo desetak staraca.

Očigledno je da vjera u Finskoj gotovo da ne igra nikakvu ulogu u životu ljudi. Nije od pomoći ni gradnja ogromnih crkava, ni sjaj odore sveštenika, ni gromoglasna muzika orgulja, ako u duši nema Boga. Pade mi na um da tom narodu ne bi bilo teško pomoći da se vrati Bogu, ako bi imao ko da im objasni i da ih uputi. A imalo bi. I u Finskoj kao i u drugim kršćanskim zemljama svijeta ima dovoljno muslimana porijeklom iz islamskih zemalja kao i iz Bosne. Ali nije dovoljno klanjati se Allahu zbog sebe i radi sebe, već svojim primjerom i ponašanjem u kući i u društvu pokazati ostalima da je islam jedini istinski i ispravan put za sigurnost duše na ovom i smiraj na onom svijetu. Zbog toga sam iskoristio priliku nakon podne namaza da porazgovaram sa imamom mesdžida u Turku Mahir ef. Ćosićem o islamskom životu u njegovom džematu.

Zatekao sam Mahir ef. kako igra stoni tenis sa omladinom u sklopu omanjeg, tek renoviranog, prostora koji je organizovan kao mali islamski centar sa, pored mesdžida, drugim potrebnim sadržajima: oprema za stoni tenis, pikado, stoni fudbal, sa modernim učionicama za mektebsku nastavu, kuhinje, abdesthanu i dr. Prijatno me iznenadila živost u „Centru“, prepunom male djece i omladine.

- Ovaj džemat ima preko 50% članova od ukupne bošnjačke populacije u Turku, što je, vjerovatno najveći procenat u svijetu gdje god žive Bošnjaci. Kada sam došao u Turku, zatekao sam dvadesetak članova džemata, a sada imamo preko 400 članova, – naveo je Mahir ef. u razgovoru koji je trajao skoro sahat.

Interesovalo me je kakvi su odnosi između Bošnjaka unutar džemata, unutar Bošnjačkog kulturnog centra u Turku, odnosi između ovih zajednica kao i njihov odnos prema Bošnjacima koji nisu uključeni u ove zajednice. Takođe me je interesovalo kakav je odnos džemata prema islamskoj zajednicu BiH, kakav je odnos Finaca prema Bošnjacima kao strancima i prema Bošnjacima kao pripadnicima islama.

Mahir ef. mi je relaksirano prezentirao nekoliko primjera iz kojih se moglo zaključiti da su ti odnosi na zadovoljavajućem nivou. Ipak, između redova kao i iz razgovora sa džemetlijama se moglo primijetiti da, bez obzira na mali prostor, a u nedostatku privlačnijeg načina trošenja vremena, oni predstavnici zajednice koji bi se trebali ponašati progresivno, nađu prostora za nerazumijevanje, nepotrebno zatezanje odnosa prilikom organizacije sportsko-kultrunih aktivnosti i događaja koje nije mimoišlo čak ni ovaj događaj zbog kojeg smo došli u Turku. Uvjereni smo, da će ti predstavnici, nakon briljantne organizacije predavanja Sare Sabri od strane pojedinaca, urkos pokušajima opstrukcije, shvatiti da uspjeh cijele bošnjačke zajednice leži u međusobnom pomaganju i zajedničkom radu u intersu svih.

Prepuni lijepih utisaka o ljudima koji žive ovdje, o njihovom tabijatu i osjećaju za gostoprimstvo, o njihovoj borbi za očuvanje bošnjačke kulture i bosanskog jezika, o njihovim naporima za integraciju u Finsko društvo i obrazovanje djece odlazimo na aerodrom u pratnji Irme i Jasmine koje su ostale iza nas sa suzama u očima.

Polijećemo sa našim srcima u kojima su od sada trajno nastanjeni ljudi iz svih krajeva Bosne i Sandžaka koje smo sreli i upoznali u Turku, a za koje do sada nismo znali ni da postoje.
Dio nas je ostao u Turku sa njima.