Čim bi se u Arapa rodilo dijete, doznaje se iz starih predaja, jedan od članova uže porodice – a nekada i sam Muhammed, a.s. – proučio bi novorođenčetu ezan na desno a ikamet na lijevo uho. Tim činom očitovao se nijjet da novi član porodice živi islamskim životom, shodno ezanskoj i ikametskoj formuli koja sadrži veličanje Allaha, tvrdnju da je samo On Jedan i Jedini, da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik i da čovjek, vjerujući u jednoću Božju, treba stalno težiti sreći i spasu na oba svijeta. Po obavljenom učenju ezana i ikameta, uslijedilo bi malo kućno veselje u povodu nadijevanja imena djetetu. Ashabi bi obično birali lijepa muslimanska imena svojoj djeci a po preporukama Muhammeda, a.s., mijenjali bi i svoja stara, doislamska imena sa ružnim značenjem. Svaki pripadnik islama dužan je nadjenuti svome djetetu lijepo ime i biti ponosan na njega. Ashab Ebu Derda pripovijeda da je Allahov Poslanik kazao: ''Vi ćete na Sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima i imenima vaših očeva, pa zato nadijevajte svojoj djeci lijepa imena.'' Dakle, ime čovjeka prati ne samo dok je na ovome svijetu, nego i poslije njegove smrti.
Prisustvo Turaka na prostorima Bosne i Hercegovine snažno je djelovalo na cjelokupni život stanovništva, i to u više pravaca. Nestalo je, prije svega, samostalne srednjovjekovne bosanske države a samim tim i pravno-političkih atributa koji su joj do tada pripadali. Posebna novost sa dalekosežnim posljedicama bila je nova vjera - dini- islam, koja je ''poslužila kao prvobitna osnova za nastanak posebnog etničkog subjektiviteta. Prihvatanje islama dalo je njegovim vjernicima odgovarajuće obilježje, kao što je to, uostalom, učinilo hrišćanstvo sa našim narodima koji su ga prihvatili.''^[1]

Novo obilježje ogledalo se u raznim oblicima kulturnog, javnog i privatnog života: u običajima, nošnji i ličnim imenima. Pojava muslimanskih ličnih imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini je posljedica prihvatanja islamske vjere. Uz usvajanje ove vjere uzimalo se i novo lično ime, kao obilježje vjerske pripadnosti. Širenjem islamske države novi muslimani uzimali su imena iz jezika donosioca islama (Arapa i Turaka), pa su tako i naši preci uzimali neko ime uobičajeno kod Turaka, uglavnom arapskog, perzijskog, turskog ili starohebrejskog porijekla.

''Značenja muslimanskih imena orijentalnog porijekla veoma su raznovrsna.Naši ljudi su ih u početku islamizacije preuzimali iz arapskog, turskog ili perzijskog jezika, više posredno nego neposredno, ne znajući njihovo značenje u prijevodu na naš jezik. Važno je bilo da su ona ''muslimanska'' i da njihov nosilac može time formalno dokazati svoju pripadnost novoj vjeri. Tek je mali broj obrazovanih ljudi znao šta pojedino ime znači pa su ga zato svjesno davali svome djetetu, ili su preporučivali drugima da ga daju. Što se više povećavao broj obrazovanih ljudi, što se više čitalo i saznavalo o kulturnoj historiji Arapa, Turaka i Perzijanaca, što se više dolazilo u kontakt s drugim istovjernicima, tim se više širio i registar ličnih imena, a uz to i postepeno saznanje da ta imena imaju svoje značenje.''^[2]



Lična imena, posebice ona iz arapskog i perzijskog jezika, kazuju svojim značenjem neku lijepu ljudsku osobinu (Džavid = darežljiv, velikodušan, Ekrem = veoma plemenit, Dilaver = hrabar, odvažan, Ahmed = mnogo hvaljen, Adil = pravedan i sl.), a nastala su sa obrazloženjem da i dijete bude onakvo kakvomu značenje ima njegovo ime. Kod stare generacije muslimana Bošnjaka bila su prisutna ona lična imena koja su motivisana naglašenom pripadnošću vjeri islamu (Džemaluddin, Abdulgaffar, Sejfullah i sl.), a nije mali broj imena koja su nosila značenje kakvog zanimanja ili profesije (Mudžahid = borac, Amil = radnik, Hakim = sudac). No, sve je to ostalo u razmjerno uskom krugu obrazovanih ljudi. Najveći dio muslimana Bošnjaka nije znao značenje imena od kojih može jedno dati svome djetetu, pa nije mogao biti značenjem toga imena ni motivisan. Tako je bilo u prošlosti, i dalekoj i bliskoj, a tako je to, nažalost, i dan-danas. Sasvim je malo onih koji poznaju navedenu Muhammedovu, a.s., poruku u vezi nadijevanja imena, onih koji su svjesni njihovih značenja. To su obično imena ružnog značenja ili ama baš ništa ne znače, a izabrana su po glasovnoj strukturi i lahkoći izgovora, a roditelji djece obično ih nadijevaju da sačuvaju uspomenu na neku njima dragu osobu iz života filma, televizije i politike. Tako nailazimo na imena: Indira, Nehru, Titomir, Ademir, Alen i dr. Mislili su muslimani da su ovo imena koja donose sreću, a tek se danas vidi koliko su popularna: kao Pokret nesvrstanih na čelu sa Tito(mirom), koji je više volio biti prvi na spisku ovog pokreta, nego li zadnji na spisku Varšavskog ugovora. Zarad svojih ćeifova, njemu nije bila važna sudbina bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka, premda je bio svjestan, još daleke 1962. godine., da će se nazor sklepano bratstvo- jedinstvo raspasti kao i njegova ''idealna'' država. Svi naši današnji Tito(miri) to moraju znati, a mogli bi i ime promijeniti radi historijskog ibreta budućim pokoljenjima. U posljednje tri decenije Bošnjaci nadijevaju svojoj djeci pomodarska imena koja se ne mogu svrstati ni u jedan jezik, pa ih je stoga nemoguće prevesti, jer nemaju nikakva značenja. Mnoga od njih pogrešno navode na utisak da su arapskog, perzijskog ili turskog porijekla, a u stvari su savremeni izumi koji su nastali slobodnim premještanjem glasova nekog arapskog, perzijskog ili turskog imena, ili su, pak, konstruisani da po formi liče na neko orijentalno ime, a po sadržaju nemaju nikakve veze ni sa pejgamberskim ni sa bilo kakvim orijentalnim imenima (Ernad, Ismar, Fatmir i dr.). U vremenu kad se želimo mijenjati teško je prepoznati mlade naraštaje. Kakva su sve imena naših mladih, šta znače i da li uopšte nešto znače? Koliko današnja muslimanska djeca i omladina imaju američkih, indijskih, španskih, srpskih, talijanskih, hrvatskih i ko zna kakvih još imena? Da li se ta naša djeca dobro osjećaju kad konačno spoznaju i doznaju sve ružne strane svoga imena, kad ih drugi počnu zbog toga prozivati i izrugivati im se? A sve radi stida zbog pripadnosti svome porijeklu, svojoj bližoj i daljoj tradiciji, svome biću.

Svi naši Armani, Aleni, Aneli, Denisi, Benarisi, Elvisi, Damiri, Edisi, Elviri, Ismari, Ernadi, Ermini, Roberti, Seveni, Stiveni, Vernesi, sve naše Arijane, Zerine, Anese, Larise, Mie, Pamele, Irme, i koji sve ne – originalni su danak našeg primizivizma, malograđanštine, neukusa, podilaženja savremenosti, poltronstva.

I dok se neke stvari i pojedine spoznaje mogu lahko mijenjati u životu, mnoga imena naših mladih ostaju ili se sa velikom mukom mijenjaju. Djeca za svoja imena ne snose nikakve grijehove. Njihovi roditelji su, doista, sačinili loš spisak za prozivku nas Sudnjem danu. Dječija nakaradna imena su kulturna i civilizacijska slika njihovih zabludjelih roditelja, izumitelja jednog od prvih grijehova u formiranju porodične jezgre. Njihov neukus je vječno svjedočanstvo o nama Bošnjacima, oni su dobrano oslikani primjer svijesti bošnjačkomuslimanskog bića jučer i danas. Šta više, žalosna su slika našeg nacionalnog otuđenja i pokidane veze sa našim korijenom. Mnogi su, istina, željeli biti i bolji i korisniji muslimanskom ummetu ali su zaglibili u moru bošnjačkog farizejstva – upropastila ih postojeća zbilja. Očito, sada se žele vratiti i svom iskonu i svome imenu. Moćna administracija se često ispriječi ispred Elvisa, Damira i Edisa, ali oni su uporni u nastojanju da postanu Enesi, Amiri i Edini. U ovom ratnom vaktu osnovana su mnogobrojna muslimanska udruženja i institucije. Ako se osnuje i ''Društvo za zaštitu muslimanskog imena'', posigurno neće biti nikakva šteta. Sve stvari treba imenovatia neukusna i ružna imena – preimenovati. Krajnje je vrijeme za to!

Fussnote:
^1] ''Nacionalni i politički razvitak Muslimana'', ATIF PURIVATRA, Sarajevo,1970, str 5

^2] ''Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini'', DR ISMET SMAJLOVIĆ, Sarajevo 1977, str.92
Preuzeto iz HIKMETA (VIII) br. 1 (85), ŠA'BAN 1415(JANUAR 1995)