Suđenje Mehanizma za međunarodne tribunale protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića, koje predstavlja posljednju priliku za utvrđivanje odgovornosti srbijanskih jedinica u ratovima u BiH i Hrvatskoj, često se odvija iza zatvorenih vrata i tako izaziva negodovanje pravnika i žrtava.

Ročište u postupku protiv Stanišića i Simatovića održano je u utorak 25. juna saslušanjem prvog svjedoka Odbrane iza zatvorenih vrata.

Zatvorenost ročišta postala je odlika postupka protiv Stanišića i Simatovića, gdje je javnost imala priliku čuti mali broj iskaza svjedoka, smatra istraživačica Međunarodnog humanitarnog prava Iva Vukušić s Univerziteta u Utrechtu.

„To nije samo problem Odbrane. I dokazi i svjedoci Haškog tužilaštva su velikim dijelom bili nedostupni javnosti. Cijeli predmet, i u prošlom suđenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i sad je, koliko se meni čini, najzatvorenije i najnetransparentnije suđenje koje sam ikad vidjela pred Tribunalom i Mehanizmom“, kazala je Vukušić.

Pretresno vijeće u predmetu Stanišić i Simatović, potvrđeno je Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) iz Mehanizma, izdalo je privremenu odluku za zaštitne mjere za svjedoke koji će svjedočiti u narednih nekoliko sedmica, uključujući prvog svjedoka koji je počeo davati iskaz.

Zahtjev za zaštitne mjere je, kako je rečeno iz Mehanizma, podnijela Srbija.

„Napomenula bih da je odluka privremena dok se ne završi podnošenje pisanih podnesaka strana po ovom pitanju, a kako bi se omogućio nastavak procesa“, kazala je Helena Eggleston, glasnogovornica Mehanizma.

Bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije Stanišić i operativac te službe Simatović optuženi su za progon, ubistva, prisilno premještanje i deportacije Hrvata i Bošnjaka u Hrvatskoj i BiH.

Poslije prvog suđenja, Haški tribunal je 2013. godine Stanišića i Simatovića oslobodio krivice, ali je Apelaciono vijeće 2015. usvojilo žalbu Tužilaštva i zbog nepravilnosti u postupku naložilo da suđenje bude ponovljeno po istoj optužnici.

Vukušić smatra da postoje opravdani razlozi i slučajevi u kojima se isključuje javnost, međutim, kaže da se stiče dojam da se ti instrumenti koriste prečesto. Kako je rekla, kada presuda bude donesena, javnost će teško razumjeti temeljem čega je ona donesena.

Navodi da je to zabrinjavajuće jer je ovaj predmet jedan od najvažnijih u historiji Tribunala i Mehanizma.

„Skoro 25 godina nakon kraja rata jedno od najvažnijih suđenja u Haagu protiče u mraku i moj je dojam da država koristi ‘nacionalni interes’ na štetu javnosti – mi pojma nemamo šta se u sudnici događa – a trebali bi znati. I mi promatrači, i žrtve, i građani Srbije i Hrvatske i BiH. Ne bi se smjelo tako olako dozvoljavati da se dokazi iznose iza zatvorenih vrata jer to podriva i legitimnost presude ali i podriva mogućnost da javnost bude upoznata sa činjenicama – a to je nešto što Tribunali često navode kao svoj uspjeh“, kaže Vukušić.

Bez otvorenosti nema istine
Advokatica Vasvija Vidović, koja je ima iskustvo zastupanja u predmetima pred Haškim tribunalom, kaže da u svakom slučaju žrtve žele čuti istinu o događajima koji su predmet suđenja. Sa druge strane, pravila Tribunala omogućavaju da svjedok da iskaz pod mjerama zaštite.

„Sad tu Sudska vijeća obično traže balans između interesa javnosti, žrtava s jedne strane i ugroženost svjedoka, pravo okrivljenika na fer suđenje izvođenjem svjedoka koji ne smiju ili ne žele da svjedoče bez zaštitnih mjera“, kaže Vidović.

Ona dodaje da postoje slučajevi kada su dokumenti pod pečatom, odnosno zaštićeni, i u toj situaciji se oni predočavaju na zatvorenim sjednicama.

Aktivista iz Prijedora Edin Ramulić kaže da zatvorene sjednice imaju loš efekat za dio stručne javnosti i novinara koji kontinuirano prate suđenja za ratne zločine a da je taj negativni efekat manji za širu javnost koja suđenja prati kroz medije.

„Stručna javnost odnosno nevladin sektor je tu zakinut. Nažalost to neće ostaviti neku štetnu posljedicu zato što se suđenja nisu pratila iz dana u dan, nisu se pratili svi svjedoci, nisu se pratili ni neki posebni svjedoci, nego se sve to svede na momente kada se neko privede i kada mu se izriču presude“, smatra Ramulić.

Nina Kisić, advokatica iz Sarajeva, objašnjava da zatvorenost za javnost nema uticaja na utvrđivanje istine u sudskom postupku jer su sudije i strane u postupku prisutne na suđenju.

„Imajući u vidu da svjedoci Odbrane svjedoče u sjednicama zatvorenim za javnost, za očekivati je, ukoliko ne bude donesena drugačija odluka, da će njihovi iskazi i identiteti ostati redigovani i u presudi i tu će javnost sasvim sigurno biti uskraćena za kompletne razloge za sudsku odluku, kakva god ona bila“, objašnjava Kisić.

Predsjednica Udruženja porodica nestalih osoba iz Vogošće Ema Čekić kaže da zatvorena suđenja najviše utiču na žrtve te da se postavlja pitanje šta se dešava u sudnici. Ovaj problem žrtava i preživjelih ostavljamo našim budućim generacijama, dodaje ona.

„To zatvaranje vrata i javnosti, meni nikako ne ide u glavu što se to radi“, smatra Čekić.

Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva kaže da se brine kako će u ovom slučaju doći do politizacije procesa.

„Tu neće biti odgovornosti koju su zaslužili Stanišić i Simatović. Žrtve već odavno sumnjaju u neke procese i sigurno je da pravda nije po nekim osnovama zadovoljena“, kaže Grabovica.

Ponovljeni proces u predmetu Stanišić i Simatović počeo je u junu 2017. godine, a trenutno je u fazi saslušanja svjedoka Odbrane.