Džaferovićeva posjeta Sandžaku izgledala je sve osim bosansko-državnička i zato je proizvela takav ružan osjećaj u Sandžaku da se i sam Džaferović našao u čudu odakle ta negativna kritika na njegovu privatnu posjetu Sulejmanu Uglajaninu, koju je ovaj zadnje pomenuti odjenuo u ruho zvanične posjete tako što je Džaferovića provodao po Novom Pazaru i po džamijama, gdje djeluju paradžemati i parahodže, mnogo opasniji od paradžemata i parahodža u Bosni.

Prof. dr. Admir Muratović, član Sabora IZ-e u Bosni i Hercegovini

Šefiku Džaferoviću je bilo bolje da je šutio, ali pošto je progovorio dužan sam da mu, u duhu sandžačkog običaja, kulturno odgovorim kako bi ga upoznao s nekim osnovnim pravilima kućnog reda kad se dolazi u posjetu braći ili prijateljima, posebno kad se dolazi u Sandžak-i Šerif.

Prije svega, nama je u Sandžaku bilo drago čuti što se Šefik Džaferović, kao član Predsjedništva bosanske države, koju mi u Sandžaku doživljavamo svojom maticom, o čemu svjedoče, između ostalog, i nišani oko Sarajeva i širom Bosne, sjetio da posjeti Sandžak, i to baš u Ramazanu.

Nije važno ko ga je pozvao, već je važno kako je posjeta protokolarno organizirana! Jer pretpostavljam da bosanska država ima svoj državnički protokol kao i svaka država na svijetu te da su ti, koji prave protokol posjeta bosanskom državniku, profesionalci, koji znaju svoj posao. Tako sam mislio, ali sam se prevario, jer Džaferovićeva posjeta Sandžaku izgledala je sve osim bosansko-državnička i zato je proizvela takav ružan osjećaj u Sandžaku da se i sam Džaferović našao u čudu odakle ta negativna kritika na njegovu privatnu posjetu Sulejmanu Uglajaninu, koju je ovaj zadnje pomenuti odjenuo u ruho zvanične posjete tako što je Džaferovića provodao po Novom Pazaru i po džamijama, gdje djeluju paradžemati i parahodže, mnogo opasniji od paradžemata i parahodža u Bosni.

Meni koji sam, zajedno sa svojim kolegama, vijećnicima Liste „Matica bošnjačka“, čiji je predsjednik akademik Muamer Zukorlić, koji jesmo ispoštovali protokol u dijelu u koji smo bili uključeni prisustvujući svečanoj sjednici BNV-a na kojoj se on obratio, Džaferović je djelovao kao da ne zna tačno ni gdje je, ni kome je, ni zašto je došao u Sandžak. Jedino kada se osjetilo da „drži stvar pod kontrolom“ je vješto izbjegavanje da pomene i slovo od pojma autoput Novi Pazar - Sarajevo. Ali, je zato Ugljanin sve znao: i gdje Džaferović treba da ide, i kome treba da ide, i zašto treba da ide u paradžemate i da se grli sa ovdašnjim parahodžama. Znao je Ugljanin i gdje Džaferović ne smije da ide, i s kim ne smije da se sastane, i zašto ne smije da se s određenim osobama vidi i porazgovara. Tu i oko toga nije bilo ništa nepoznato.
Čak su otišli do te mjere u „svom protokolu“ da jedino vjećnike naše liste nisu pozvali na „zajednički iftar“ ili smo trebali rizikovati da budemo tretirani po onoj narodnoj „nezvanom gostu se zna mjesto“.

No, Džaferoviću i dalje nije bilo ništa jasno, jer mu oni koji su to trebali nisu objasnili “ko je ko u Islamskoj zajednici u Sandžaku“. A mogao je pitati potpredsjednika svoje stranke, Safeta Softića, inače aktualnog predsjednika Sabora IZ-e u BiH o tome koja je islamska zajednica legalna i u koje džemate može ići, jer predsjednika Sabora na to obavezuje odluka tog, najvišeg predstavničkog tijela muslimana u BiH, o statusu paravjerske tvorevine u Srbiji. Logično, za Džaferovića je bilo važno da klanja teraviju u bilo kojoj džamiji. Pa ipak njegov privatni domaćin je znao u kojoj džamiji je najbolje da Džaferović klanja, tj., u onoj u koju ga Ugljanin odvede, jer partijska poslušnost je stara navika.

A što bi se Džaferović zamarao sandžačkim podjelama oko džamija kad se lakše prikloniti onoj strani, koju podržava Turska i Beograd, a protiv prethodnog muftije Zukorlića i sadašnjeg Dudića, koji su se nesebično borili i još uvjek se bore da budu neodvojivi dio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a ne pod tutorstvom ni Ankare ni Beograda.

Ostala je još samo Islamska zajednica, koja Bošnjacima daje neki osjećaj bratstva i solidarnosti u odbrani od nacionalističkih i islamofobičnih naleta na bošnjačku dušu i pamet na Balkanu.

A što bi Džaferović mislio o tome kad je lakše biti sluga Sulejmanu Ugljaninu, koji je opet spreman da pobjegne iz Sandžaka u Tursku ako zagusti i ostavi ljude u nemilosti, kao što je to već jednom uradio na početku devedesetih i vratio se iz Turske na krilima beogradske vlasti kao da se ništa nije dogodilo. Vratio se da bi proglasio da više ne važi zvanična Islamska zajednica – Mešihat, kao ni muftija sandžački, već važi njegova partija i on kao muftija, koji će tumačiti vjeru i izadavati fetve.

A što bi to Džaferović trebao znati kad to nije u opisu njegovog posla, nije mu rečeno da to nije ni politički ni moralno korektno, jer Džaferović radi samo ono što mu se kaže, ali ne šta mu bilo ko kaže, već se zna ko je taj koji mu može reći šta da radi. Sulejman Ugljanin je jedan od tih i zato nije Ugljanin taj koji je zloupotrijebio Džeferovićevu posjetu, već je Džaferović zloupotrijebio samoga sebe tako što je, svjesno ili nesvjesno, promovisao paradžemat i parahodže u Sandžaku. Dokaz da je to tako je činjenica da Džaferović nije svjestan šta je učinio i koliku je štetu nanio Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i Reisu-l-ulemi Huseinu Kavazoviću.

Jer, da je Džaferović svjestan, onda bi se lijepo izvinio muftiji dr. Dudiću tako što bi mu najavio svoju drugu posjetu, gdje bi posjetio zvaničnu Islamsku zajednicu, kao i muraselom ovlaštenog muftiju, ili bi pozvao muftiju dr. Dudića u svoj kabinet u Sarajevu da zatraži od njega halala te da dadne obećanje da se to više neće ponoviti da se politika u Bošnjaka miješa u pravila i poslove Islamske zajednica.

Da je svjestan grijeha i izdaje, koju je napravio i rane, koju je produbio na bošnjačkoj duši i tijelu, Džaferović bi pozvao Sulejmana Ugljanina na partijsku odgovornost i zaprijetio mu da se tako ne ponaša, da odustane od razbijanja Islamske zajednice, kao jedinog obrasca za jedinstvo dina i ummeta u Bošnjaka.

Da je Džaferović odgovoran Bošnjak i musliman bilo bi ga stid saopćiti da se sastao sa nekima političkim faktorima u Sandžaku, a sa nekima nije, jer nisu izrazili želju da se s njim sastanu. Ako ne zna trebao je pitati za kućni red u Sandžaku, koji nalaže da onaj što dolazi obraća se domaćinu za viđenje, a ne domaćin da poziva onoga koji za njega nenajavljeno dolazi. Sramota je da jedan pravno obrazovan čovjek ne zna za taj kućni red, pa se još tim svojim neznanjem javno hvali i brani.

Tužno je i ružno da dok Milorad Dodik prijeti mijenjanjem vojnih uniformi u Banjoj Luci, Bošnjaci nisu u stanju da u Sandžaku sjednu za jednu sofru, jer oni što im dolaze iz Sarajeva ne poštuju njihove zvanične duhovne institucije, već promoviraju paravjerske tvorevine, s kojima upravlja Beograd. Žalosno je da Džaferović, koji obnaša najveću državnu funkciju u Bošnjaka na Balkanu ne može da shvati da priča o “parareisu” u Srbiji nije oko Srbije i Sandžaka, već oko Sarajeva. Beograd hoće da ima svog čovjeka u Rijasetu Islamske zajednice u Sarajevu, kako bi mogao kontrolirati duh i dušu Bosne. Ovo što je napravio Džaferović u Sandžaku svojom posjetom i promocijom paravjerskih institucija u Sandžaku, koje su u službi Beograda ne bi se nikad moglo dogoditi Albancima. Ovo se može dogoditi samo Bošnjacima, koji još uvijek imaju nisku državotvornu svijet te nacionalno i duhovno samopoštovanje. Nažalost, Bošnjaci još uvijek nemaju od koga učiti o važnosti države, nacije i jedinstva vjere, jer im državni predstavnici nisu ni dobar primjer ni lijep uzor za to.

Nadam se da je Džaferović razumio našu sandžačku poruku…. Ona se nije niučemu promjenila od one koju je muftija Šemsikadić poslao sarajevskim prvacima kada je podigao vojsku iz Sandžaka da brani Bosnu, koja ni tada niti će ikada pasti a kamoli „šutke“.

Mi smo se odbranili i sačuvali i obraz i svoju Islamsku zajednicu, a ovo što vi, gospodine Džaferoviću radite, najveću štetu nanosi državi Bosni i njenim interesima…nama u Sandžaku mnogo jači, nikad nisu mogli ništa, jer mi znamo gdje je crvena linija…