HAZBIJA KALAČ: U nadi da se sa padom komunizma izbjegne i jedan, i drugi racionalizam, u Crnoj Gori se desilo, i dešava sasvim suprotno. A to znači, da je na ovim prostorima nemoguće izbjeći susret sa patetičnim nacionalizmom, sa svim pratećim elementima šovinizma i rasizma, kao što je nemoguće zaobići dominirajuću robovsku svijest kolektivne odgovornosti, sa pratećim elementima ubijanja individualiteta i marginalizaciju “neprijatelja” takvog populizma.

Današnja društva i države Balkana dolaze iz nedemokratskih sistema, društava zatvorenih krugova i nimalo humane podjele među socijalnim slojevima. Odjek svijesti takve podjele društva, nažalost, vrlo se malo promIjenio, osim ako za izuzetak uzmemo kriminalizovane djelove društva, koji preko raznih represionih kombinacija zamajavaju i plaše većinu populacije.

Ovakvo stanje je dovelo svijest čovjeka Crne Gore da pristaje na nepotizam, na korupciju i na razvitak raznih struktura unutar društva, koje ne samo da ništa ne rade, a plaćaju se, nego u većini slučajeva ti ljudi postaju desna ruka kriminalnih struktura.

Možda je jedna ovakva situacija neizbježna za jedan narod koji je represivno vođen i koji je naslijedio grč kolektivne odgovornosti od komunizma. Ovdje treba naglasiti kao specifičnost, da su Bošnjaci u Bosni ali i u cijelom regionu doživjeli, pored ove zajedničke balkanske pošasti - represije komunizma, i krvavi rat, koji je predvođen od strane takozvanih umnih ljudi iz komunističke vladavine, i to ni zbog čega drugog osim zbog duhovno vjerske posebnosti.

Vrlo je rizično kada razum stvara uslove i podlogu za kriminal i kriminalce, jer to postaje teoretska odbrana svakom nepravednom postupku, kao u nacizmu, fašizmu i komunizmu, sistemi koji su kreirani po idejama i sprovedeni u djelo sa kriminalnim ishodima. Zapravo, stvarnost nam tako nešto dokazuje. Njemci nisu bili nerazvijeni ljudi u kulturi i nauci, moglo bi se čak reći da su bili superiorniji od mnogih drugih. Ljudi koji su uključeni u Hitlerovu mašineriju za ubijanje nisu bili neznani, čak i u logorima smrti. U Auschwitzu, su održavani koncerti klasične muzike, i to uživo kroz najpoznatija djela Baha, Mocarta, Betovena itd. I ne samo to, već možemo reći da je najveći izvor fašističkog, nacističkog i komunističkog kriminala došao upravo od određenih elita.

Znači vjerovanje da nas razum oslobađa od nasilja proističe iz još jednog ubjeđenja povezanog sa etiološkom mitizacijom, prema kojoj je nasilje uvijek rezultat iracionalnosti. Iz opšteg pogleda, čovjek nema pravih i osnovnih razloga da uđe u kriminalne radnje. Korupcija, nepotizam i kriminalna djela jesu nehumana pojava u sredini jedne zajednice, društva ili naroda koja se ne poklapa sa vrijednostima razvijenog stepena u izgradnji međuljudskih odnosa.

Ovakva definicija nam daje dobar razlog da se nasilje izbaci negdje daleko na horizontu strasti. Kriminal potiče od iracionalnosti, koja se nalazi u afektivnim sferama ljudskog bića, a ne racionalnim. Iz tog razloga, za liječenje takvog fenomena često je potrebno usmjeriti sve resurse na zdravu kultivaciju razloga, odnosno, uzroka, a to unutar jednog društva jesu obrazovanje, razvoj kulture i dr. Na ovim prostorima se dešavalo sve ovo što smo opisali, naročito prema Bošnjacima i Albancima i to na najsuroviji način, što se nastavlja, nažalost, drugim metodama i nešto sofisticiranijem načinu izražavanja. A mi to gledamo kao stvarnost koja se u suštini nije promijenila, da je sve ostalo po starom, da elita, ili dio elite jeste u skladu sa ovakvom politikom.

Svi ljudi i svi narodi u Crnoj Gori su očekivali da poslijeratno stanje bude stanje mira, i da u svim državama bivše Jugoslavije, pa i u Crnoj Gori, “mir“ postane osnovni obrazac za buđenje nove dinamike u svim slojevima društva. Međutim, umjesto toga, rast razornih potencijala u novoj Crnoj Gori dolazi slično kao u komunizmu i nacizmu, upravo zbog racionalnog projekta elite, koja politički upotrebljava vjeru i nacionalizam kao udarnu snagu na svim nivoima administracije. Politička elita, tokom cijelog perioda poslije rata, suštinski se bavi novom agresijom, posebno nad Bošnjacima, koja više ne proizilazi iz iracionalnosti, već ona izvire direktno iz političke racionalizacije, što je čini mnogo efikasnijom, nemilosrdnijom, strožijom i nepovjerljivijom.



Pravi paradoks se krije u tome, da u određenom smislu čovjek nema istinitih racionalnih razloga da izvrši nepotizam, korupciju, kriminalno djelo, i tačno tad kada je razum postao jedini izvor istine, jedini legitimni izvor znanja i vrijednovanja, jedini instrument na kojem su izgrađene sve društvene institucije, baš tad svijet postaje potpuno nerazuman, ekstremno surov i sa aspekta sigurnosti pojedinca i zajednice, destruktivan. Na ovom paradoksu su podignuti svi krvavi sistemi modernog doba, na osnovu raznih ideologija od nacionalizma – odakle se veoma brzo klizilo u rasizam i šovinizam, pa sve do komunizma – odakle se brzinski išlo u brisanje individualiteta i tretiranje čovjeka poput životinje.

Bavili se mi kritikama o racionalnosti nacizma i komunizma, ili se ne bavili, ipak nam to očito pokazuju na jedan veliki svjetski paradoks u ljudskoj povijesti, koji se čvrsto veže sa takozvanim “trijumfom razuma”, koji nam se uporno nudi više poput mitologije nego kao čist sistem znanja. Ali poslije krvavog susreta sa tim i takvim državnim sistemom, čovječanstvo je naučilo da prepozna i da vodi brigu o prijetnjama “čistog razuma”, kao i o gorkim poslijedicama u jednom svijetu gdje vlada gvozdeni kavez racionalnosti bez duše.

U nadi da se sa padom komunizma izbjegne i jedan, i drugi racionalizam, u Crnoj Gori se desilo, i dešava sasvim suprotno. A to znači, da je na ovim prostorima nemoguće izbjeći susret sa patetičnim nacionalizmom, sa svim pratećim elementima šovinizma i rasizma, kao što je nemoguće zaobići dominirajuću robovsku svijest kolektivne odgovornosti, sa pratećim elementima ubijanja individualiteta i marginalizaciju “neprijatelja” takvog populizma.

Ovakav odnos nasilnih pojava, kao što su nepotizam, korupcija i kriminal sa racionalnim razumom pojavljuje se u svim totalitarnim sistemima, gdje takve veze postaju i državni zakon. Znači, totalitarno vladanje nad ljudskom voljom nije nešto što se može nazvati misterioznim, ili iracionalanim procesom, već se pojavljuje i racionalno razvija u stvaranju novih društvenih veza, aktivno je u prmjeni postojećeg statusa pojedinca i društva, promoviše mnoštvo novih društvenih funkcija, kroz koje se javno i tajno manipuliše ljudska volja. Manipuliše se potpuno racionalno, skoro do savršenstva, i to, u vrlo intenzivnom procesu gdje se obuhvata svaki aspekt društvene aktivnosti, i sve se to radi u funkciji asimilacije tradicionalnog postojećeg stanja, u korist jednog drugog stanja koji se uklapa sa razvitkom čvrste veze između kriminalnih radnji i pokvarenog razuma.

Ono što se poslednjih godina dešavalo u Crnoj Gori jeste upravo ovo što smo teoretski gore razvili, a to znači da se radi o nekom novom obliku totalitarne države, koju uslovno možemo nazvati “diktokratura”. Takva vrsta rukovođenja jeste racionalna po načinu kako identifikuje svoje osnovne potrebe i način na koji želi da ih riješi, ali jeste i kriminalizovana na način kako uništava postojeće društvene strukture, i kako proizvodi nove mobilizirajuće forme, a ovo nije ništa drugo osim “diktokratura”.

Ovaj način vladanja nije samo racionalno nemilosrdan, već je i krajnje efikasan, ima nevjerovatan sluh da svoju žrtvu (sopstveni narod) vrlo spretno projektira i premješta daleko od bilo kojeg nadzora kako bi se izbjegle i duhovne i emocionalne reakcije. Ova “diktokratura” je pokazala izvanrednu efikasnost u lancu birokratizacije opšte kriminalne radnje, gdje je sam proces uklopljen tako da od svih naroda (koji su i stvarne žrtve vlastite političke elite) u Crnoj Gori je sačuvana adekvatna distanca, čime postaje nemoguće da se bilo ko od učesnika lanca u kriminalnoj radnji osjeća krivim. To je bez ikakve sumnje i najviši nivo efikasnosti genocidne politike nad čovjekom.

U Crnoj Gori, svi akteri koji podržavaju nepotizam, korupciju i razne biznise nemoralne prirode, nisu klasifikovani kao kriminalci kao što bi bili u jednoj pravednoj državi, ne, oni su aktivni dio administracije ili u čvrstim vezama sa čelnicima ove država, što znači da su zaštićeni od kazne. Današnji zločin na većini teritorije države Crne Gore ne samo da je dobio neoboriv alibi za sve prethodno urađeno, nego imaju i detaljne projekte za nastavak započete kriminalne radnje. A alibi za buduće kriminalne radnje, jeste opšta svijest ljudi koja je determinirana tako da je već pobrkala i minimalni sistem vrijednosti, čime je kriminalna radnja još unaprijed opravdana, a u trenutku kada zločin uzima opravdanje svijesti, on gleda u problematiku kroz svijest koju je sam proizveo. Znači, time kriminalna radnja je prebačena iz tradicionalne margine, iz usamljenosti, kakva je bila u moralu naroda ovih krajeva, i zauzela sveobuhvatni centar dinamike društva. Samim tim, kriminal iz tradicionalnog moralnog progona postaje sam zakon.