JE LI GLOBALIZACIJA ISLAMOFOBIJE POSLJEDICA MUSLIMANSKE NEMOĆI?
Autor: Dr. Ekrem Tucaković
Objavljeno: 10. Oct 2018. 13:10:35
 MR. EKREM TUCAKOVIĆ: Evropski politički lideri i državni dužnosnici odavno su postali najprominentniji nosioci i podstrekači islamofobije koja se sve dublje ucjepljuje u samu srž zapadnog društva, a stanovništvo evropskih država se iz dana u dan zastrašuje gubitkom vlastite kršćanske kulture zbog dolaska, u nekim zemljama, neznatne šačice muslimana. Islamofobija i antimuslimanska mržnja danas su prvorazredno političko pitanje na Zapadu s tendencijom da to bude i dominantno kulturološko pitanje. |
Skoro da ne prođe nijedan mjesec a da se u njemu ne pojavi makar jedan značajniji politički akt ili izrazit politički čin islamofobije i antimuslimanske mržnje. Izjave političkih i stranačkih predstavnika ili vršilaca visokih državnih funkcija, zatim donošenje odluka na različitim nivoima pa sve do održavanja referenduma predstavljaju istaknute političke oblike posredstvom kojih se manifestira ili javno kreira prostor aktivne islamofobije i antimuslimanske mržnje. Posljednji takav primjer, a vjerovatno za koji dan već neće biti posljednji, jeste održavanje referenduma 23. septembra 2018. godine u švicarskom kantonu St. Galen kada se skoro dvije trećine stanovnika, od njih oko 36% izašlih na referendum, izjasnilo za “zabranu burke” u javnom prostoru. Referendumu su prethodile duge, oštre i ponižavajuće rasprave o muslimanima i islamu. Susjedni švicarski kanton Ticino je u julu 2016. godine zabranio u javnim prostorima nošenje takve odjeće. Sve to, izgleda, neće stati na kantonima, jer se najavljuje za narednu godinu održavanje referenduma na nacionalnom nivou o pitanju nošenja burke u ovoj državi.
Dakako, moglo bi se kazati da nikab i burka ne predstavljaju bitne odlike cjelovitog islamskog identiteta i obavezne obredne prakse muslimana, nego spadaju u dio lokalne tradicije i običajnosti u nekim regijama ili muslimanskim zajednicama. Neki muslimani prigovaraju kako zbog ovog odjevnog elementa – kao dijela jedne tradicije i običaja odijevanja – trpe svi muslimani, svi se izlažu, u najmanju ruku, neprijatnostima. Za posljedicu sve to, kao u lančanoj reakciji, ima stavljanje u negativan fokus samog islama i njegovih suštinskih obreda. Žene svojom burkom i nikabom provociraju donosioce političkih odluka i javno mnijenje, koji uzvraćaju neproporcionalno srazmjeru prijetnje i provokacije, a kolateralna šteta postaje islam i svi ostali muslimani.
Naravno, važno je sagledavati stavove i jednih i drugih muslimana, ali i nemuslimana. Mogao bi se prihvatiti argument da prekrivanje lica u javnosti više spada u tradiciju nego u normativnu vjeru. Što znači da tradicija i običajnost jednih muslimana ne obavezuje druge muslimane. U konačnici, zašto bi jedni muslimani trpjeli ili patili zbog tradicije drugih muslimana? Argument bi bio prihvatljiv da se ovdje, ipak, ne radi samo o jednom aspektu mnogo širih aktivnosti i praksi ograničavanja stvarnog muslimanskog identiteta i manifestacije same vjere. U tom okviru, naime, burka i nikab nisu izolirane i incidentne pojave marginalnog značenja. Nekoliko primjera koje ovdje iznosimo jesu ilustracija opasnih, rekli bismo, globalnih tendencija kojima se kreira neprijateljska društvena svijest u globalnom javnom diskursu i popularnoj kulturi prema muslimanima i islamu. Polovinom marta ove godine, tada tek novoizabrani, njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer kazao je kako “islam ne pripada Njemačkoj”. Njegova izjava je potiranje uvjerenja bivšeg njemačkog predsjednika Christiana Wulffa iz 2010. koji je smatrao da je islam dio Njemačke. Mađarski premijer Viktor Orban postao je evropski lider protumuslimanske kampanje. Iz bogatog i, zaista, sramnog arsenala njegovih izjava izdvajamo da će “muslimani okupirati Evropu”; da migracije prijete “našoj sigurnosti, našem načinu života i kršćanskoj kulturi”; da će većina “evropskih zemalja postati muslimanska”; one koji pokušavaju da uđu u EU ne vidi kao muslimanske izbjeglice, već kao „muslimansku invazivnu silu“; da je „multikulturalizam iluzija, jer se muslimansko i kršćansko društvo nikada neće povezati”; da je „kršćanstvo posljednja nada Evrope“; da su političari u Briselu, Berlinu i Parizu, koji podržavaju migraciju, „utrli put padu kršćanske kulture i napretku islama“; da će u budućnosti u Evropi biti više muslimana nego kršćana; ili da je pred evropskim zemljama historijska zadaća odbrane kršćanske kulture. Predsjednik Češke Miloš Zeman je muslimane uporedio sa trojanskim konjem i slikovito objasnio da ne treba pustiti muslimanske migrante u Češku „isto kao što nije trebalo da stanovnici Troje puste u svoj grad drvenog konja. Ako bi se to desilo, ovdje bi dobili zatvorene enklave.“ Po Zemanu, postoji opasnost da teroristi naprave „evropsku terorističku bazu“, koja „može da bude u BiH s obzirom na nacionalni sastav.” Austrijski premijer Sebastian Kurz izjavljivao je kako „politički islam“ nema mjesta u ovoj zemlji. Bavarska konzervativna vlada naredila je polovinom ove godine postavljanje krsta na ulazu svih pokrajinskih administrativnih zgrada, a krstove „ne treba gledati kao vjerske simbole, već one koji odražavaju kulturni identitet Bavarske i kršćansko-zapadni uticaj“.
Evropski politički lideri i državni dužnosnici odavno su postali najprominentniji nosioci i podstrekači islamofobije koja se sve dublje ucjepljuje u samu srž zapadnog društva, a stanovništvo evropskih država se iz dana u dan zastrašuje gubitkom vlastite kršćanske kulture zbog dolaska, u nekim zemljama, neznatne šačice muslimana. Islamofobija i antimuslimanska mržnja danas su prvorazredno političko pitanje na Zapadu s tendencijom da to bude i dominantno kulturološko pitanje. Islamofobični diskurs tako postaje uobičajena odlika značajnog dijela javne društvene scene na koji se polahko svi navikavamo. Nema sumnje da je politički sektor lučonoša i bajraktar islamofobije koja se prelijeva u druge sfere društva, prije svega u kulturu. Dakako, niko ne osporava pravo suverenih država da donose odluke za koje smatraju da su u najboljem interesu svojih naroda. Ako je taj interes odbijanje migranata ili radnika iz muslimanskih zemalja, apsurdno je da ga štite islamofobijom. Zašto svoje interese, odluke i politike ne obrazlože politički korektnim jezikom i te odluke dalje javnosti komuniciraju jezikom koji ne vrijeđa druge i ne stavlja ih za metu javnog linča? Zaista nije prihvatljivo da vlade i državnici svoje odluke opravdavaju širenjem islamofobije i mržnje prema muslimanima.
Iz citiranih izjava vidljiva je jasna politička tendencija da se islam i muslimani stave u odnos konfrontacije sa zapadnom kršćanskom kulturom. Takvo pozicioniranje može biti mnogo opasnije od samo vjerske konfrontacije. Kultura u svojoj slojevitosti i mnogostrukim formama ne obuhvata samo vjeru jednog naroda, nego i sve druge produkte ljudskog duha i uma. Mnogi ljudi, posebno na Zapadu, kojima možda nije važna vjera kao dio svoga identiteta, njeguju poseban senzibilitet prema kulturi. Stoga ih širenje straha od ugrožavanja njihove kulture čini posebno budnim i takva glasna priča gradi mnogo širu mobilizirajuću osnovu. Već sada je jasno da s nekadašnjih pozicija, kada je njegovana i razvijala se kao politička aktivnost isključivo desničarskih političkih pokreta i stranaka i sredstvo širenja straha radi dobijanja neznatnog broja glasova, islamofobija postaje sredstvo za svjesnu konfrontaciju kultura. Već je Četvrti izvještaj o islamofobiji Organizacije islamske saradnje (OIC), maj 2010 – april 2011., ukazao da za razliku od prethodnih izvještajnih razdoblja, islamofobija se pojavljuje u novim oblicima, npr. politički subjekti koriste islamofobiju kao instrument u izborima za Evropski parlament. Navodi se da je to “novo lice islamofobije”, gdje u političkim izbornim kampanjama populistički političari stalno govore o islamu, izjavljuju da muslimani ne dijele „naše vrijednosti”, ne cijene „našu kulturu” i imaju vjersku obavezu osvajanja Zapada.
Indikativan primjer širenja islamofobije u Češkoj pružio je istraživač Instituta za istoriju Češke akademije nauka František Šistek ističući da u Češkoj muslimana skoro da i nema, da ne postoje kvartovi sa posebno izraženim brojem muslimana, većina Čeha nije nikada bila u kontaktu sa muslimanima. Islam i muslimani postoje ne televiziji i na internetu, ali teško da će ih sresti tipičan Čeh u svom selu ili gradu. Slika prosječnog Čeha o muslimanima intenzivnije se formira nakon 11. septembra 2001., a dodatno se pojačala sa izbjegličkom krizom 2015. i 2016. godine. Slike koje češko društvo dobija iz islamskog svijeta su uglavnom negativne. To da mnogi građani zapadnih zemalja nemaju ličnog iskustva i kontakata sa muslimanima, o kojima formiraju stereotipne predstave, ilustrira i izjava policijskog službenika nakon održanog referenduma o zabrani burke u kantonu St. Galen, koji je izjavio da nije iznenađen rezultatima referenduma, te da uvođenje zabrane neće ništa promijeniti u kantonu u kojem nikada ni ranije nije vidio ženu s burkom na licu.
Dakako, islamofobija se mora sagledavati iz različitih perspektiva i neophodno je uočavati njene oblike u raznolikoj pojavnosti. Ona je krajnje ozbiljna društvena pojava i za mnoge ljude je od krucijalne životne važnosti, jer direktno utječe na njihov lični i porodični život i ukupni društveni status i položaj. Pored različitih društvenih uzroka, tradicijskih naslaga, historijskih predrasuda – uglavnom vanjskih faktora, izvan samih muslimana – korisnim se čini promotriti vlastite pozicije, muslimanski doprinos islamofobiji. Pored svih vanjskih faktora, javna manifestacija islamofobije, posebno u političkom spektru, u najširem smislu posljedica je i muslimanske nemoći i svekolikih muslimanskih slabosti. Nije intencija da se podstiče nametanje muslimanima samokrivnje ili samomržnje. Naprotiv, potrebno je shvatiti da se ključni resursi i potencijali za efikasnu borbu protiv islamofobije i mržnje nalaze i u samim muslimanima. Ta potencijalna snaga i energija, objedinjena i pravilno usmjerena, može pokrenuti široku akciju da se jedna po jedna slabost otklanja, a nemoć preobražava u snagu. Jasno je da uzroke muslimanske nemoći neće niko drugi osim samih muslimana rješavati.
Stoga, umjesto neuvjerljivih ili ostrašćenih verbalnih povika protiv Zapada, djelotvorno rješenje je uporno jačanje personalnih i institucionalnih kapaciteta muslimana. Dakako, to ne znači okretanje glave od problema koji dolaze izvana, odnosno ignoriranje islamofobije, zanemarivanje evidentiranja svakog takvog čina, precizno i odlučno ukazivanje na ove pojave. Treba to raditi sistematično i odgovorno, s punom posvećenošću, ali je to samo jedna strana problema i to ona slabija i nedjelotvornija.
Ako je islamofobija na Zapadu stvarni izazov za svakog muslimana (sjetimo se da je prvi izvještaj o islamofobiji britanskog Ranimed Trasta (The Runnymede Trust) iz 1997. godine nosio naziv „Islamofobija, izazov za sve nas”, dok je izvještaj koji je objavio 2017. godine u povodu dvadesete godine objavljivanja prvog izvještaja nosio naslov “Islamofobija, i dalje izazov za sve nas”), ako ona postaje važan politički instrument na zapadnoj političkoj sceni koji omogućava čak i anonimusima i populistima da osvoje vlast, koji je adekvatan muslimanski politički odgovor? Jer na politički izazov islamofobije treba i politički odgovor. Mogu li muslimani uvjetovati na izborima svoje vlade da pronađu adekvatan odgovor za islamofobiju? Sami muslimani na Zapadu ne mogu puno toga promijeniti i učiniti. Kao i obično, važan ključ rješenja za islamofobiju je u središtima muslimanskog svijeta i najvećim muslimanskim nacijama.
Islamofobija se globalizira, kao i mnoge druge pojave i procesi. Salman Sajid i Abdul Karim Vakil, upoređujući dva izvještaja o islamofobiji iz 1997. i 2017. godine britanskog The Runnymede Trust-a ukazali su na fenomen globalizacije islamofobije, njeno ukorjenjivanje u međunarodnom poretku i sistemu, ali ne samo zato što se ona pojavljuje na mnogim mjestima, nego što islamofobija predstavlja “zajedničku platformu na kojoj različite geopolitičke snage i faktori mogu da se usklade i sarađuju”.[1] Ukazivanje na globalizaciju islamofobije i njeno ukorjenjivanje u međunarodnom poretku je značajno upozorenje na zabrinjavajuće nove trendove. Nismo više, dakle, samo u fazi kada globalni mediji reproduciraju zadate ili prepoznatljive stereotipe, a njih u tome slijede lokalni i regionalni mediji. Ako je islamofobija postala zajednička platforma na kojoj se mogu uskladiti i sarađivati raznolike i raznorodne grupacije širom svijeta, one koje se često ne slažu ni oko čega drugog, zašto borba protiv islamofobije ne može postati zajednička muslimanska politička platforma oko koje će se okupljati svi muslimanski faktori? Jer ih se sviju tiče!
Muslimane ni najmanje ne opravdava zapažanje Shabbira Akhtara u knjizi “Islam kao politička religija” da se zapadnjaci kod kuće bore za principe, dok se u inostranstvu brinu samo za materijalne interese svoje elite. U svojim zemljama i onim u kojima nemaju želje kontrolirati druge, navodi Akhtar, zapadnjaci su pažljivi i obzirni u vezi sa zaštitom ljudskih prava i osiguranju prava etničkih manjina. (str. 325)
Preporučujemo da čitate tekstove na CENTAR ZA DIJALOG – VESATIJJA - cdv.ba