Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici: Poslanik, s.a.v.s., nigdje nije ograničio broj teravih/noćnih rekata. Poznato je samo da nije bilo manje od osam rekata. Gornje granice nema. I u doba hazreti Omera se pojavila rasprava o broju rekata, pa je hazreti Omer, r.a., s namjerom da se izbjegne razdor i nesporazumi, odredio da se klanja teravija od 20 rekata. To je važilo za sve i svugdje, i za vrijeme velikog hazreti Omera klanjala se teravija od 20 rekata. U njegovoj džamiji i svim drugim džamijama su ashabi klanjali tako, a i generacija tabiina poslije ashaba. I tako su klanjale milijarde muslimana tokom minulih 14 stoljeća.

Eto, Allahu hvala, prošla je prva desetina Ramazana. Prva trećina – trećina u kojoj Allah, dželle šanuhu, najviše prosipa Svoju milost je prošla, a brzo će proći i preostale dvije. Tako i naš život, koji teče poput rijeke u nepovrat ili zivotnog voza koji juri ka svojoj konačnoj destinaciji.

Za mnoge Ramazan ne postoji jer ne poste, za neke je ovo prvi Ramazan, jer prvi put poste, za druge će biti njihov posljednji, dok će za neke opet biti najbolji a za druge najgori. Nekima među nama će ovo biti posljednji Ramazan, ali kojima – samo Uzvišeni Allah zna. Zato, razmišljajmo dobro i pripremajmo se kao da smo mi ti čiji ovogododišnji Ramazan je njihov posljednji, i trudimo se da nam bude najbolji.

Hvala Ti, o Allahu, nebrojeno puta, što si nas počastio i omogućio nam da doživimo i ovaj Ramazan, Tebi odani i pokorni. El-hamdu lillah sve dok dišemo i dok nam srca kucaju, a poslije nas obraduj, o Allahu, susretom s Tobom i vječnim i neuporedivim ljepotama Tvog Dženneta, kojemu se svojski nadamo.
Između ostalih, postoji deset razloga da budemo uzbuđeni, oduševljeni, sretni i obradovani Ramazanom.

1. Ramazan je najblagoslovljeniji mjesec u godini.
2. Ramazan je mjesec milosti, oprosta i spasenja od Džehennema.
3. Šejtan/neprijatelj je ukroćen u Ramazanu. Tokom Ramazana vrata Dženneta su otvorena a vrata Džehennema zatvorena, dok je šejtan svezan.
4. Ramazan je mjesec kada se vjernik duhovno puni, umno bistri i fizički relaksira i liječi. Ovo je prilika za ostvarenje naših nada, vrijeme kada se snaži i rasplamsava naš iman, ibadet poduplava i vrijeme kada se čovjek približava Allahu, dž.š., više nego ikada.
5. Nagrada tokom Ramazana je višestruka, a veličinu nagrade za post samo Uzvišeni Allah zna. Nagrada za naša dobra djela u Ramazanu je posebno velika u posljednjoj trećini Ramazana, a naročito u noći Lejletul-Kadr, koju treba tražiti u posljednjoj trećini, kako je rekao Poslanik, s.a.v.s.
6. Ramazan je prilika za posebnu zahvalnost Allahu, dž.š., za Njegove neizmjerne blagodati prema nama. Zamislite kakav je osjećaj kada vjernik ugasi žeđ i utoli glad iftarom, nakon posta dugog i toplog dana. To je izuzetna prilika da se razumiju gladni, žedni, bolesni i oni koji su lišeni blagodati kojima smo mi počašćeni.
7. Ramazan je prilika da postanemo bolji. To je mjesec kada se učimo strpljenju, disciplini, kontroli, planiranju, pridržavanju vremena, zahvalnosti na blagodatima o kojima malo ili nikako ne razmišljamo.
8. Ramazan je vrlo važno vrijeme za porodicu. Zajedno se iftari, sehuri, sluša mukabela, klanja teravija i drugi namazi u džematu. Atmosfera koja ne postoji u drugim mjesecima.
9. Sve što imaš iznesi i sve što trebaš traži. Ovo je mjesec kada se najviše ispunjavaju želje i uslišavaju dove, pa traži što želiš i svoje želje predoči Onome Koji sve zna i sve može. Slobodno sačini listu svojih želja i moli Stvoritelja kosmosa da ti usliša dove, naročito pred zoru. Ovdje bih savjetovao musafirima, noričito koji odlaze u sveta mjesta, da od svojih džematlija zatraže da im sačine listu želja pa da za njih tamo uče dove, jer će koristi imati i onaj koji uči dove a i onaj za koga se dove uče. Koristimo te prilike.
10. Blagoslovljeni Ramazan je mjesec teravih-namaza. To je dodatna i posebna blagodat u Ramazanu. Mnogi ne znaju da je ispravno koriste, pa teravija, nažalost, umjesto ibadeta koji osnažuje naše jedinstvo i učvršćuje naše redove, postaje ibadetom nesporazuma, razdora i netrpeljivosti. Pitali su rahmetli šejha Bin Baza, najvećeg autoriteta selefija/vehabija, u vezi broja rekata teravih-namaza u mjestu gdje je uobičajeno da se klanja teravija od 20 rekata, pa je rekao: “Klanjajte onako kako se tamo klanja!” Dakle, klanjajte teraviju od dvadeset rekata. Pitali su ga i za aminanje naglas, poslije Fatihe, tamo gdje se amina u sebi, pa je rekao: “Aminajte i vi u sebi!”



Neko reče da ako se ovako nastavi, uskoro neće imati ko klanjati teraviju od 20 rekata. Gledam kod nas, jedna grupa izlazi odmah poslije jacijskog farza, a druga grupa napušta džemat poslije osam rekata teravije. Tako se džemat haman raspolovi. Pa, ljudi moji, šta je ovo, kazao je neko?! A i mi isto to kažemo!

Sjetimo se hazreti Omera, radijellahu anhu. Svi znamo da je među milijardama ljudi do Sudnjeg dana hazreti Omer bio jedan od deseterice ljudi za koje se još na ovom svijetu znalo da će stopostotno ući u Džennet. Znamo i da je za njega Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada bi Allah ikome spustio Objavu poslije mene, bio bi to Omer.” Allahu ekber! To govori koliko je Poslanik, s.a.v.s., držao do Omera, r.a., kao i kakvo je mjesto imao kod Allaha, dž.š.

Poslanik, s.a.v.s., nigdje nije ograničio broj teravih/noćnih rekata. Poznato je samo da nije bilo manje od osam rekata. Gornje granice nema. I u doba hazreti Omera se pojavila rasprava o broju rekata, pa je hazreti Omer, r.a., s namjerom da se izbjegne razdor i nesporazumi, odredio da se klanja teravija od 20 rekata. To je važilo za sve i svugdje, i za vrijeme velikog hazreti Omera klanjala se teravija od 20 rekata. U njegovoj džamiji i svim drugim džamijama su ashabi klanjali tako, a i generacija tabiina poslije ashaba. I tako su klanjale milijarde muslimana tokom minulih 14 stoljeća.

Razmislimo dobro: Kada je teraviju imamio hazreti Omer, r.a., niko nije izlazio ni poslije jacijskog farza a ni poslije osmog rekata teravije. Zamisli da u našem mihrabu klanja hazreti Omer, r.a., da li bi i tada klanjao 8 rekata a ostavio hazreti Omera da klanja 20 rekata?! Jesi li to ti bolji od hazreti Omera? Da nisi možda pametniji od njega? Poznaješ li islam bolje od njega? Je li to tebe Uzvišeni Allah više voli nego hazreti Omera zato što klanjaš 8 rekata a ne 20, koliko je klanjao Omer, radijellahu anhu?

Hazreti Omeru je zagarantovan Džennet još na ovom svijetu, a smiješ li ti za sebe garantovati da ćeš u Džennet?! Smije li iko? Šta ti je ba, čovječe?! Opameti se! Hrabar si kako o sebi imaš visoko i, rekao bih, prilično arogantno mišljenje. Još izađu i pred džamijom čavrljaju dok drugi klanjaju, jer, k’o, mi ne znamo, i u zabludi smo. Mi smo, kazu, novotari. Onda, novotar je, po tome, i hazreti Omer. Uh, uh, uh, kakva smjelost! I, nemojte ba ljude gurati u Džehennem a sebe u Džennet. Znanje o tome posjeduje samo Allah, dž.š. Potrudimo se da u džamiju dovedemo one koji ne klanjaju nikako, a prestanimo istjerivati iz džamije one koji su vec u njoj. Pogledajte za vrijeme teravije da li je naše omladine više u džamijama ili kafanama! Odgovor je, nažalost, jasan.

Zar se još neko usuđuje da misli da je hazreti Omer novotar zato što je klanjao teraviju od 20 a ne 8 rekata? Ili, smije li iko tvrditi da više voli Allaha, dž.š., i Poslanika, s.a.v.s., od hazreti Omera? Allah, Allah! Jedinstvo muslimana općenito, a posebno na ovim prostorima je farz svih farzova, a farz uvijek ima prednost nad sunnetom. Naši dušmani se raduju našem nejedinstvu i jedva čekaju da mi sami kidišemo jedni na druge.

A jednog dana ćemo se i potamaniti, onako kao u Siriji, ako se budemo međusobno prezirali i jedni druge smatrali džahilima i novotarima. K’o, eto, zlatno je pravilo da sam SAMO JA U PRAVU!!
Pojedinci ignorišu i stoljećima našu krovnu i najvažniju instituciju – Rijaset i njegovu ulemu. Politike se mijenjaju a Rijaset ostaje. Istina i Rijaset se treba više otvoriti za pametne iz svih branči nauke i života, pa i za sve pozitivno i korisno kod drugih naroda. No, često i našu ulemu zapahne duh poltronstva i klimanja glavom i onda kada treba zauzeti čvrst stav, ali zar to nije, nažalost, slučaj i uleme oko časne Kabe i u drugim metropolama islama?! Ovdje se mogu pravdati da to čine u interesu islama i biološkog opstanka, ali u svetim mjestima će teško naći opravdanje.

Pogotovo onda kada se gubi Kuds i najavljuje rušenje El-Mesdžidul-Aksaa! Zar nije američkom ambasadoru poklonjena slika Jerusalema bez Mesdžidul-Aksaa a sa židovskim hramom na mjestu Mesdžida?! To je otvorena poruka svima šta je sljedeće na redu. A kako i ne bi kad vide da su muslimanski predstavnici bolesno indiferentni i poput rasnih i poslušnih konja u dušmanske kočije upregnuti. Većina su postali zlatne koke o kakvima ni najveći dušmani islama i muslimana nisu mogli ni sanjati.

To su pitanja prioritetne važnosti a ne broj teravijskih rekata, dužina pantalona i brada. Takvim pitanjima nije bio preokupiran Salahuddin el-Ejjubi kada se pripremao da oslobodi Kuds. Nije živio raskošno kao današnji muslimanski vladari, a nasmijao se tek kad je Kuds oslobodio! Allahu ekber! A današnje muslimanske vođe su protiv ljudi koji razmišljaju poput Salahuddina, a svoju ulemu i nas zapošljavaju raspravama o pantalonama, bradama, kojekakvim hamamskim/kupatilskim fetvama, broju teravih rekata, mukabelama, da li je ženama dozvoljeno ići u džamiju ili ne itd. Apsurd nad apsurdima!

Još kad počnu učiti dove i plakati! Allah, Allah! Takve dove i takav plač me često i naljute, da mi Allah oprosti i da ne budem pogrešno shvaćen. Neki dan je Gračanicu pogodilo strašno nevrijeme, kada su munje sijevale a gromovi pucali kao nikada. Kažu da su puno učili ezane, a jedan hafiz reče: “Ja nisam htio da učim, bilo me stid Allaha!” Naravno! Jer musliman, vjernik, čovjek treba biti uvijek a ne samo kada grmi i sijeva, ili kada brod tone, avion se ruši, onda kada nema pomoći do Božije itd. Okanimo se mi priče o američkom predsjedniku Trampu i njemu sličnim, već se mi pozabavimo sobom, okrenimo se sebi prvo. Zavirimo u tajna skrovišta naših duša i izbacimo prljavštinu iz njih.

Imajmo na umu riječi našeg voljenog Poslanika: “Niko od vas neće vjerovati sve dok ne bude želio svome bratu ono što voli sebi.” To je to. To treba biti naš cilj. To je naš prioritet. Ljubav i jedinstvo safova. Nažalost, sve je manje ljubavi a sve više mržnje. Muslimani troše milijarde dolara na rušenje legalnih vlada, podržavaju se vojni udari, ruše gradovi, protjeruju nevini muslimani, pravi se nepremostiv jaz između sunnija i šiija, raspravlja se o trivijalnim i za život marginalnim pitanjima i šta se još sutra neće izmisliti! Jer, zaboga, važno je efemerno dunjalučko a ne vječno ahiretsko!

S druge strane, drugi osvajaju svemir i otuda mogu da snime i vide sve što radimo i govorimo. CIA i druge obavještajne službe danas imaju svoje besplatne i dobrovoljne agente u svakoj našoj kući, dok je muslimanski svijet, nažalost, u snu polarnog medvjeda. Ljudi rade, planiraju, imaju strategije a mi samo učimo dove. To potvrđuje i čuveni naučnik i rektor Al-Azhara Muhammed Abduhu, kojeg su, nakon posjete Evropi, upitali za mišljenje, pa je rekao: “Vidio sam islam bez muslimana, a ovdje vidim muslimane bez islama.”

Ja im zaista zavidim, jer su nam preoteli i primijenili islam a muslimani su ga se odrekli. Samovoljno su ga napustili i zato i jesu tu gdje su. Samo su deklarativno i paradno muslimani. Oni su u jednoj dolini a islam u drugoj. Rezultati jednog naučnog istraživanja pokazuju da u svijetu najbolje sprovodi Šeriat Novi Zeland, drugi je Japan, a tek na nekom 150. mjestu je Saudijska Arabija!!! Svaki komentar je suvišan.
I, velika hvala onima koji primaju islam i pored toga što nemaju pravog uzora u muslimanima. A to je, opet, najveća istina da je islam prava vjera.

Da nas Allah uputi, rasvijetli nam um, poveća iman i naša srca učini ovisnim o Kur’anu i istinskom Sunnetu. Uslišaj, o Gospodaru svjetova! Amin!