Poštovani članovi Islamske zajednice Plav-Gusinje u New Yorku,
i svi koji budete čitali,
Assalamu alaikum!

S obzirom da su bezrazložno zategnuti međuljudski odnosi od strane već poznatih pojedinaca kojima su, nažalost, trn u oku najvrijedniji članovi Islamske zajednice i Kulturnog centra Plav-Gusinje u New Yorku, u svim njihovim raspravama, optuživanjima, ogovaranjima, uvredama i napadima posljednjih godina na tapetu je ime mojeg supruga, dok, nažalost, od najogavnijih psovki tih pojedinaca i njima bliskih sljedbenika, često nisu pošteđeni ni članovi naše porodice; posebno otac i majka; zato sam ja, - kao supruga, majka, snaha, sestra, kćerka i tašta, i posebno kao redovni i aktivni član Islamske zajednice Plav-Gusinje, odlučila da se obratim na ovakav način.

Prije svega, želim da istaknem, ponosna sam muslimanka i ponosna sam na svoje albansko, bošnjačko i tursko porijeklo, koje vuče od Kosova, Sandžaka, Turske, – odnosno od rodnog grada Peći pa do gusinjsko-plavskog kraja. Moj otac je Albanac sa Kosova, bijača Turkinja, majka Bošnjakinja – od Radončića, iz hadži Bećine kuće. Moram naglasiti, iz ove kuće din dušmani su 1912. i 1913. godine strijeljali četiri najbolja muškara, jer su tada imali jedini izbor, KRST ili SMRT, odabrali su smrt, ali od islama nisu odustali! Moja rahmetli prabijača je od Nikočevića, i iz ove kuće su strijeljali više muškara (kao i iz svih porodica u Gusinju i Plavu), kao i iz kuće druge bijače Kolenović, koja je ćerka Selmana Kolenovića. Bijača i prabijače su preživjele nasilno masovno pokrštavanje, strijeljanje, do kraja života pamtile, svjedočile i govorile s koljena na koljeno, da se pamti, ne zaboravi i nikada ne ponovi. To je ostavljeno u amanet potomcima koji pamte i ne zaboravljaju, i koji ne daju svoj din i iman za bilo čiji interes ili večeru.

Rahmetli parabijača Nikočević je živjela preko 100 godina, sjećam se kada sam bila dijete, kako se abdestila, klanjala, zikrila, postila i čeznula da budem kao ona, ja ali i ostala joj praunučad. Isto tako majka nam je uvijek govorila i učila nas o islamu, da budemo dobri i čestiti muslimani, da činimo dobro drugima kao i sebi. U nad Allaha, nastojali smo da održimo amanet koji nam je predat na čuvanje i tako ga sada prenosimo na našu djecu!

Da li je potrebno bilo kome pojašnjavati kakvo je bilo stanje na Kosovu prije i nakon ’80-tih godina, posebno ’90-tih u vremenu velikosrpske politike i ekspanzije balkanskog kasapina Slobodana Miloševića? Sjećamo li se kako su Srbi i Crnogoraci tretirali Albance, Bošnjake, Turke, Rome, jednom riječju sve koji se nisu uklapali u velikosrpski interes? Iako smo činili apsolutnu većinu stanovništva, sve nam je bilo zabranjeno, školovanje na albanskom jeziku, pravo na rad… jednostavno nisu nam dali da imamo ni pravo na život, jer je policijsko-vojni režim bio gospodar naših života. Širom Srbije bili su puni zatvori albanske mladosti. Ponižavani smo i uništavani kao narod. Zatim su nas sa našeg ognjišta protjerali sa Kosova. Nažalost, mnogi su ubijeni, mnoge su djevojke i žene silovane…

Nesebična je bila pomoć mojeg oca kada je kao vozač autobusa “Kosovatrans”, rizikujući svoj život, pomagao Plavljanima i Gusinjanima, kao i Bošnjacima i Albancima iz drugih mjesta Sandžaka i Kosova, da ih iz Peći preveze do Sarajeva. Omladinu (evlad) su mu roditelji davali u amanet da odvede na odredište. U prijevozu, brinuo se o svima njima kao za svoju djecu. Ispunio je preuzeti amanet.

Naši roditelji, iako nemoćni u takvom okruženju sa naoržanim zločincima do zuba, brinuli su o nama da nam se nešto ne dogodi, na obraz da nam ne udare, mučili se da nam spase živote.

Došli smo u New York, u kojem je svaki početak težak. Naši roditelji su se mnogo namučili da razduže dugove i izvedu nas na pravi put. Tu u prognanstvu sam u namazu pronašla mir, s dovom Allahu da mi podari šta je najbolje za mene.

KLIKNITE NA POSTER ZA UVEĆATI

Nakon izvjesnog vremena stupila sam u brak sa Smajom. Od tada pa sve do danas borili smo se zajedno, svako na svoj način, za vjeru din islam. U početku naši su to malo teže razumjeli i prihvatali, ali kako je vrijeme odmicalo u dobroj mjeri sazrijevali smo kao narod koji se našao na velika iskušenja od teškim ratom zahvaćene Bosne, čekali kada će zahvatiti Sandžak a istom buretu baruta ekslodirati i na Kosovu.

U tome teškom vremenu osnovana je Islamska zajednica i Kulturni centar, kupljena kuća koja je renovirana i nazvana Alipašina džamija. Za vjernike nije bilo veće radosti nego imati svoj vakuf u ovoj svjetskoj metropoli!

Posebno ću naglasiti period kada je kupljen objekat u Monticello koji su vrijedne džematlije preuredile u džamiju i Islamski centar sa zemljom i još par džematskih kuća.

Zatim veliki projekat – veliko iskušenje, kupovina crkve na Richmond Hillu koja je adaptirana u prelijepu džamiju i Bošnjački islamski kulturni centar.

Želim istaći ono što svi u Zajednici i šire znaju, da je u svim ovim prijektima veliki doprinos dao moj suprug Smajo, ali posebno želim naglasiti, iako je kroz sve te poslove koje je radio, trčao, zalagao se, donirao, organizirao, pronalazio radnike, odricao se slobodnog vremena, pa iako je svima nama u porodici jako puno nedostajao, da ga nikada nisam i nismo zaustavili u radovima za svoju Zajednicu. Naprotiv, još smo ga bodrili i dovili Allahu da sa svima članovima, dobrim ljudima i vjernicima u Islamskoj zajednici Plav-Gusinje koji ne žale svoj imetak i rad, a koji znaju šta znači sagraditi džamiju koliko ptičje gnijezdo, da uspiju na Allahovom putu, da Allah bude zadovoljan sa njim i svima nama koji u ovoj tuđini gradimo Allahovu kuću.

Oni koji napadaju njega i nas kao porodicu, umjesto napada i ogovaranja, pozivam ih da sa svojim hanumama i djecom dođu u našu Zajednicu, da budemo zajedno, da se nadmećemo u dobru u ime Allaha dž.š., radi nas a posebno radi našeg poroda.

Jedno znam, da nas vjernice i vjernike, koji iskreno radimo svih ovih godina za Islamsku zajednicu Plav-Gusinje u New Yorku, ne žaleći imetak i vrijeme na putu u ime Allaha dž.š., da nas niko neće odvratiti od islama, niti od dobra činiti drugome, i neće nas uspjeti dijeliti i razdvajiti na bilo kakve lokalne torove.

Onaj ko ima ljudskosti i makar djelić islama u srcu koji su naslijedili od svojih roditelja, nana, djedova, i ponijeli sa sobom u ovu tuđinu, Islamska zajednica i vakufska imovina bit će mu preči od ličnog interesa i svih onih koji huškaju na zavade i podjele. U Islamskoj zajednici Plav-Gusinje se nema šta dijeliti, to je jedan vakuf, sve je to naše – vakifa i članova, zato okupimo se sa djecom u dobru i koristimo, dok ne bude kasno.

U svakom slučaju mi kao porodica sa mojim suprugom Smajom na čelu, niko nas neće zaustaviti da radimo u ime Allaha za interes naše Zajednice u New Yorku i Ummeta Muhammeda s.a.w.s.

Mahsuz selam,
Edita Shaqiri Srdanović
New York, 10. januar 2018. godine