NARODNOST PO VJERSKOJ PRIPADNOSTI MUSLIMANIMA JE PRIZNATA DVADESET GODINA NAKON INDIJSKIH NOMADA CIGANA-ROMA

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvjek nečiji miraz. Vijekovima mi se tržimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nma se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko' rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav... Meša Selimonović

Dr. Jusuf MULIĆ: Radi se o procijenjenoj vrijednosti prema otkupnoj cijeni l ha zemljišta od oko 133 tona zlata, bez kamata. Iako su u Arhivzu BiH sačuvani podaci o bivšim i novim vlasnicima zemlje, do danas nijedan muslimanski zemljovlasnik nije zatražio pravičnu naknadu. Osim ove zemlje, tzv. Solunašima, ratnim invalidima i dr. dodijeljeno jejoš 33.420 ha državnog poljoprvrednog zemljišta i 600 hiljada hektara šusmog zemljišta. To je omogućilo Srbima da po svijetu šire istinu o vekovnoj srpskoj zemlji u Bosni i Kradžiću da na Haškom sudu tvrdi kao su se Srbi borili za očuvanje svoje vekovne zemlje. Zemlja na kojoj je general Dreković u vrijeme sprsko-crnogoske agresije na BiH sagradio džamija u Bradini bila je na zemljištu konjičkih aga Sunagića, koja je dodijeljena kmetu Risti Kurepi. On je postavio zahtjev da se s njegove zemlje džamija ukloni. Džamija je srušena, crkva na zemljištu Fate Orlović u Konjević Polju. Još uvijek stoji usprav, a Fata je izložena svakakvim progonima do krivičnih prijava i suđenja zbog navodnog ometanja popova u posjedu. Da je neko imao pameti u glavi, rješenje bi potražio u istovremenom rušenju i pravoslavne crkve na Fatinoj zemlji.Da ima pameti kao što je nema, potomci bivših vlsnika opljačkane zemlje kao njihovi zakoniti nasljdnici pokrenuli bi postupak za povrat njihove zemlje, odnosno za njenu pravičnu nanadu. Ako to ne bi riješili sudovi u Bosni i Hercegovini, to bi riješio Sud za ljudska prava u Strazburu. Ali, Bošnjaci su navikli samo da na sijelima kukumavče i da ništa ne preduzimaju.

Po dolasku Osmanlija 1463. godine, samo je manji dio katolika i Vlaha prihvatio islam, ali su ga prihvatili svi pripadnici Crkve bosanske i tako postali muslimani. Imenovanje toga jednog od dva izvorna naroda Bosne muslimanima u značenju njegove narodnosti, bila je velika srpska podvala, jer im je time odrečeno pravo izvornosti kao narodu Bosne. Ako su muslimani, a ne zna se šta su prije Osmnalija bili, onda je očito da su u Bosnu odnekud uvezeni. Pa zar ratni zločimnci Karadžić (iz vlaškog plemena Drobnjak, čije je ivorno prezime Šašić, a nosi patronimičko prezime po muslimanskom anadolskom ličnom imenu age u kojega su bili kmetovi Karadža) i Mladić bosanske muslimane nisu nazivali Turcima.

P r v o, Turaka nije bilo dovoljno ni da nasele Anadoliju, a ne i da se raseljavaju diljem ogromnog Osmanskog carstva. i, d r u go, Bošnjaci su bili slabi Turci kad za 415 godina (1463-1878) nisu naučili turski jezik. A što se tiče naziva za stanovnike Bosne Bošnjaci, značajno je šta su o tome pisali Dubrovčnai, a ne može im se spočitai nepoznavanje stanja u Bosni. U odluci Vijeća umoljenih od 2. srpnja (jula) 1376. godine navedeno je da u Bosni žive Vlasi i Bošnani ili Bošnaci.

Osim ova dva, Osmanlije su zatekle i treći naziv: Bosanci. Od tri naziva, jezički im je najlakše bilo izgvoriti Bošnak (jer ni u osmansko-turskom jeziku nije bilo složenih glasova). Treba podsjetiti da Osmanlije nisu davale nazive zaposjednutim narodima, nego su ih nazivali onako kao su i oni sebe nazivali (veliki vezir Ibrahim-paša Grk, valije Bosne Englez Omeri Fevzi-paša, Čerkez Reuf-paša, Tatar Mehmed-paša, Đurđi/Gruzijac Mehmed-paša, Arnaut/Albanac Ali-paša i dr.).

Pošto Srbi Austro-Ugarsku Monarhiju nazivaju Taminiom naroda, red je o njoj kazati nekoliko riječi, budući da u njoj nijdnom narodu (osim Hrvata pod Mađarima) nije bilo tijesno. U njoj je Srbin iz Kostajnice Svetozar Borojević postao feldmaršal i zapovijednik 3. i 5. armije austrougarske vojske, a lički Srbi činili glavninu carske garde. U toj su Tamnici tlačeni posrbljeni nomadi i polunomadi Vlasi kao od Osmanlija naseljeni i teritorijalizirani u Bosnu (osim Feudalne oblasti Hercegovina i dijela istočne Bosne pod nazivom Zemlja Pavlovića gdje ih je i prije toga bilo) još 1905. godine dobili ime i nacionalnost koje do tada nisu imali, te nacionalnu zastavu. Imenovani su Srbi pravoslavni, valjda računajući da su i ostali Srbi, samo su još uvijek drugačije nazivaju, a u Bosanskom saboru su imali Klub Srba poslanika. U Popisu stanovništva iz 1910. godine popisani su sljedeće skupine: Srbi pravoslavni, Rimokatoilci, Muslimani, Grko-katolci, Sefardski jevrjeji, Drugi Jevrei, Evangelisti i Ostali.

Nakon što su bivši Vlasi, sada kao pravoslavci postali Srbi pravoslavni, poigravanje s jednim od dva izvorna naroda Bosne i njegovim imenovanjem muslimanima trajalo je još punih 86 godina.
Raspadom Austro-Ugarske Monarhije stvorena je 26. studenog (novembra) 1918. godine Država Slovenaca, Hrvata i Srba, u čiji su sasatav ušle teritorije koje su tada bile u sastavu današnjih republika Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, te današnje Autonomna pokrajina Vojvodina, danas u sastavu Republik Srbije. Ta je država naslijedila sve ustanove Austro-Ugarske Monarhije i, da je kao takva ostala, bila bi to jdna od naujređenijih država Evrope. Nažalost, povedeni panslavizmom i jugoslavenstvom, njeni su je čelnici utopili u zajedičku državu s Kraljevinom Srbijom, u čijem su sastavu bile teritorije današnjih republika Makedonije i Kosova pod zajedničkim nazivom Južna Srbija, te Kraljevina Crna Gora, koja je na tzv. Velikoj podgoričkoj skupštini (pretači Miloševićevim jogurt revolucijama) 25. studenog (novembra) 1918. godine izgubila samostalnost i priključena Kraljevni Srbiji, a regent Aleksandar Karađoršević, budući Viteški Kralj Ujedinitelj Aleksandar I, vlastitog djeda protjerao u izgnanstvo, gdje i umro. Tek su tada velikosrbi došli na svoje, jer je stvorena Velika Srbija pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca na čelu sa srpskom dinstitojm Karnođorđevića (po voždu Cernom Đorđu, poznatom kao Karađorđe/tur. kara=crni).. Tako je nastala Tamnica nesrpskih naroda. Svima je pošlo za rukom da se te napasti spase osim Bosne i Hercegovine.
A evo šta se u novoj državi dešavalo nesrbima, a napose muslimanima, u Bosni i Hercegovini.
Odmah po raspadu Austro-Ugarske Monarhije, bez odborenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, II srpska armija kao oslobodilačka pod zapovjedništvom vojvode Stepe prešla je Drinu kod Srebrenice i počela s masovnim ubistvima muslimanskog stanovništva (pobijeno 200 ljudi), pljačkom svega što im je do ruku došlo i silovanjem žena. Tada se jedini oglasio reis-ul-ulema Veliki Džemaludin ef. Ćauević, sazivao konferencije za štampu i pod međunarodnim pritiskom uspio da se sa pogromima nad muslimnskim stanovništvom prestane (pokolji su nastavljena 1941. godine kada je živote izgubilo 1.000 muslimana Srebrenice, a žene, djeca i starci, utočište su našli pretežno u Cazinskoj krajini iz koje se mnogi nikada nisu vatili na svoja ognjošta. Kad se dio njih 1945. godine vrati na spaljena i oplajčkana ognjišta, nastala je potresna fotografija na kojoj su za plugom umjesto vučne stoke bile žene. Ali, oslobodilačka armija se nije vratila odakle je i došla, nego je nastavila oslobdađati sva mjesta redom do Jadranskog mora, uspostavljati svoje garinizomne, postavljati zapovjedike mjesta, sreske načelmike i načelnike gradova i općina.
U svim gradovima izvršili su preimenovanje većine ulica po imenima svojih velikana. Za razliku od astrougarske uprave, koja je preimenovala samo četiri ulice: Ulica i trg Franje Josipa, Filipovića obala, Kučerina i Theresina, a uređena obala Miljacke u zbak zahvalnosti nazvana Apelova obala, po imenu poglavara Zemaljske vlade čijom je zaslugom uređeno korito Miljacke. Ulaskom osloboditelja u Sarajevo, sve glavne gradske ulice preimenovane su po imenima srpskih dinsta i vojskovođa: Vojvode Stepe, Vojvode Putnika, Kneza Miloša, Kralja Petra I, a kasnije kralja Aleksandra Konjičko borilište (tur. At mjedan) u park Cara Dušana Silnog i dr., a po ubici i bombašu nazvana su dva mosta: Latinska ćuprija je postala Principov most, a Carve ćuprija Žerajića most. Godne 1925. Varcar Vakuf je preimenovan u Mrkonjić Grad po tajnom imenu princa Petra Karađorđevića koje je nosio u Krajiškom ustanku protiv Osmanlija 1875. godine. Inače, srpska je posebnost izmjena toponomstike u okupiranim zemljama, koja u Republici srpskoj traje sve do naših dana. Kad je postao Viteški Kralj Ujedinitelj, po njegovom su imeu nazvane brojne škole u BiH, a u Konjicu i Ćuprija Haseći Ali-age Kolakovića (1682) u Most Viteškog Kralja Aleksandra I Ujedinitelja s postavljenom njegovom ubistvom.

Posovjenja tuđih zadužbina u civiliziranom svijetu su nepoznata
Regent Aleksandar je u februaru 1919. godine donio Predhodne odrdbe za izvođene agrarne reforme i muslimanskim zemljovlasnicima agama potezom pera opljačkao 775.223 hektara zemlje koja je dodijeljena srpskim kmetovima, a 1921. godine temeljem Uredbe o beglučkim zemljama muslimanskim zemljovlasnicima begovima još 400.072 hektara, koja je dodijeljena srpskim napoličarima, odnosno ukupno 1,175.305 hektara, što je činilo 52,8% od ukupne opbradive i 6,9% od neobradive poljiprivrdne površine Bosne i Hecegovine i 28,6 ukupne njene trrtorije. Opljačkana zemlja zakonitim vlasnicima nije plaćena, pa je po međunarodnom pravu i paksi u civiliiranim zemjama još uvijek njihovo vlasništvo. Radi se o procijenjenoj vrijednosti prema otkupnoj cijeni l ha zemljišta od oko 133 tona zlata, bez kamata. Iako su u Arhivzu BiH sačuvani podaci o bivšim i novim vlasnicima zemlje, do danas nijedan muslimanski zemljovlasnik nije zatražio pravičnu naknadu. Osim ove zemlje, tzv. Solunašima, ratnim invalidima i dr. dodijeljeno jejoš 33.420 ha državnog poljoprvrednog zemljišta i 600 hiljada hektara šusmog zemljišta. To je omogućilo Srbima da po svijetu šire istinu o vekovnoj srpskoj zemlji u Bosni i Kradžiću da na Haškom sudu tvrdi kao su se Srbi borili za očuvanje svoje vekovne zemlje. Zemlja na kojoj je general Dreković u vrijeme sprsko-crnogoske agresije na BiH sagradio džamija u Bradini bila je na zemljištu konjičkih aga Sunagića, koja je dodijeljena kmetu Risti Kurepi. On je postavio zahtjev da se s njegove zemlje džamija ukloni. Džamija je srušena, crkva na zemljištu Fate Orlović u Konjević Polju. Još uvijek stoji usprav, a Fata je izložena svakakvim progonima do krivičnih prijava i suđenja zbog navodnog ometanja popova u posjedu. Da je neko imao pameti u glavi, rješenje bi potražio u istovremenom rušenju i pravoslavne crkve na Fatinoj zemlji. Da ima pameti kao što je nema, potomci bivših vlsnika opljačkane zemlje kao njihovi zakoniti nasljdnici pokrenuli bi postupak za povrat njihove zemlje, odnosno za njenu pravičnu nanadu. Ako to ne bi riješili sudovi u Bosni i Hercegovini, to bi riješio Sud za ljudska prava u Strazburu. Ali, Bošnjaci su navikli samo da na sijelima kukumavče i da ništa ne preduzimaju.



Obveznica za tobožnju naknadu opljačkane begovske zemlje
Kad su došli na svoje, izvršeno je u periodu 1919-1921. godine naseljavanje Srba iz planinskih sela u gradove, čime je u potpunosti izmijenjena struktura njihovog stanovništva. Uporedni podaci iz popisa stanovništva 1910. i 1921. godine pokazuju da je samo u Sarajevu broj Srba povećan od 8.450 na 16.468, odnosno skoro udvostručen.
U okviru novčane reforme i uvođenja u novčani opticaj dinara umjesto austrougarske krune, građani Bosne i Hercegovine su na kursnoj razlici bili zakinuti za 4,2 tone zlata. Sve do 1939. godine uporedo s novčaniama Narodne banke Kraljevne Jugoslavije, izvan područja bivše Kraljevine Sbije opticala je i papirna novčanica Privilegovane Narodne banke Kraljevine Srbije, u apoenu od 100 dinara (tzv. plava stodinarka), čime je omogućena pljačka građana Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer su te novčanice ubacivane u novčani promet bez kontrole.
Bosna i Hercegovina je morala primiti dva korpusa bivše ruske carske vojske koji su smješteni u Bihać i 32 hiljade ruskih porodica koj su razmještene širom njene teriorije.
Obaveza otplate ratnog duga Kraljevine Sbije za nabavku opreme i naoružanja srpskoj vojsci, naturena je i stanovnicima ostalih dijelova Kraljevine Srba, Hrvta i Slovenaca izvan tertorije bivše Kraljevine Srbije, pa su stanovnici Bosne i Hecegovne morali otplatiti 257,080.179 dinara ili 135,99 dinara po svakom stanovniku.
Otpočeo je uvoz prosvjetnih radnika iz Sbije i Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, što je trajalo do raspada SFRJ.
Potezom pera minitra unutrašnjih poslova politička općina Primorje s katastarskim općinama Sutorina i Kruševica prebačena je iz trebinjskog u kotorski srez (ispostava Hedrceg Novi) i sve do danas ostala u sastavu Crne Gore. O tome je bilo podrobno riječi u prilogu o Pelješkom mostu.

Muslimansko kulutrno društvo Gajret postalo je srpsko, a negova su izdanja štampana ćirilicom u ekavštini.

Austrougarska je za 38 godina preporodila Bosnu i Hercegovinu i ostavila neizbrisive tragove svoga prisustva. Bilo je to zlatno doba njene hitorije. Velikosrbi, osim posrbljenja svega nesrpskog, za 22 godine vladanja nisu ostavili nikave vidljive tragove svoga prisustva Dovoljan je podatak da su u toj Tamnici nesrpskih naroda u Sarajevu sagrađene samo dvije građevine: Srednje tehničke škole i današnje Centralne banke BiH.

KOSU BILI JUGOSLAVENI KAO NADNAROD U BOSNI I HERCEGOVINI
U Popisu stanovništva iz 1948. godine uvedena je odrednica neopredijeljeni Muslimani, jer se valjda očekivalo da se opredijele kao Srbi (u Sandžaku su svi muslimani proglašeni Srbima).
U Popisu iz 1953. mogli su biti Muslimani (etnička pripadnost) ili Jugoslaveni neopredijeljeni (naziv koji je osmislio Viteški Kralj Ujedinitelj Aleksandar I Karađorđević, a širio ga među Bošnjacima preko tzv. jugoslaveskih klubova pod nadzorom čuvenog etničkog čistaća Albanaaca s Kosova Vase Čubrilovića i njegovog saradnika nešto umjerenijeg Ive Andrića),
U Popisu iz 1971. bili su Muslimani u smislu narodnosti, odrednica do tada nepoznata u etnologiji (to je isto kao kad bi se reklo Hamdo u smislu Mahe). Te su godine indijski nomadi Cigani postali narodnost pod nazivom Cigani-Romi, a 1981. godne samo Romi.
U Popisu iz 1981. popisani su samo Muslimani (s velikim početnim slovom M), bez kakvog dodatka, a u Popisu iz 1991. godine s odrednicom Musimani kao narod. Treba podsjetiti da su tada Muslimani činili 43,5%, a sa 5,0% onih koji su se opredijelili kao Jugoslaveni (jer je to bilo samo njima namijenjeno), skoro polovunu (48,5%) stanovništva Bosne i Hecegovine. Ovo samo pokazuje kroz kakva su poniženja prolazili Bošnjaci kao jedan od dva izvorna naroda Bosne.
Tako su i u komunističkoj vlasti Bošnjaci kao izvorni narod Bosne bili jedini za koje je narodnost bila poistovjećena s vjeroispovješću. A zna se od kada je glavnina Bošnjaka prihvatila islam i postala muslimanima. A upravo je ovo bila velika podvala, jer ako je tako, onda nisu izvorni narod, pa ih zato Srbi i zovu Turcima. Tek su na Prvom bošnjačkom saboru 1993. godine Bošnjaci su sami sebi vratili jedan od tri izvorna naziva.