Avdo HUSEINOVIĆ: Istina i suočavanje s prošlošću su jedina medicina koja može da izliječi bol koja stanuje na dušama žrtava. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod Srba u gornjem Podrinju nema vidljivog kajanja. Itekako su bili svjesni zla koje rade. Ubijanja Bošnjaka u ovom dijelu Bosne provođena su danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva, srpskih žena, staraca i djece... Nažalost, Srbi u gornjem Podrinju još poriču jezivu prošlost ovog područja. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica Bošnjaka, ali Drina je i velika grobnica istine i pravde. Zadovoljenje pravde nema bez adekvatnog kažanjavanja počinioca zločina. A, dokazi oči izbiše.

Nekako postao mi običaj, da na početku svakog novog dana, uz informacije iz sarajevskih pogrebnih društava o tome sa kim se to rastajemo na ovodunjalučkim drumovima, pregledam i na sajtu Suda Bosne i Hercegovine raspored suđenja za ratne zločine.
I ono što nikako da dočekam, jeste da u tom rasporedu pročitam informaciju, kako se nekom od pripadnika Vojske i MUP-a Republike Srpske, sudi za veliki broj zločina nad civilima Goražda u opsadi.
Iako je Goražde više od 1.300 dana bilo pod opsadom, Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine još nije podigao nijednu optužnicu za zločine nad civilima ovog grada. Međutim, Tužilaštvo je podiglo više optužnica protiv branilaca Goražda za navodne zločine nad srpskim zarobljenicima i srpskim vojnicima, tako se pred Sudom Bosne i Hercegovine sudilo ili se još sudi u slučaju „Šišić i ostali“, „Merkez i drugi“, te Ahmetu Sejdiću, ratnom komandantu Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH, a uskoro se najavljuju i nova hapšenja bosanskih ratnika.

GORAŽDE, ZAOBIĐENI GRAD: Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, srpske snage su Goražde držale u okruženju, bez hrane, vode i mogućnosti izlaska. Grad je bio svakodnevno granatiran, a procjene su da je za vrijeme najvećih ofanziva padalo i do osam granata u minuti.
Spomenik u naselju Lozje u predgrađu Goražda, na kojem su ispisana imena više od 40 bošnjačkih civila, ubijenih u ovom mjestu 22.maja 1992.godine, svjedoči o velikom, do sada nekažnjenom zločinu počinjenom od tek formirane Vojske Republike Srpske.
U napadu su ubijeni civili, među kojima je bilo i maloljetne djece.
Svjedoci kazuju da je dio žrtava u jednoj kući zapalio izvjesni Mutlak, čija se kuća nalazi nedaleko od mjesta zločina i da se on danas skriva u Kanadi.
Još niko nije odgovarao za počinjeni zločin u Lozju, iako su preživjeli svjedoci prepoznali neke od počinitelja, poput Ace Lasice, braće Mašića... Navodno, većina ih se danas krije u Srbiji.
Brane Petković, komandant srpskih jedinica na lijevoj obali Drine u Goraždu, sumnjiči se da je odgovoran za mnogobrojne ratne zločine nad Bošnjacima Goražda tokom 1992.godine. Živi u Kragujevcu, gdje je donedavno radio kao komandir u policiji.
Mr. Muamer Džananović, viši stručni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nakon višegodišnjeg istraživanja i naučnog rada, objavio je 2015.godine knjigu "Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992.-1995."
U knjizi su, između ostalog, predstavljeni identiteti i okolnosti zločina za 548 ubijene i ranjene djece u Goraždu.
"Za vrijeme troipogodišnje opsade grada poginulo je blizu 4.000 ljudi, vojnika i civila, među njima 148 djece. Na spomen-obilježju u centru grada ispisana su imena ubijene djece, no nalogodavaci i počinitelji masovnih ubistava za organe gonjenja ni toliko godina poslije nisu dostupni. Optužnice i sudski procesi su izostali.
Omiljena meta agresorske artiljerije bila je bolnica. Priznao je i Radovan Karadžić pred kraj agresije da se „udaralo po bolnici“, a pri tom su ubijana i ranjavana i djeca. U krugu bolnice 31. maja 1995. ubijen je 17-godišnji Admir Kešmer. Dvadesetog aprila 1994. agresor je pogodio i susjednu zgradu „Titanik“ gdje je počinjeno još jedno masovno ubistvo civila u Goraždu. Među deset ubijenih je i dvoje djece 17-godišnja Elma Silajdžić i Nermin Dizdarević. U tom zločinu ubijene su Elmina i Nerminova majka, njihova nana, a teško je ranjena Nerminova devetogodišnja sestra Emina, koja je ostala bez oka", kazuje mr. Džananović.
Žrtve izražavaju nezadovoljstvo radom Tužilaštva zbog sporosti i neefikasnosti, opisujući to kao nerad, pasivnost i u krajnjoj liniji – nezainteresovanost.
Generalna ocjena jeste da je, pri procesuiranju ratnih zločina u Bosni, Goražde postalo zaobiđeni grad. Godine prolaze, ako Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ne počne intenzivnije i efikasnije raditi na procesuiranju onih koji su odgovorni za zločine počinjene u Goraždu, vrlo brzo će se suočiti sa nedostatkom svjedoka, koji “odlaze i nestaju”.

Lazar Draško, tužilac u Višegradu, poslije srspko-crnogorske agresije sve je učinio da za zločine na području Goražda optuži samo Bošnjake.

Bitno je u svemu ovome spomenuti i ulogu Lazara Draška, glavnog tužioca u Goraždu.
Ime Lazara Draška više svjedoka je spominjalo na suđenjima pred Sudom Bosne i Hercegovine govoreći o njegovoj ulozi Javnog tužioca u Višegradu tokom agresije, kada su u ovom gradu ubijene hiljade Bošnjaka.
Draško je radeći u Višegradu poslije agresije, sve učinio da za zločine na području Goražda samo optuži Bošnjake.
Pored Goražda i drugi gradovi u gornjem Podrinju još na pravdu čekaju.

TAJNA O ZLOČINIMA U KOFERIMA PERIŠIĆA I SAVOVIĆA: Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu i Sud Bosne i Hercegovine, djelimično su procesuirali zločine počinjena nad Bošnjacima Višegrada 1992.godine. Važno je bilo procesuiranje takvih krvnika poput Milana i Sredoja Lukića, Mitra Vasiljevića, Željka Leleka, Bobana Šimšića, Predraga Milisavljevića, Miloša Pantelića, Nenada Tanaskovića, Nove Rajaka, Olivera Krsmanovića, Dragana Šekarića, Momira Savića (pobjegao nakon presude u Srbiju), Petra Kovačevića, Vitomira Rackovića...
Međutim, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine još uvijek u razmatranje nije uzelo neke od velikih zločina u ovom gradu smrti.
Ujutro, 02.augusta 1992.godine, srpske snage napale su selo Barimo, sedam kilometara nizvodno od Višegrada na lijevoj obali Drine i ubila 26 bošnjačkih civila.
Četiri žene, ubijene su i zapaljene u kući, tri osobe su nađene u šumi, dok su ostali “ubijeni u bijegu” nađeni na livadi ili na putu. Zločin u selu Barimo 2. augusta 1992. preživjelo je pet osoba. Ni u jednu kuću nije se moglo zaviriti od visoke temperature, sve ono što je bilo u tim objektima gorjelo je.
Četiri žene, ubijene su i zapaljene u kući, tri osobe su nađene u šumi, dok su ostali “ubijeni u bijegu” nađeni na livadi ili na putu.
Na obali Drine, na gomili je ubijeno 12 osoba, bili su složeni jedni na druge.
“Ukupno je locirano 28 žrtava na širem lokalitetu naselja Barimo. Najveći broj žrtava je pronađen na livadi koja je u privatnom vlasništvu jednog mještanina. Radi se o žrtvama koje su ubijene tokom napada na to selo. Nažalost, selo Barimo posebno je poznato po broju žena žrtava. Od tih 28 pronađenih žrtava, čak njih 13 su osobe ženskog spola, što je 46 procenata od ukupnog broja ubijenih u ovom selu”, kaže Amor Mašović, član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH.
Nažalost, Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine još nije pokazao interes da se otkriju i procesuiraju počinioci ovog zločina.

Hotel “Vilina Vlas” u Višegradu u kojem su silovane, mučene i ubijene Bošnjakinje

Hotel „Vilina Vlas“ u okolici Višegrada, bio je logor za žene u kojem su silovane, mučene i ubijane. Ne zna se tačan broj žena i djevojaka koje su prošle kroz ovaj logor. Među onima koje nisu mogle trpjeti zlostavljanja bila je Jasmina Ahmetspahić, koja je je u ljeto 1992. okončala svoj mladi život samoubistvom u hotelu „Vilina Vlas“. Skočila je kroz prozor sa trećeg sprata.
U ovom hotelu smrti, danas gosti odsjedaju u sobama gdje su majke i maloljetne kćerke zajedno silovane, djeca se igraju u hodnicima koji su korišteni kao komore za mučenje i ubijanje ljudi.



Posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni su tokom asanacije presušenog jezera Perućac 2010. godine i identifikovani putem DNK analize. Sumnja se da su tijela većine žrtava iz „Viline Vlasi“, poput Jasmine, bačene u Drinu odnosno u vještačko jezero Perućac.
Desetine zločinaca u ovom hotelu su okrvarili ruke. Tužilaštvo je na tu činjenicu nijemo.
Mnogi počinitelji zločina na prostoru opštine Višegrad, još nisu procesuirani. Za veliki broj njih još uvijek nije podignuta optužnica.

Preživjele žrtve najčešće spominju spominju ime zločinca Veljke Planinčića Razonode koji je pobjegao u Rusiju i one koji su još na slobodi: Risto Perišić i Branimir Savović

Žrtve najčešće spominju ime zločinca Veljke Planinčića Razonode. Ovaj bivši policajac pobjegao je u Rusiju.
Tajna o višegradskim zločinima nalazi se u koferima, onih koji su još na slobodi, prije svega: Riste Perišića i Branimira Savovića, prvih ljudi Kriznog štaba Srpske opštine Višegrad. Obojica žive u Šumadiji.

DOKTOR SMRTI KORNJAČA: Za zločine u Čajniču, najodgovornijom osobom se smatra dr. Duško Kornjača, ratni načelnik Čajniča. Kornjača se godinama krije u Srbiji. Sa suprugom Draganom i četiri sina živi u Novom Sadu u Tekelinijoj ulici 6 u stanu broj 17, gdje se bavi prodajom „vitafona“.
U zloglasnom logoru „Lovački dom“ u Mostini kod Čajniča, prije 25 godina mučeni su i maltretirani, a potom ubijeni civili bošnjačke nacionalnosti, njih 42 iz Čajniča i okolnih mjesta s područja ove opštine.

DUŠKO KORNJAČA SA MILIJANOM BALETIĆ 1992., I U BEOGRADU 2016. GODINE

Novinarka TV Novi Sad Milijana Baletić obrela se u Čajniču i pored tijela ubijenih Bošnjaka logoraša, 11. maja 1992. u Lovačkom domu u Mostini snimila intervjuu sa Duškom Kornjačom. Dok su se u kadru vidjela mrtva tijela ubijenih Bošnjaka, Milijana je ovako počela svoj izvještaj: "Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali.“
A šta je, po vašem mišljenju, bio glavni motiv da se pobiju ovi ljudi?", pita Milijana doktora Kornjaču. Sa bradom do pojasa, oponašajući Dražu Mihailovića, Kornjača se drži dogovorenog scenarija: "Vjerujem da su u njima prepoznali one koji su sarađivali s njima, pa su donijeli odluku, da oni ne bi ispričali o njihovom ponašanju, da ih uklone sa lica zemlje." Ta laž je proturana kao gebelsovska istina, možda je to i prvi snimak u kojem je započela nepresušna strategija u kojoj Srbi svoje zločine pripisuju žrtvi. Po kojoj je žrtva ubila sebe.
Od oko 170 civila ubijenih tokom agresije na području opštine Čajniče, još se traga za oko 30. Članovi porodica žrtava ubijenih Bošnjaka u Čajniču ne kriju da su izgubili povjerenje u Sud Bosne i Hercegovine.
U Rudom je 1992.godine, ubijeno 100 nevinih Bošnjaka, od toga 80 je muškaraca, 18 žena i dvoje djece. Njih 49 pronađeno je i ukopano, dok se za 51 osobom još traga. Pronađeni su ukopani u Rudom, Sokolovićima, Setihovu...
Da li treba napominjati da su zločinci još uvijek na slobodi.

BRANJE ŠLJIVA, JELEČ, TUZLAKOVA ŠTALA....: Do sada su za zločine u Foči pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu osuđeni Dragoljub Kunarac (28 godina zatvora), Radomir Kovač (20 godina), Zoran Vuković (12 godina), Milorad Krnojelac (15 godina), Dragan Zelenović (15 godina).
Sud Bosne i Hercegovine je osudio Gojka Jankovića (34 godine), Savu Todovića (12,5), Mitra Raševića (7 godina), Radovana Stankovića (20 godina), Jaska Gazdića (17 godina)...
Ipak, veliki broj zločina nad Bošnjacima na području opštine Foča su još uvijek nekažnjeni.
Spomenućemo samo neke od velikih nekažnjenih zločina.
Između 35 i 60 logoraša, 17. septembra 1992. godine izvedeno je iz KP doma Foča “na navodno branje šljiva”, od kada im se gubi svaki trag.
Stražar Milorad Vuković zatražio je od njih da se dobrovoljno popišu za branje šljiva. Odvedeni su Sulejman Čelik, Avdo Hodžić, Suad Borovina, Rasim Kajgana, Džemal Vahida, Refik Veiz, Murat Crneta i drugi. U egzekuciji ovih logoraša učestvovalo je 20-tak srpskih vojnika, međutim, još uvijek Tužilaštvo nema njihova imena.

Tužilaštvo nikada nije sprovelo istragu protiv Vojislava Maksimovića

Nikada Tužilaštvo nije sprovelo istragu protiv Vojislava Maksimovića, Petka Čančara, Velibora Ostojića (umro u Užicu 24.jula 2009.godine) i Ljube Ninkovića, koji su bili glavni ideolozi i naredbodavci zločina nad fočanskim Bošnjacima.
Od svih sela u okolini Foče, u Jeleču je najviše evidentirano ubijenih Bošnjaka: 82.
Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Ovi još uvijek nekažnjeni zločini, počeli su početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine.
Fočanski zločinci na čelu sa Perom Elezom, 05.avgusta 1992.godine, došli su po logoraše u logor „Barutni magacin“ kod Kalinovika, rekavši im da idu na razmjenu u Foču. Mlađima su vezali ruke žicom. Njih 24 su utovarili u kamion i makadamskim putem odvezli do livade pored Tuzlakove štale u selu Ratine u opštini Foča. Postrojili su ih u kolonu i iz automatskih pušaka pucali na logoraše sa strane. Preživio je jedino Fejzija Hadžić, bivši direktor Komunalnog preduzeća u Kalinoviku.



Fejziju je metak pogodio u lijevu nogu, pao je, kao i ostali, i pravio se da je mrtav. Ostali su bili mrtvi. Srpski vojnici su ga sa tijelima ubijenih prenijeli u obližnju Tuzlakovu štalu, koju su zapalili.
Dok požar još nije zahvatio cijeli objekat, iako ranjen u nogu i vezanih ruku, kad je čuo da vozila odlaze, uspio je Fejzija da se neopaženo izvuče i pobjegne.



Grobnica u Tuzlakovoj štali u selu Ratine ekshumirana je 1999. godine, kada su pronađene dvije vreće pepela. Ubijena su 23 Bošnjaka logoraša.
Džemili Suljić su fočanski srpski zločinci u Tuzlakovoj štali ubili dva sina Damira i Mirsada, a muža Ševku u tunelima kod Miljevine.
Iako je zločinac Pero Elez poginuo ispred hotela u Miljevini, krajem jeseni 1992.godine, veći dio zločinaca iz njegove jedinice koji su izvršili zločin u Tuzlakovoj štali, još je na slobodi.

Grob srpskog zločinca Pere Eleza

Istina i suočavanje s prošlošću su jedina medicina koja može da izliječi bol koja stanuje na dušama žrtava. Ni danas, kada se još otkopavaju masovne grobnice Bošnjaka, kod Srba u gornjem Podrinju nema vidljivog kajanja. Itekako su bili svjesni zla koje rade.
Ubijanja Bošnjaka u ovom dijelu Bosne provođena su danima, ubistva su se dešavala pred očima stanovništva, srpskih žena, staraca i djece...
Nažalost, Srbi u gornjem Podrinju još poriču jezivu prošlost ovog područja. Rijeka Drina je najveća masovna grobnica Bošnjaka, ali Drina je i velika grobnica istine i pravde.
Zadovoljenje pravde nema bez adekvatnog kažanjavanja počinioca zločina. A, dokazi oči izbiše.