Piše: Avdo HUSEINOVIĆ: Srpske specijalne formacije su 21.maja 1992.godine, izvršile masovni zločin nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Grbavaca. Toga dana ubijeno je 78 Bošnjaka iz ovoga mjesta, tijela nekih od njih još uvijek nisu pronađena. Zločinci su još na slobodi. Srpske formacije, 27. maja 1992. godine su iz pravca Malešića, Brđana i Odžačine, napali na civilno stanovništvo Jusića.

Ne volim rane jutarnje pozive na telefon. Jedan takav sa fiksnog sarajevskog broja, krajem ljeta 2013.godine, baš je bio uporan. Nevoljno, odlučih da se javim.
-Dobro jutro, da li je gospodin Huseinović? - pita ženski glas s' druge strane žice.
-Da li je baš gospodin, u to nisam siguran, a Huseinović jeste. Izvolite, - odgovaram.
-Zovem iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Molim Vas ako možete doći do nas, tužilac (taj i taj), imao bi želju da porazgovara s' Vama, i zamolio je ako možete da ponesete dokumentaciju koju posjedujete, a vezana je za ratne zločine u srednjem Podrinju, u periodu 1992-1993.
- Dolazim sutra.
U Tužilaštvu me srdačno primili.
Počeo sam sa prezentacijom određenih dokumenata. Na toj slici se nalazi taj i taj, na ovom video materijalu su ti, ovaj izvještaj govori o tom i tom događaju... Jedna ženska osoba okrenuta leđima, sve uredno zapisivala. Na kraju, rekao sam da jedan dokument smatram posebno važnim. Tužilac ga je dobro izanalizirao i složio se sa mnom.
-U pravu ste, ovaj dokument puno govori, međutim, mi moramo znati njegovo porijeklo, konkretno od koga ste ga dobili.
Nisam bio spreman otkriti izvor, i tu se, na tome, nekako naša priča i završila.
I onda, tri godine poslije toga, slušam u sudnici Suda Bosne i Hercegovine, kako zaštićeni svjedok O1, baš na okolnosti događaja u srednjem Podrinju u periodu kraj maja - decembar 1992.godine, laže na sva zvona. Dokazi Tužilaštva nikakve veze nemaju sa licima i stvarnim događajima.

Postavih sebi pitanje: „Kako to da ovom tužiocu, Miroslavu Janjiću, nije bilo potrebno porijeklo dokumenata?“ Kako to da Tužilaštvo za ključnog svjedoka, koji tvrdi da je bio učesnik u svim predmetnim vojnim akcijama bosanske vojske, uzme osobu koja uopšte nije bila pripadnik Armije RBiH? Shvatio sam tada, kako pred Sudom Bosne i Hercegovine postaje učestala pojava, da ključni svjedoci budu osobe sumnjivih biografija...

Nažalost, za razliku od Haškog tribunala koji je odlično znao prepoznati takve svjedoke i odbiti ih, nedozvolivši im da ismijavaju Tribunal, ovdje koga god predloži Tužilaštvo Bosne i Herecgovine, on postane „relevantan“ svjedok, bez ikakve provjere ili da eventualno odgovara za lažno svjedočenje i nepoštivanje suda.

No, vratimo se zločinima nad Bošnjacima srednjeg Podrinja 1992. i 1993.godine.

DIEGO ARIA



-U Srebrenici se tokom 1992. i 1993.godine dogodio "postepeni genocid" - rekao je Diego Arija, ambasador Venecuele pri Ujedinjenim Nacijama od 1991. do 1993. godine, kada je 05.decembra 2005.godine svjedočio pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Haagu, na suđenju Naseru Oriću. Ambasador Aria, koji je bio inicijator i šef delegacije Savjeta bezbjednosti UN-a, koja je u aprilu 1993. godine posjetila Srebrenicu, opisao je da se u toj enklavi odvijao "usporeni snimak genocida".

Svojim fotoaparatom, koji je odbio da preda pripadnicima UN-a, snimio je prve, i tada jedine fotografije razorene Srebrenice i njenih izgladnjelih žitelja. O misiji koju je predvodio nakon proglašenja Srebrenice za zaštićenu zonu, Diego Arija je, na poziv Haškog tužilaštva, svjedočio i na suđenju Slobodanu Miloševiću, u februaru 2004. godine.

„Međunarodna zajednica, nije prstom mrdnula da zaštiti Muslimane u enklavi a nije im omogućila ni da se sami brane", rekao je tada u Haagu ambasador Arija, otvoreno optužujući tadašnjeg generalnog sekretara Butrosa Galija i sekretarijat UN-a da su zadržavali izvještaje o stvarnom stanju u Srebrenici i dezinformisali Savjet bezbjednosti.

Međunarodna zajednica se prema njegovim riječima prije proglašenja zaštićene zone u aprilu 1993.godine, nadala da će Srbi brzo osvojiti enklavu i da će na taj način "problem biti riješen." Branioci Srebrenice su zato, po mišljenju Arije, predstavljali problem za međunarodnu zajednicu. Ispostavilo se da je enklava pod zaštitom UN-a, bila zapravo "scena postavljena za genocid", rekao je Arija i objasnio da mu je danas "žao što je zajedno sa ostalim predstavnicima nesvrstanih zemalja u Savjetu bezbjednosti predložio formiranje zaštićene zone."

Kako se vidi iz svjedočenja Diega Arije, Srebrenica i područje srednjeg Podrinja su doživjeli, kako on to kaže „usporeni genocid“, od samog početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u aprilu 1992. i koji je u toj prvoj fazi trajao do aprila 1993.godine.

OKUPACIJA SREDNJEG PODRINJA
Srpske formacije pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije, u sadjejstvu sa jedinicama Srpske demokratske stranke BiH (SDS BiH), uz ogromnu pomoć Jugoslovenske narodne armije (JNA) 01.aprila 1992.godine su okupirale Bijeljinu, 08.aprila Zvornik, 14.aprila Višegrad, 17.aprila Bratunac, 18.aprila Srebrenicu, 21.aprila 1992. Vlasenicu...

Višegrad je okupirao Užički, a Vlasenicu Novosadski korpus Jugoslovenske narodne armije.
Nakon Drugog svjetskog rata, Drina je ponovo postala mezaristan bošnjačkog naroda.
Od aprila 1992.godine do aprila 1993.godine, srpske zločinačke formacije u srednjem Podrinju su ubile preko 5.000 Bošnjaka. Počinjeni su stravični zločini u svim podrinjskim gradovima i većini sela. Zločini su činjeni nad civilima, od trudnica u osmom mjesecu trudnoće, bezimenih beba od nekoliko dana života, pa do staraca od 90. i više godina.
Srpska okupacija grada Srebrenica trajala je do 8. maja 1992. godine, kada su Srbi spalili jedan dio bošnjačkih civila u centru Srebrenice. Žrtve su umirale u nepodnošljivim bolovima. Od 17. aprila do 8. maja 1992. godine, Srbi su u Srebrenici ubili više od 30 bošnjačkih civila. Najmlađa žrtva je bio 12-mjesečni dječak Nezir Suljić. Njegovo ugljenisano tijelo je nađeno u bešici. Spaljena tijela njegovog oca Huse, majke Muške i brata Nisveta nalazila su se u istoj sobi. Nezirova sestra Sanela, koja je tada imala devet godina, preživjela je masakr skočivši kroz prozor i sakrivši se u obližnjoj šumi. Na području cjelokupne srebreničke opštine, u tom periodu ubijen je 51 bošnjački civili. Zločinci za ove zločine još nisu kažnjeni.

KRVAVI MAJ U BRATUNCU
Nakon 22. dana okupacije, Srebrenica je oslobođena 09.maja 1992.godine i tako postala prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Oslobađanje Srebrenice je bila prekretnica u toj prvoj fazi bosanskog otpora jer se veliki broj onih koji su uspjeli pobjeći i preživjeti pokolje u okupiranim podrinjskim mjestima, smjestio u ovoj oazi slobode.
Tog dana, kada su bosanski branioci oslobodili Srebrenicu, u bratunačkom selu Glogova, srpske snage strijeljale su 61 civila Bošnjaka.

GLOGOVA SPOMENIK

Krizni štab tzv. Srpske opštine Bratunac, na čelu sa Miroslavom Deronjićem, kreirao je krvavi maj u Bratuncu.
Za zločin u Glogovoj, na osnovu priznanja i pristanka da bude svjedok saradnik, pred Tribunalom u Hagu 30.marta 2004.godine, na 10 godina zatvora je osuđen samo Miroslav Deronjić. Zločinac je umro 19.maja 2007.godine, tokom izdržavanja zatvorske kazne u švedskom zatvoru.

Srpski ratni zločinac: MIROSLAV DERONJIĆ

Najdan Mlađenović i Savo Živković optuženi su da su 03. i 09. maja 1992. godine, tokom napada na sela Hranča i Glogova, nezakonito hapsili i zlostavljali bošnjačke civile. Mlađenović je u to vrijeme bio komandir Teritorijalne odbrane (TO) Bratunac, a Živković pripadnik ove jedinice. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine 10. decembra 2014. godine, potvrdilo je prvostepenu presudu kojom je Mlađenović osuđen na svega tri i po godine zatvora, a Živković oslobođen optužnice. Nažalost, Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, protiv Mlađenovića je podigao optužnicu po komandnoj odgovornosti, koju nije uspjelo u potpunosti dokazati, umjesto da je podiglo optužnicu za udruženi zločinački poduhvat, gdje u procesu za više lica koja su organizovala i sprovela masovne zločine nad Bošnjacima u Bratuncu, ne bi bilo teško dokazati i njegovu zločinačku ulogu u ovom „kolu zla“.

U haškoj optužnici protiv Deronjića, navedena su imena više osoba koja su učestvovala u zločinu u Glogovoj. Među njima su imena Milutina Miloševića, načelinka bratunačke policije, Najdana Mlađenovića, Milana Zarića, Dragana Takića, Dušana Živanovića Duleta, izvesnog Ribe, Gojka Radića... Napominjemo, Milutin Milošević je 29.maja 1992.godine, nakon brojnih zločina koje je već bio izvršio nad bratunačkim Bošnjacima, ubijen na transporteru, u zasjedi pripadnika Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine u Sandićima, kada je predvodio stotine srpskih vojnika u pokušaju da okupiraju Konjević polje. Za pogibiju ovog zločinca, danas se na osnovu prihvaćene izjave zaštićenog svjedoka O1, po jednoj od tački optužnice pred Sudom Bosne i Hercegovine sudi Naseru Oriću.

ŽRTVE GENOCIDA: TRUDNICA ZEKIRA BEGIĆ I NJENA BEBA PRONAĐENE SU U MASOVNOJ GROBNICI SUHA

O Zekiri Begić - simbolu zločina nad bošnjačkim civilima u Bratuncu, među prvim sam pisao prije devet godina. Ubijena je 10.maja 1992.godine u devetom mjesecu trudnoće, i to metkom u stomak, zajedno sa 38 bratunačkih Bošnjaka u naselju Suha, a zarobio ih je Milenko Prodanović Mungos, njen vjenčani kum, donedavno odbornik u Skupštini opštine Bratunac. Već godinu dana ima, kako je Mungos napustio Bratunac i pobjegao u Srbiju. Godinama je bio dostupan Tužilaštvu, koje nije ništa poduzelo sa pitanjem njegovog procesuiranja.
Među 38 ekshumirana leša iz grobnice Suha, bilo je devetoro djece u dobi od tri mjeseca do 11 godina starosti, nekoliko žena, te stariji muškarci. I u ovom slučaju, tužioci ne rade svoj posao.

ZLOČINAC MILENKO PRODANOVIĆ MUNGOS

Niko nije osuđen ni za premlaćivanja, mučenja i ubijanja Bratunčana u sali škole „Vuk Karadžić" u maju 1992.godine.
Racijama su 10.maja 1992.godine, srpski vojnici istjerali 4.000 do 5.000 bošnjačkih stanovnika iz svojih kuća, te ih zatočili na fudbalskom stadionu “Bratstvo”. Dolaskom na stadion, zatvorenici su prvo bili opljačkani, a potom razdvojeni od svojih familija, muškarci od žena, a neki su strijeljani na licu mjesta. Sudbina oko 700 nenaoružanih bošnjačkih muškaraca je bila posebice okrutna. Oni su jedan po jedan razdvajani od svojih familija i odvođeni u gimnastičku dvoranu Osnovne škole “Vuk Karadžić”. U sljedećih nekoliko dana, oni su brutalno mučeni, neki logoraši su bili zaklani, a njihove glave podizane u zrak i pokazivane ostalim zatočenicima. Srbi su odrubljene glave Bošnjaka šutirali po podu. Ostali logoraši su bili prisiljeni da nose tijela ubijenih izvan logora, da bi na kraju i oni bili ubijeni i bačeni na tu istu hrpu leševa. Većina logoraša ubijena je u zgradi u kojoj su završili osnovnu školu. Nakon što je u okolici Srebrenice, pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen Goran Zekić, srpski vođa u srednjem Podrinju, u logor je došao njegov otac Drago sa još desetak lica, koja su nosila držalice od sjekira i krampi. Bili su to zadnji sati života za mnoge logoraše.
Lokalnog hodžu Mustafu Mujkanovića mučili su bezumno i dugo. Nakon što je kategorično odbio da se prekrsti, da popije alkohol i da digne tri prsta, zločinci Bane i Makedonac, ubili su ga naočigled svih logoraša. Doveli su u logor Mehmedalija Delić Medu i njegova dva sina. Mlađi sin mu je bolovao od epilepsije. Medo je molio da mu ne tuku mlađeg sina jer je bolestan. Bane je odmah pucao malom u glavu i rekao: "Neće više bit' bolestan!" Onda je zločinac Bane ubio i starijeg Medinog sina, a nakon toga i Medu.
Ključnim izvršiocima zločina Banetu i Makedoncu, koji su došli iz Srbije, nažalost, ni do danas Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije utvrdilo pravi identitet. Navodno, Bane se preziva Topalović, međutim, niko još nije ponudio uvjerljive dokaze za to.
Lično, godinama preko nekih podrinjskih insajdera, pokušavam doći do bilo kakve informacije o Banetu i Makedoncu, međutim, kad su ovi katili u pitanju, u Bratuncu vlada zavjet šutnje.
Gusta magla koja je prekrila krvave bratunačke smrti još nije počela da se razilazi. U logoru smrti u školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu, za svega nekoliko dana koliko je postojao, ubijeno je između 300 i 400 logoraša Bošnjaka. Za ovaj zločin Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine nema odgovora. Doduše, sudilo se Savi Babiću, bivšem komandiru Vojne policije u Bratuncu, ali zbog već spomenutih grešaka Tužilaštva kao u slučaju Najdana Mlađenovića i Save Živkovića, Apelacioni sud Bosne i Hercegovine 14.marta 2015.godine, oslobodio ga je krivice za nezakonito zatvaranje, premlaćivanje, prisilne nestanke i ubistva logoraša u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu u maju 1992. godine, uz objašnjenje da nije imao odgovornost nad uslovima u školi.

MEZAR EFENDIJE MUJKANOVIĆA PORED DŽAMIJE U BRATUNCU

ZVORNIK, GRAD SLOBODNIH ZLOČINACA
Na području opštine Zvornik, od proljeća do ljeta 1992.godine, ubijeno je 1.573 civila nesrpske nacionalnosti, uglavnom Bošnjaka. Već prvog dana okupacije Zvornika, 8.aprila 1992.godine, zločinci Specijalnih jedinica Službe državne bezbjednosti Srbije: iz Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, “Žutih osa”, „Belih orlova, grupe Milorada Gogića iz Loznice, Siminih četnika, te zločinačkih bandi Stojana Pivarskog, Niškog, Crnog i kapetana Dragana, počeli su zločine nad Bošnjacima Zvornika.
Srpske snage 29. aprila 1992. godine, zarobile su dio stanovnika Snagova, koji su se krili u obližnjoj šumi.

”Izveli su ih ovdje na raskrsnicu, obećavajući im da im niko ništa neće.
Tu su ih postrojili i pobili rafalima, te su se udaljili s' lica mjesta. Nakon dva sata su se ponovo vratili, kako bi prikrili zločin. Sva ta tijela su ubacili u ovu garažu, pomiješali su ih sa životinjama i gumama i zapalili. Među ubijenim, čija su tijela naknadno spaljena, bila su i djeca, stariji ljudi i trudnica u devetom mjesecu trudnoće. Ubijeno je taj dan 36 Bošnjaka” - svjedoči Nurif Čivić, stanovnik Snagova.
Nedim Čivić, poslanik u Narodnoj skupštini RS-a podsjeća da za ovaj zločin niko ni poslije dvije i po decenije nije kažnjen.

”Niko nije odgovarao za ubistvo cijelih porodica, niko nije odgovarao za ubistvo trudnica u devetom mjesecu (Ismeta Mujanović, op.a.) i to je ono što nas najviše boli. Dvadeset i pet godina poslije jednog takvog zločina o tome se vješto šuti, a svi mi znamo odakle su došle te snage koje su počinile ovaj zločin. Ovo je prilika da pozovemo institucije u BiH, mislim na pravosudne, da napokon počnu raditi nešto o ovom pitanju”, poručio je Čivić na obilježavanju 25. godišnice zločina u Snagovu.

Srpske specijalne formacije su 21.maja 1992.godine, izvršile masovni zločin nad bošnjačkim civilnim stanovništvom Grbavaca. Toga dana ubijeno je 78 Bošnjaka iz ovoga mjesta, tijela nekih od njih još uvijek nisu pronađena. Zločinci su još na slobodi.
Srpske formacije, 27. maja 1992. godine su iz pravca Malešića, Brđana i Odžačine, napali na civilno stanovništvo Jusića.

U prvom napadu ubijeno je 12 civila, a još 38 ih je zarobljeno i odvedeno u osnovnu školu u obližnjim Malešićima. Na tom lokalitetu, muškarci su odvojeni od svojih porodica, a potom odvedeni u rejon Ubjenca, gdje su i strijeljani.

Ubijeni civili iz familija Ibrahimović, Muratović, Islamović, Mustafić, Latifović, Hodžić, Hasanović, Junuzović i Smajlović ukopani su na šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji.
Nalogodavci i izvršioci zločina u Jusićima kod Zvornika, nikada nisu procesuirani, a mještani kazuju kako su najodgovorniji za svirepa ubistva njihove komšije iz obližnjih sela.
Srpske specijalne formacije 23. i 24. maja 1992. u dolini Jošaničke rijeke, Liplja, Bećirovića, Hasića, Sultanovića, Samara i Jošanice, zatočili su u selu Liplje, u kući Đuze Salihović, između 400 i 500 bošnjačkih civila: žena, djece, starih i nemoćnih koje su mučili, silovali i prebijali.
U noći 01. juna 1992.godine, tada devetnaestogodišnja djevojka Hasreta Salihović, uspjela je pobjeći iz logora i doći do sela Jošanica. Donijela je strašnu vijest, da srpski vojnici sutradan, 02. juna 1992.godine, namjeravaju ubiti sve logoraše.
Zahvaljujući pripadnicima Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine u ovom kraju, logor Liplje je 02.juna 1992.godine oslobođen i tako postao prvi i jedini oslobođeni logor tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U logoru u Liplju je ubijeno 27 logoraša. Svjedoci su u dosadašnjim izjava spomenuli mnoštvo imena zločinaca, međutim, optužnica još nema.

SPOMEN OBILJEŽJE ŽRTVAMA LOGORA LIPLJE

U subotu, 30. maja 1992. godine, u mjesni Dom kulture Drinjača, dovedeno je 108 bošnjačkih muškaraca. Istog dana je njih 87 strijeljano. Nakon toga, još dvadesetak osoba je ubijeno na okolnim lokacijama. Tima Dautović je bila u autobusu civila, koji je razmijenjen za srpske vojnike, a svoju priču o događajima iz Drinjače ispričala je zagrebačkom „Vijesniku“ 20.avgusta 1992. godine u kojoj stoji:
„Zovem se Tima Dautović. Bila sam neposredni svjedok nezapamćenog zločina u selima Kostjerevo i Drinjača, opština Zvornik. To su uradili pripadnici srpskih četničkih hordi iz tog kraja, te iz Srbije. Selo Kostjerevo više ne postoji. Četnici predvođeni Dragom Ignjatovićem, bivšim činovnikom u Skupštini opštine Zvornik, milicionerom Ljubisavom iz Zelinja i Miletom Mijatovićem, zvani Cicvara, prisilno su doveli cjelokupno stanovništvo u Drinjaču. Muškarce su uveli u salu Doma kulture i tamo su ih tukli četiri-pet sati odakle smo mi žene i djeca slušali jauke i zapomaganja nemoćnih ljudi. Sa zidova se cijedila krv. Zatim su počeli sa izvođenjem muškaraca u dobi od 17 do 70 godina te su ih klali i strijeljali. Bilo je dječaka u dobi od 14-15 godina, njih su odvezli prema Zvorniku i nikada se ne zna gdje su završili.“
Za ova ubista još niko nije odgovarao, iako su svjedoci ovog zločina prepoznali nekoliko komšija iz Drinjače, koji su učestvovali u ubijanju. Među njima ima i onih koji i danas ovdje rade kao učitelji, policajci, ali i poštari.

Više od 700 Bošnjaka iz sela u slivu rijeke Sapne, uhapšenih 01. juna 1992. godine na Bijelom Potoku, ubijeno je u logorima Tehnički školski centar u Karakaju, Domu Kulture Pilica i Gerina klaonici u Karakaju. Ubistva u Gerinoj klaonici po svireposti su nadišla i najmonstruoznije nacističke zločine, tako da se, prema tvrdnjama nekih svjedoka, smrt strijeljanjem doimala kao human gest. Među ubijenim u ovim zločinima bila su i šestorica sinova rahmetli Nazije Beganović iz Đulića: Muriz, Beriz, Idriz, Feriz, Ramo i Fahrudin, te muž Mustafa. U Đulićima, danas ima najmanje 50 kuća u kojima nema muške osobe.
Da li treba napominjati da Tužilašvo Bosne i Hercegovine još nije podiglo nijednu optužnicu, za ovaj, jedan od najvećih zločina u Bosni?
Srbijansko tužilaštvo za ratne zločine podiglo je nekoliko optužnica protiv srbijanskih državljana, za zločine na području Zvornika (ubistva u logoru Ćelopek, ubistva 27 Roma iz Skočića, neka pojedinačna ubistva u gradu...), ali te presude su daleko od zadovoljenja pravde.
Najveći broj tijela, nevino ubijenih Bošnjaka sa područja opštine Zvornik, pronađen je u masovnim grobnicama Ramin grob (1997. godine), Kazan-bašča (2000), Berbići (2001) i Crni vrh (2003). Zvornička brigada Vojske Republike Srpske pod komandom Vinka Pandurevića, zbog ubistva više od 2.500 muškaraca i dječaka tokom genocida nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995. godine, nazvana je „brigadom ubica“. Pred Tribunalom u Hagu i Sudom Bosne i Hercegovine, za masovna ubistva tokom genocida u Srebrenici, osuđeno je pet njenih oficira na preko 100 godina zatvora.
Za masovne zločine u Zvorniku 1992.godine, pred Sudom Bosne i Hercegovine još niko nije odgovarao. Zbog toga se ovaj grad nalazi duboko utisnut na naslovnici kulture nekažnjivosti ratnih zločina.

SREBRENICA 1992 - 1993.
Početkom avgusta 1992. godine, srpske agresorske snage su izvršile pojačanu ofanzivu na cjelokupnu teritoriju pod kontrolom Armije RBiH u srednjem Podrinju – od Snagova, Zvorničke Kamenice, Cerske, Konjević polja, Srebrenice pa do Žepe. U ofanzivu je uključio i avijaciju iz Srbije, dižući borbene avione tipa „galeb“ i „mig 21“ sa aerodroma Ponikve kod Užica. Dejstvovanje aviona iz Srbije, po ovom dijelu Bosne je bila svakodnevnica. Možda još intenzivnije od momenta, kad je Vijeće sigurnosti UN-a 09.oktobra 1992. godine izglasalo Rezoluciju 781 o zabrani vojnih letova nad Bosnom.
Zbog najezede agresorskih napada iz Srbije, još od početka agresije, narod iz srebreničkih sela uz granicu sa Srbijom, kolektivno živi u zbjegovima. Desetine civila na području srednjeg Podrinja su bile žrtve agresorskih avio bombi. Nikada o ovoj vrsti zločina, nije ni pokušana napraviti ozbiljnija analiza ili istraga od strane pravosudnih institucija.
U napadu Užičkog korpusa Vojske Jugoslavije, 63.padobranske brigade iz Niša, specijalne jedinice „Crvene beretke“ iz sastava Službe državne bezbjednosti Srbije, 24.januara 1993.godine ubijeno je 20 civila srebreničkog sela Poljak, uglavnom žena, djece i staraca.
Dvije žene s dvoje male djece su zarobljene i odvedene u pravcu hidroelektrane Perućac, i od tada im se gubi svaki trag. Ništa se ne zna za njihovu sudbinu. Još jedan zločin bez kazne.
12. april 1993. godine. Lijep i sunčan, neuobičajeno miran dan. Najednom, oko 15 sati, kiša granata se osula na Srebrenicu. Dvije su pale na školsko igralište. Ubijeno je oko 80, a teže ranjeno 200 civila. Među ubijenim je bio najveći broj djece. UNPROFOR je taj dan slagao javnost da je u masakru ubijeno 15 ljudi. Dežurni operativni oficir Bratunačke brigade Vojske RS-a, kapetan Krsto Cvjetinović, u redovnom borbenom izvještaju komandi Drinskog korpusa Vojske RS-a piše „da su taj dan (u vremenskom periodu kada se i desio masakr), dejstvovali iz svih artiljerijskih oruđa na pravcu Žuti most-Potočari-Srebrenica.“
Jasan dokaz odakle je i kako izvršen masakr. Međutim, za ovaj masakr kažnjenih još nema.

DOKUMENT KOJI POTVRĐUJE DA JE DRINSKI KORPUS IZVRŠIO MASKR 12.APRILA 1993. NA ŠKOLSKOM IGRALIŠTU U SREBRENICI

BOL KOJA SE VIDI

Zločinac Svetozar Andrić Visoki oficiri Drinskog korpusa, general Milenko Živanović i Svetozar Andrić, zasigurno su do sada morali biti optuženi za velike zločine nad Bošnjacima srednjeg Podrinja 1992. i 1993

Da se vratimo na početak ove priče. Dokumenti koje sam krajem ljeta 2013.godine odnio u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, vjerovatno nikada neće biti upotrijebljeni protiv ratnih zločinaca. Nije nepoznata činjenica, da se Tužilaštvo Bosne i Hercegovine rijetko usudi podići optužnice protiv nalogodavaca ratnih zločina. Nisu rijetki slučajevi ratnih zločina u kojima su optužene (pa zbog nedostatka dokaza i oslobođene) nisko rangirane osobe, da su neke optužnice svjesno podignute traljavo sa spoznajom da je to unaprijed izgubljena bitka...

Nalogodavci većinom nisu čak ni istraživani. Postoji veliki broj velikih zločina, koji nisu ni blizu procesuiranja. Visoki oficiri Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, poput generala Milenka Živanovića i Svetozara Andrića, zasigurno su do sada morali biti optuženi za velike zločine nad Bošnjacima srednjeg Podrinja 1992. i 1993.godine.

Desetine ljudi okupljenih u tzv. Kriznim štabovima srpskih opština-također.
Iznad podrinjskih polja i brda, brežuljaka i drumova, rijeka, mostova i jezera, posvuda lebdi bol. Bol koja se vidi.

U Memorijalnom centru i šehidskom mezarju Gornja Kalesija do danas je ukopano 777 tijela zvorničkih žrtava, a još oko 400 tijela ukopano je, voljom članova porodica, u porodičnim mezarjima u okolini Zvornika. U šehidskom mezarju Memorijalnog kompleksa Veljaci do sada je ukopano 291 tijelo bošnjačkih žrtava s područja opštine Bratunac. Sve su to žrtve čije su ubice još uvijek na slobodi. Naravno, ovo je samo dio pronađenih posmrtnih ostataka. Nažalost, Bosna je prepuna dželata koji će vjerovatno, na slobodi dočekati i fizički nestanak sa ovog svijeta. Mnoge ubice u ovoj zemlji žive mirno, mnogi znaju šta je ko uradio...
Da li to znaju ili neće da znaju, oni koji bi do sada sve morali znati – a to su uposlenici Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine?

Srpski ratni zločinci general Milenko Živanović sa Mladićem i Karadžićem na Goraždu 1994.