Nikola ŠIMIĆ Tonin: Od početka do kraja predstava djeluje kao jedinstvena cjelina, ne gubi se nit vodilja, s ujednačenim glumačkim rolama, kretanjima na sceni i deklamacijama, nedostajalo je tako malo za vrhunsku predstavu, da bi se ostvario besprijekorni cjeloviti učinak, a tako je bilo blizu toga. Katarza nastaje kroz uspostavljanje emocionalnog odnosa između publike i predstave što je za reditelja bio poseban izazov i uspio je u tome.

Ususret kazališnoj sezoni, u HNK Zadar odigrana je predstava „Hasanaginica", prema istoimenom djelu Milana Ogrizovića. Predstava je nastala u produkciji Otvorena Scena Obala iz Sarajeva, režirao ju je Admir Glamočak, a u njoj glume studenti Akademije scenskih umjetnosti Sarajevo: Nadine Mičić, Martina Mandek, Deni Mešić, Nedim Džinović, Zoran Dragićević, Fatima Kazazić, Tea Šimić i Maja Mirela Jurić.

Glamočak čini iskorak redateljskom invencijom i novim čitanjem Hasanagice, zanimljivih kazališnih rješenja. Očitava se unutrašnja dinamika balade, krivica - bez krivice, glavne junakinje Hasanaginice. Izuzetno donesena atmosfera, donesena do suza potresene publike izuzetno posjećene predstave, znalačkom izvedbom kao da pred sobom imamo doajene glumišta, posebito u liku majke, pa Hasanaginice, Hasanage, Imotskoga kadije, briljantno odglumljenoga, bolje reći življenoga na sceni lika Hasanage, one posebitosti i uvjerljivosti, unošenja sebe u lik Imotskog kadije, nadogradnje lika. Kolike sam uvjeravao u mogućnosti Nadine, Zadranke na studiju glume u Sarajevu, što je kompliment sam za sebe. Pokazala je zrelu i uspjelu izvedbu na zadovoljstvo ne samo meni, koji sam o njenome neupitnome talentu već pisao. Predstava sama po sebe spada u sami gornji vrh, uz male scenske korekcije do najveće moguće ocjene.

Dramatizacija i obrada teksta, rezultirala je tako stvaranjem osobenog osobnoga scenskog svijeta. Kazališna umjetnost, spoj dvaju svijetova, realnog i imaginarnog, vibrira jezikom predstave. Redateljskim čitanjem teksta, redatelj razotkriva unutrašnja značenja i transponira ih u scenske simbole. Tijelo predstave. U njegovoj kreativnoj mašti, osim ljubavnog zapleta u fokusu same radnje, metaforično je dana filozofija vremena. Moderno osadašnjena. Bez mnogo scenografskog ekperimentiranja, sugerira apsurdnost ljudskog života. Glamočaku je pošlo za rukom usuglasiti različite na prvi pogled nesastavljive dijelove mozaika predstave prema jedinstvenom idejnom stavu. Glumačka kreacija kolektivna i spontana zajednička je ekspresija glumaca, njihovih izraziti individualnih ostvarenja.

Od početka do kraja predstava djeluje kao jedinstvena cjelina, ne gubi se nit vodilja, s ujednačenim glumačkim rolama, kretanjima na sceni i deklamacijama, nedostajalo je tako malo za vrhunsku predstavu, da bi se ostvario besprijekorni cjeloviti učinak, a tako je bilo blizu toga. Katarza nastaje kroz uspostavljanje emocionalnog odnosa između publike i predstave što je za reditelja bio poseban izazov i uspio je u tome. Svjedočanstvo tomu su potekle suze u publici. Muk. Pozornost. Aplauz na kraju predstave koji je trajao i trajao... a glumci se vraćali ponovno pokloniti oduševljenoj publici.

---

* Zadarski list, ponedjeljak, Zadar, 10. listopada 2016., broj 5.771., godina XXI, str. 37., novinska verzija teksta.

---