Mersada Nuruddina AGOVIĆ: I prije dolaska Osmanlija Sandžak i Bosna imali su religiju s elementima čistog monoteizma koja je bila pogodno tlo za razvoj islama u svojoj punoj širini. Početni proces islamizacije u Crnoj Gori nesumnjivo se odvijao na dobrovoljnoj osnovi. Nismo, iz relevantne literature, uspjeli da pronađemo ijedan slučaj nasilnog prevjeravanja. Osim toga, u prvim vjekovima svoje vlasti Osmanlije nisu baš rado prihvatali nove poklonike islama, kako to tvrdi jedan naš historičar.

Opstaju samo vrijednosti utemeljene na istini, sve ostale se ruše pod valovima neumoljive realnosti. U vremenu u kojem živimo velika je potreba davanja doprinosa društvu odbranom istine kao temeljne moralne vrijednosti. Ljudi ne vode računa o prioritetima i redoslijedu emaneta. Umjesto da svako vodi računa o emanetima za koje je neposredno odgovoran, mnogi muslimani pristupaju rješavanju problema koji ih se ne tiču i brizi za nekim dalekim stvarima, dok sopstvene zapostavljaju. ^[1]

Zato ćemo se mi, nekim povijesnim detaljima, fokusirati na svoju „avliju“ koja se zove Sandžak i matičnu zemlju Bosnu. Poznato je da se među prvim stanovnicima ovih prostora, prije nove ere, spominju Dardani, o čijem prisustvu svjedoče ostaci nastambi uglavnom na Pešterskoj visoravni i u okolini, te Autarijati sa nastambama u dolini Lima. I jedni i drugi su bili Iliri.^[2] Novi Pazar je osnovao Isa-beg Ishaković 1456. godine. Trgovački grad postaje 1461. godine, a zvanično u dokumentima se spominje od 1477. godine. Radi trgovinskog sajma koji se nalazio u blizini, Osmanlije su mu dali naziv Yeni Bazar (Novi Pazar). Bazar je perzijska riječ i znači pokrivena pijaca. Evlija Čelebija o Bošnjacima novopazarskog kraja veli: „Čak su i ljudi velike starosti većinom čili i rumeni junaci. Njihova omladina je od familije rumene ruže.“^[3] Bez osnova je tvrdnja nekih kršćanskih istraživača da su Bošnjaci upotrebom sile primili islam. Naši najugledniji istraživači to negiraju. Prelaskom na islam dobijao se bolji status u društvu, bile su otvorene mogućnosti napredovanja, školovanja, obrazovanja. Veliki broj naših ljudi došao je do visokih položaja u osmanskoj upravi, vojsci itd. U svom zavičaju podizali su zadužbine, uvakufljavali ogromna imanja za njihovo održavanje, a za upravnike vakufa najčešće postavljali svoje potomke.^[4]

Smisao čovjekovog postojanja i njegovog činjenja dobra je da se uzdigne iznad dunjalučke prizemnosti.^[5] Vakufi su sastavni dio pravnog sistema države i njima se osnivaju i održavaju vjerske, prosvjetne, kulturno-obrazovne, socijalne, zdravstvene i humanitarne institucije. Oni se osnivaju na strogo propisan način u pisanoj formi pred svjedocima, registruje ih sud, te su to ustvari punopravni javni akti. Važno je istaći da se uvakufljuje, daruje isključivo vlastita imovina stečena na propisan i dozvoljen način, što se prethodno provjerava, čime se stiče legitimitet i legalitet ove novoformirane institucije.^[6]



Zapaženu ulogu u razvitku gradova odigrali su vakufi, jer podizanjem vakufskih kultnih objekata započinjalo je urbano formiranje gradova. Osni¬vali su ih visoki funkcioneri osmanske vlasti: paše, sandžak-begovi i drugi državnici, koji su podizanjem zadužbina, svojim pobožnim zavještanjem udovoljavali i državnim potrebama. Islam traži od svojih sljedbenika, između ostalog, i trošenje imetka u općedruštvene svrhe. Sistemom vakufa stvarali su se kulturni i trgovački kompleksi zgrada. Zahvaljujući u prvom redu vakufi¬ma, muslimanske vjerske, kulturne i dobrotvorne ustanove bile su u mogućnosti stalno djelovati i obavljati svoju funkciju. Prelazak stanovništva na islam i nastanak gradova bili su usko povezani.^[7]
I prije dolaska Osmanlija Sandžak i Bosna imali su religiju s elementima čistog monoteizma koja je bila pogodno tlo za razvoj islama u svojoj punoj širini. Početni proces islamizacije u Crnoj Gori nesumnjivo se odvijao na dobrovoljnoj osnovi. Nismo, iz relevantne literature, uspjeli da pronađemo ijedan slučaj nasilnog prevjeravanja. Osim toga, u prvim vjekovima svoje vlasti Osmanlije nisu baš rado prihvatali nove poklonike islama, kako to tvrdi jedan naš historičar. ^[8] Nesumnjivo je da je prihvatnje islama vršeno na dobrovoljnoj osnovi. O tome svjedoči Konstantin Mihailović, janjičar iz Ostrovice, a korisne podatke pruža i Benedikt Kuripešić, tumač i putopisac koji je dao prvi opis Bosne pod sultanovom vlašću.^[9] Po riječima koje prenose izvjesni istraživači, mnoga „gospoda se isturčila radi gospodstva“.^[10] Osim ovih razloga za primanje islama, bilo je i drugih. Evo šta, kao još jedan od razloga primanja islama na Balkanu, navodi jedan poznati historičar. „Poslije seobe Albanaca islam se brzo širio među preostalim srpskim stanovništvom. Inače, srpski popovi su bili veoma neprosvijećeni i teškom su mukom čitali molitvene knjige. Izgleda da među njima skoro da nije bilo pismenih. Oni nisu umjeli narodu propovijedati, a ni katekizam nisu znali podučavati.“ ^[11] Ono što su osjetili duhovnici jeste da će dolazak islama očitovati skriveni smisao svih Objava. ^[12]
Zato su plasirane teze o nasilnom pokrštavanju. Teze o nasilnom prevođenju kršćana i bogumila na islam počele su otvoreno propovijedati obje crkve – i srpska Pravoslavna i Rimokatolička – od vremena početaka nacionalno-oslobodilačkih borbi krajem XVIII i u XIX vijeku. Uz predstavnike ovih crkava tim putem su pošli i mnogi pisci. Među njima ovu tezu je prvi lansirao historičar Jovan Rajić (1726-1801), čiji će radovi imati veliki utjecaj na kasnije generacije. U najnovije doba ovu tezu zastupa u svojim radovima i fra Dominik Mandić (Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1982.).

Svi ozbiljniji istraživači ovog fenomena odbacili su teoriju o nasilnom prevođenju bosanskog stanovništva na islam. U savremenoj historiografiji, kao rezultat istraživanja primarnih dokumentarnih izvora, prevladava mišljenje da je proces prelaska na islam bio složen, nenasilan i dugotrajan proces, uslovljen nizom uzročnika. Isto tako, odbačene su i tvrdnje da je vlastela masovno prelazila na islam samo zato da bi sačuvala imanja. ^[13]

U drugoj polovini XVI stoljeća opći pokret širenja islama dobio je takvo ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. godine osnovan Bosanski ejalet kao najviša administrativno-vojna teritorijalna jedinica u Osmanskom carstvu. ^[14] Kao jedan opći sud može se reći da je krajem XVI stoljeća u 30 do 32 ejaleta postojalo 500 sandžaka, dok je početkom XIX stoljeća 25 ejaleta bilo podijeljeno na oko 290 sandžaka.^[15] Od tolikog broja osmanskih ejaleta i sandžaka, svoje ime je danas sačuvao samo jedan sandžak – Novopazarski sandžak, koji odavno više nije pod osmanskom upravom i danas nosi naziv Sandžak.



Sandžak (Novopazarski sandžak) naziv je pokrajine u Srbiji i Crnoj Gori koja je nekada bila u sastavu Bosanskog pašaluka ili je bila zasebna upravna jedinica i graničila se sa Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom. ^[16] Kao posebna administrativno-teritorijalna jedinica Sandžak se prvi put spominje 1578. godine, kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog sandžaka. ^[17] U djelu Istorija seljačkog društva – sociologija stanovanja, predsjednik ZAVNO Sandžaka Sreten Vukosavljević navodi: „Muslimani su naseljavali gdje je voda i zgoda. Majka ovako savjetuje kćerku: – Uzmi ga, bit će ti blizu voda, drva i mlin.“ ^[8] Novopazarski kraj i okolinu svijet je upoznao preko vizantijskih historičara iz XII vijeka. ^[19]
Bošnjaci Bosne i Sandžaka primili su islam radi njegove privlačnosti i poštivali sve njegove propise i zakone. Prema vjerskom zakonu, na primjer, musliman se mogao oženiti nemuslimankom, ali obratan slučaj nije bio dopušten. Djeca iz “mješovitih” brakova smatrala su se muslimanima. Takvi su brakovi bili prilično uobičajeni, posebno u pograničnim područjima ili u krajevima s mnogo nemuslimanskog stanovništva. Barem kada se radi o Peloponezu, pravoslavni su kršćani katkad tražili da se sklapanje braka upiše u kadijski protokol, iako ni vjerski zakon niti sultanski propisi to od njih nisu zahtijevali.

Žene su bile višestruko nadarene i talentovane. Neke žene, vjerojatno one iz trgovačke sredine, čak bi se počinjale baviti trgovinom. Katkad su ulagale novac kao “tihi partneri”. To se moglo izvesti putem partnerskih ugovora poznatih kao mudaraba, prema kojima bi žena u ulozi “tihog partnera” povjeravala svoj novac putujućem trgovcu. Možemo pretpostaviti da su bile trgovkinje, posebno one koje su posjedovale mnogo šalova i zavežljaja (bošči). Trgovkinje su obično prenosile robu u takvim rupcima pa su bile poznate kao “žene sa zavežljajima” (boščama). Bošnjakinje Sandžaka spremale su svoje bošče koje su poklanjale važnim osobama prilikom raznih svečanih i drugih prigoda.

(Nastavit će se)

Glas islama 278, strana 8-9, Rubrika: AVLIJA,
Autor: Dr. Mersada Nuruddina Agović

^1] Zukorlić muftija Muamer: Islam i muslimani, izazovi i perspektive, str. 339., Islamska misao br. 5, Novi Pazar, 2011.
^2] Mušović Ejup: Tutin i okolina, str. 13., Etnografski institut, Beograd, 1985.
^3]Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.
^4]Zlatar Behija: Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593), u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str. 117., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.
^5] Agović Mersada Nuruddina: Natječimo se u dobru i uvakufljavanjem dobara, Glas islama br. 266., str. 21., Novi Pazar
^6] Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 266., Svjetlost, Sarajevo, 2000.
^7] Zlatar Behija: Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593), u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, str.119., Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.
^8] Rastoder Šerbo: Bošnjaci muslimani Crne Gore između prošlosti i sadašnjosti, str. 173., Almanah, Podgorica 2010.
^9] Šabotić Sait i Drobnjak Slobodan: Muslimansko/bošnjačko stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477-2003, str. 62., Almanah, Podgorica, 2005.
^10] Ibid, str. 61.
^11] Thomas W. Arnold: Povijest islama – historijski tokovi misije, str. 232., Starješinstvo islamske zajednice, Sarajevo, 1989.
^12] Corbin Henry: Historija islamske filozofije, str. 69., Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
^13] Bojić Mehmedalija: Historija Bosne i Bošnjaka, str. 47., TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
^14] Imamović Mustafa: Historija Bošnjaka, str. 179., BZK Preporod, Sarajevo, 1997.
^15] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija Osmanske države i civilizacije, str. 283., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.
^16] Bojić Mehmedalija: Historija Bosne i Bošnjaka, str. 580., TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
^17] Pelidija Enes, Maglajlić Munib i Mahmutćehajić Rusmir: Bosna i bosanski muslimani – muslimani u Sandžaku, sveska II, Sarajevo, 1992.
^18] Vukosavljević Sreten: Istorija seljačkog društva – sociologija stanovanja, str. 127., SANU, Beograd, 1953.
^19] Mušović Ejup i grupa autora: Novi Pazar i okolina, str. 5., Književne novine, Beograd, 1969.