Od mnogih regionalnih političara najbolje što sam čuo je - tišina. Iz Zukorlića izbija gejzir istine.

Admir F. BEGANOVIĆ: Tvrdim da nikada ono što je obećao nije pogazio. Možda se prema nekome i ogriješio, možda je prema nekome i pogriješio ali znam da je šehadet na njegovim usnama i u njegovom srcu, ne kao glagolska imenica već kao svjedočenje istine. U posljednje vrijeme mnogi koji su osporavali njegov rad „prelaze u njegov tabor“ priznavši da nisu bili u pravu kada su osporavali i lik i djelo muftije Zukorlića. Eh, da je pameti do kadije ko što je od kadije...

Uvijek sam se trudio da budem na strani istine. Bezbroj puta zbog toga dohvatila me i ruka belaja ali znao sam, uz nečiju pomoć ili sam, uvijek izaći iz toga. Nisam želio, mada sam mogao, biti na raftingu laži, i to debelo finansijski naplatiti, ali davno sam prošao sopstvenu doping kontrolu. Prirodom svog posla „zabadao sam nos“ u razne hemisfere života, pio kahvu i sa ubicama i sa akademicima, pisao o svemu i svačemu. Govorili su mi da sam oštar ali, možda, nisu znali da je oštrina svojstvena situaciji. Davno sam naučio da se ne treba nikome pravdati, ko razumije - razumije, kome odgovara – odgovara, a uvijek naleti neko ko će kritikovati i ko misli da nisam u pravu. A Boga mi Jedinog, nije se rodio ko je svijetu ugodio.

Pozitivnu svježinu osjetio sam prije nekoliko godina kada upoznah muftiju Zukorlića. Sjedimo u hotelu „Evropa“, pijemo kahvu i pričamo. Došao sam na njegov poziv. Pročitao je jednu moju kolumnu, gdje i njega pomenuh. Tada mi je rekao da sam „jedini novinar kojeg on nije lično poznavao i koji nije iz Sandžaka a da sam pisao realno, istinito i objektivno“.

A ja sam samo slijedio istinu, čitao, pratio, gledao i slušao i....napisao.

Prateći srbijanske medije u to vrijeme nekome ko nije upoznat sa novinarskim zamkama parala je mozak činjenica da se negdje u Novom Pazaru pojavio nekakav hodža koji svojim nastupima „uznemirava i prepada poštenu javnost“ a Muamer Zukorlić je pričao o istini, družio se sa istinom i na taj način kidao lance medijske blokade. Iskren govor i nastup ima jačinu, ima odjek...

Branio je svoj narod, branio je svoju zajednicu koju političari podijeliše, digao glas protiv onih Bošnjaka koji samo zbog svog interesa savijaju kičmu pred Beogradom. Možda je i on ostar u svojim nastupima ali nije nikada „udarao ispod pojasa“. Tvrdim da nikada ono što je obećao nije pogazio. Možda se prema nekome i ogriješio, možda je prema nekome i pogriješio ali znam da je šehadet na njegovim usnama i u njegovom srcu, ne kao glagolska imenica već kao svjedočenje istine. U posljednje vrijeme mnogi koji su osporavali njegov rad „prelaze u njegov tabor“ priznavši da nisu bili u pravu kada su osporavali i lik i djelo muftije Zukorlića. Eh, da je pameti do kadije ko što je od kadije...

Političke ideje su potrošene, sve osim pomirenja a to je upravo ono što Muamer Zukorlić nudi. Ključni problemi ali i rješenja su u rukama politike.

Znam da ima energije „za sto života“, znam da hoće, znam da može a narod će prepoznati. Ili ne.

Život je kratak, nekad jeftin, nekad skup. Pametan živi kako hoće, budala kako mora.

Od mnogih regionalnih političara najbolje što sam čuo je - tišina. Iz Zukorlića izbija gejzir istine.

Sjetih se priče kad su jednu nanu, koja je svašta predeverala u životu, izgubila i sinove i kćeri i muža i rodbinu, pitali: E moja nano, hoćel' tebe ista mimoići? A nana je odgovorila: - Hoće, džehenem, ako Bog da!